. I sjeo sam, sam sa sobom, kako se to kaže, i podvukao neke stvari. Ljudino, nije ovo za tebe. Budi nešto drugo. Što moraš biti hafiz? Ima hafiza, a i Kur'an je sačuvan, snimljen na kasetama, CD-ovima, pohranjen na hard-diskovima i nema straha da ćemo ga izgubiti. Budi bilo šta. Recimo, pisac. Samo nemoj oboje. Jer, ne može se, valjda si dosad shvatio, biti i pisac i hafiz
, ide pretposljednja prvog džuza, pa onda ona do nje, i tako do posljednjeg dvadesetog kruga. Tukao sam stranicu-dvije dnevno. Prva tri-četiri kruga išlo je teško, ali danas se tih stranica najbolje sjećam, čak pamtim i okolnosti u kojima sam ih učio, raspoloženje, mirise i zvukove. Ponavljao sam u redu za ručak, na nastavi, u biblioteci, na autobuskim stanicama, u tramvaju. Poslije sabaha, tokom dana, u ponoć. Tempo je bio suviše jak da bi se sve stranice u svakom trenutku držale na okupu, novo je znanje, razumljivo, potiskivalo staro, nova sahifa izgurivala prethodnu, ali bio je to stoljećima uhodan sistem: sa svakim novim krugom morala se ponavljati i stara sahifa, a po završetku posljednjeg kruga prelazio se iznova cijeli Kur'an.</p>
<p>Ponekad bih preskočio dan i poslije bih se osjećao kao da sam izdao ne samo samog sebe već i dini-islam. Na počecima sam to shvatao smrtno ozbiljno, a poslije su se javljale blage krize. Pogotovo tokom raspusta. Sunce je mamilo vani, a ja sam kao neki pacov ostajao u tami sobe zaštićen od zavodljive pjesme ustreptalog dana. Ali ne može se, dovraga, svaki dan umirati prije smrti, nekad se mora malo i živjeti, ali problem je u tome što čovjek da životu prst, a on hoće cijelu ruku. Najveću su mi prepreku predstavljale utakmice: izgubiti sat i po na čisti užitak, a to znači ni na šta, na havu, prepustiti se tek tako tričarijama života…</p>
<p>Hifz je malo-pomalo postajao rutina, prvotni zanos pretvorio se u uhodani rad, otaljavao sam do završetka medrese, iako sam i dalje imao svojih blistavih trenutaka: došao bih nakon mjesec dana nejavljanja kod Begića i proučio tridesetak stranica bez greške.</p>
<p>Ali, izašavši iz internata, oslobodivši se svih tih, prije svega fizičkih ograničenja, našao sam se iznenada u nekoj novoj noći, kao ćuko pušten s lanca i obasjan drugim mjesečinama. Upisao sam Filozofski, a svi znate Filozofski: gaj prepun šarenih ptica i veselog cvrkuta. Na prvoj sam se godini spajdašio s jednim Sandžaklijom koji je bio totalno lud za curama. Sjedili smo na radijatorima u hodniku i kao dva imbecila po cijeli dan pratili scenu, slušali cvrkut, motrili letalačke minijature. Nije to bio poganluk, već estetski šok, slom mlade duše pred nečim jačim od sebe. Bili smo hipnotizirani. Sandžaklija je imao priču i ludu hrabrost, a ja sam išao na kartu da će se sažaliti na mene, znate ono: seljak-veseljak, a u srcu tugu skriva. Ali kad bih navečer krenuo da učim ili ponavljam stranice, između sahifa i mene titrala je, kao neprobojni hologram, živa scena Filozofskog. Bio sam impregniran njome kao odjeća kišom, pita kajmakom, zmijin plijen otrovom. I gledajući u kur'ansku sahifu, u to čisto srce svemira, upitao bih samog sebe: “Pa, ima li, jarane, smisla?” Odložio bih mushaf, predviđenu stranicu ostavio za kasnije, za sutra, prekosutra, kad iz mene iscure sve one siluete, svi oni obrisi. Niko nema dva srca pa da u jedno pohrani divni oblik lepršave golubice, a u drugo da položi svetopisamske kovrdže harfova.</p>
<p>No, gurao sam. Iako dosta rjeđe nego u medresi, i dalje sam išao kod Begića, i dalje mi je davao pedeset-sto maraka kada bih <em>pocijepao</em> džuz, promrsivši “aferim”, nakon čega se vraćao svojoj bakijskoj ekipi. Ali meni više nije bilo do komplimenta, još manje do para, nije tu bile <em>organske</em> vezanosti, osjećao sam golemu tegobu duboke raspolućenosti. Najgore mi je bilo što sam osjećao kako <em>moram</em> učiti, a nema hajra u onome što se mora.</p>
<p>I sjeo sam, sam sa sobom, kako se to kaže, i podvukao neke stvari. Ljudino, nije ovo za tebe. Budi nešto drugo. Što moraš biti hafiz? Ima hafiza, a i Kur'an je sačuvan, snimljen na kasetama, CD‑ovima, pohranjen na hard‑diskovima i nema straha da ćemo ga izgubiti. Budi bilo šta. Recimo, pisac. Samo nemoj oboje. Jer, ne može se, valjda si dosad shvatio, biti i pisac i hafiz. I da naučiš, kad ćeš ponavljati? Hifz je za imame koji su stalno u dodiru s Kur'anom, a ti si suviše nestalna figura: bolje nikad ne postati hafiz, nego postati, pa zažaliti i prometnuti se u nešto treće.</p>
<p>I tako je hifz dogorio u meni kao žilava zimska vatra, ugasio se kao srce koje je nekad bilo mlado. A bio sam dogurao do sedamnaestog kruga. Koliko to dođe: sedamnaest puta trideset? Samo sam jednom došao u iskušenje da se vratim, obnovim zaboravljeno i dovršim ostatak. Ali, u suštini, to više nisam želio. Ništa što čovjek nauči napamet ne može mu samo po sebi spasiti dušu. Uostalom, počeo sam se i pitati čemu sve to? Muslimani su jednostavno tokom povijesti previše memorirali, a premalo pitali.</p>
<p>Ali, kad sam prije nekoliko godina odgledao <em>The Book of Eli</em>, vratila su mi se moja stara hafiska vremena. U tom filmu, da vas podsjetim, jedan slijepac luta bespućima postapokaliptične Amerike noseći sa sobom tajanstvenu knjigu koju je spreman štititi životom. Knjiga je, naravno, Biblija, posljednji štampani primjerak, na kojeg je sada bacio oko šef lokalnih bandita. Ali, bandit je ne zna pročitati, a slijepac je nosi u glavi. Razmišljao sam ovako: potone li svijet u totalni zaborav, obuhvati li ga pustoš barbarstva, a definitivno je na tom putu, da li bih ga mogao, s ovo ajeta što još uvijek znam, rekonstruirati iz pepela, a potom uzdići do stupova fundamentalnog znanja? Pod dojmom filma, posebno uloge slijepca (Denzel Washington) koji se, usput da kažem, momački roka i tuče, bi mi prosto žao što onda ne dovrših ona tri kruga.</p>
<p>I sve ovo pričam neki dan kolegicama na poslu. J. u kikotu obavještava Z., koja upravo ulazi u prostoriju: “Hej, znaš li da je Samedin nesuđeni hafiz?”</p>
<p>“Pali”, ispravljam je također padajući od smijeha.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Snažan eho brionski (4): Saradnici UDB-e u Savezu komunistaSljedeći članak
Kome smeta Alija Dubočanin
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.