Trebalo bi, dakle, radi akademske higijene, profesoru Kazazu napraviti hodžinski zapis, ali arebicom na srpskohrvatskom jeziku. Da ga “razume i on i ceo zajednički svet, jer šta razume Kazaz, to razume ceo zajednički svet”

Piše: Hamza RIDŽAL

Na studentskom portalu Prometej iz Rame profesor Enver Kazaz objavio je tekst Kad hodžica halucinira, još jedan u nizu tekstova zbog kojih s pravom trebamo preispitati razinu akademske etike i stvarnog intelektualnog dometa dijela akademskih uposlenika. Žalosna je akademska zajednica u kojoj to moraju raditi studenti, a ne profesori. Kao kad bi dijete mijenjalo pelene majci koja se dobrano uneredila.

“ŠTA RAZUME KAZAZ, TO RAZUME CEO ZAJEDNIČKI SVET”

Umjesto da meritorno polemizira o idejama koje zastupa, što se od jednog profesora očekuje, Kazaz tekst adresira ad homminem, osvrćući se na pikanterije u mom tekstu objavljenom u Stavu, pokušavajući grubo uvrijediti svog bivšeg studenta kojem je nekada upisivao desetke u svom kabinetu, odnosno bifeu Filozofskog fakulteta. Nakon čitanja profesorovih uvreda, za koje on voli vjerovati da su polemika, a ohrabren od svojih studentskih urednika iz Rame, nisam dobio potrebu da na njih odgovaram. Ali, radi vlastite akademske higijene, odlučio sam se za ovaj hodžinski zapis. Da bi se odgovorilo po normama sekularne države, trebalo bi preispitati činjenice objavljene u tekstu, ili način njihove interpretacije. Da ih ima. Međutim, niti u profesorovom tekstu ima nekih činjenica koje bi se mogle i trebale demantirati, niti kakve interpretacije o kojoj bi se moglo polemizirati. Jedino čemu bi zaista mogao poslužiti ovaj tekst jeste kanoniziranje stila akademskog radnika kojem se katedra zove “publicističko uličarstvo”.

Tekst objavljen u Stavu, zbog kojeg se profesor obrušava na bivšeg studenta, govori o proturječnostima u samoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku, ne baveći se privatnim životom nikog od potpisnika, a najmanje životom profesora Kazaza, njegovim kućnim prijateljima i mlađahnim studenticama, lolitama u Sarajevu. S druge strane, Kazazov tekst samo u jednom kraćem dijelu tretira Deklaraciju, i to da bi ustvrdio da ja “ne znam ništa o standardnojezičkoj politici u BiH prije rata”. Sve i da je tako, Kazaz je profesor, a ja student, pa profesor može objasniti kakva je bila ta politika, te na osnovu objašnjenja izvući relevantne zaključke. To bi bilo akademski korektno i to je nešto što se očekuje od profesora koji drži predavanja za akademskom katedrom. Zbog toga se i ulazi u polemiku, da se objasni nešto što je svekolikom čovječanstvu promaklo. Ali Kazaz gotovo ništa ne objašnjava. Njega zanima lični obračun i javna potvora.

Omakla se profesoru i jedna rečenica koja upućuje na polemiku, u kojoj on demantira navod iz mog teksta: “Svršenik medrese nadalje laže: ‘I Kazaz je potvrdio da je njemu najbliža zajednička osnova pravopis srpskohrvatskog jezika’. Iz ove laži zaključio sam da hodžica svojim ušima čuje jedno, novinar u njemu to prevodi u drugo, a piše ono što mu se naredi. Ovu laž prvi je napisao Filip Mursel Begović sedam dana prije Ridžala”, piše Kazaz, optužujući me da lažem kako je on rekao da mu je najbliža zajednička osnova zajedničkog pravopisa upravo pravopis srpskohrvatskog jezika, autora S. Markovića, M. Ajanovića i Z. Diklića.

Stoga, podsjetimo profesora na puni naslov pravopisnog priručnika, a taj naslov glasi: Pravopisni priručnik srpskohrvatskog‑hrvatskosrpskog jezika. Ako lažemo urednik i ja, onda ne laže naslov i fotografija u prilogu. Profesor, dakle, demantira sam sebe, možda svjesno jer je tome sklon u svom publicističkom radu, ili je možda jedino objašnjenje da pravopis nije ni vidio. Prije nego je počeo konsultirati tercijarnu literaturu poput Lolite u Sarajevu, mnoge je knjige profesor držao u rukama, a među njima ga je vjerovatno na kakvom buvljaku zapao i Pravopisni priručnik srpskohrvatskog‑hrvatskosrpskog jezika. Trebalo bi, dakle, radi akademske higijene, profesoru Kazazu napraviti hodžinski zapis, ali arebicom na srpskohrvatskom jeziku. Da ga “razume i on i ceo zajednički svet, jer šta razume Kazaz, to razume ceo zajednički svet.”

KAZAZOVA PRIVATNA MEDRESA PUNA HODŽUSIJA

Da ne polemizira s mojim tekstom, nego piše protiv mene, Kazaz potvrđuje na nekoliko mjesta nazivajući me hodžicom. Šta time imputira profesor? Da je neko ko završi medresu manje vrijedan, nepoželjan, kontaminiran? Je li to argument za diskvalifikaciju? Nekad je bio, i to ne tako davno, u vremenu koje je odgojilo profesora, a prema kojem on, izgleda, još uvijek nije uspostavio kritički odnos. Zato će Kazaz napisati ne da će me tužiti radi klevete nego da će me “privesti sudu”. Stoga ću s čitaocima podijeliti iskustvo iz vremena prije nego je profesor okačio ovaj deminutiv o moje ime, iz vremena kad me naprosto zvao hodžom.

Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese, novinar koji ispisuje ove retke upisao je Filozofski fakultet, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Odsjek za komparativnu književnost. Jedno od prvih predavanja koje je odslušao bilo je predavanje kod profesora Kazaza, na predmetu Interkulturalno izučavanje južnoslavenskih književnosti. Neću umanjivati, bio sam oduševljen profesorovim nastupom, posebno njegovim otvorenim priznanjem da su učenici medrese njegovi najbolji studenti. Eh, tada nisam shvaćao da je upravo to udica kojom profesor hvata tinejdžere. A njima baš to paše, da sve bude dopušteno.

Hodža halapljivo žvače spiku koju mu Kazaz servira, gutajući ljevicom ideje marksizma, dekonstrukcije, dekanonizacije, derasizacije, defažizacije… No, nakon perioda početne indoktrinacije, za neke nastupa napredni kurs ispijanja kahvi / kafa / kavica s profesorom, pušenja cigareta na predavanjima i onda nastupa inicijacija – poziv na fudbalsku utakmicu, zajedničko navijanje i, na koncu, ispijanje Kazazove vatrene vode života. A hodža, danas novinar, nije otišao. Da jest, primio bi od profesora gol iz jedanaesterca kroz medresansko džube.

Ali, u maniru upornog propovjednika, rekao bi čovjek da je zainteresiran za spas nečije vjerničke duše poput Jehovina svjedoka, Kazaz ne odustaje tako lahko / lako. S prvim mrazom dolazi i prvi ispit kod profesora. Na posljednjem predavanju prije ispita profesor pita je li džuma-namaz u 12 ili u 13 sahata / sati / časova, a na odgovor da je džuma u 12, tačno u podne, profesor u to vrijeme zakazuje ispit. I onda iz prikrajka duše, iz sehare mračne podsvijesti, javlja se u hodži mali hodžica. On bi protestirao, on bi na ispit u vrijeme džume. Ne da hodža iz Željeznog Polja i odlučuje doći na ispit nakon džuma-namaza, još uvijek smatrajući tu profesorovu gestu znakom njegove ekscentričnosti, nikako podlošću. Zna mnogo Kazaz o ljudskim slabostima i, iako hodža dobrano kasni na ispit, profesor mu upisuje desetku, pokazujući tako spremnost na saradnju i opraštajući mu taj džumanski grijeh. Ali nisu sve hodžice istovremeno i hodže, ima Kazaz privatnu medresu punu hodžusija. Jesu li ovo ljudska prava i slobode, univerzalistički principi o kojima redovito, ne samo petkom, vazi profesor?

Već na drugoj godini studija nastupa faza kritičkog odnosa prema idejama koje profesor servira, uzrokovana slabom probavom marksističkih ideja u stomaku naviknutom na ubogi Gazijin hljeb. Nešto se i pročitalo od autentične literature kojom profesor tefsiri stvarnost, pa su se uvidjele nedosljednosti u njegovim predavanjima. Student s vremenom shvata da je profesor Kazaz karnevalski tip s kojim se može piti kahva / kafa / kavica i prisustvovati besplatnoj cirkuskoj tački, ali da je tek epigon svojih zagrebačkih kolega s katedri za književnost. Početna je zanesenost profesorovom spikom splasnula. Student uviđa da od drugih, manje razvikanih profesora nesklonih samopromociji, ima mnogo više za naučiti, pa češće odlazi na predavanja kod Marine Katnić-Bakaršić, Andree Lešić, Seada Šemsovića i drugih, a sve rjeđe na Kazazova predavanja. Jer, zaboga, nije li cilj studiranja da se nešto i nauči o književnosti?!

“ŠEJH” KAZAZ I NJEGOVI VJERNI SLJEDBENICI

Ne treba pomisliti da Kazaz ima nešto protiv hodža samo zato što su završili medresu. Koliko sam ga upoznao kroz tri godine studija i kroz šteke cigareta propušene u bifeu i na predavanjima, odgovorno tvrdim da su mu hodže najdraže. Ali one hodže koje krenu stazicama koje profesor propiše i koje se odreknu svega stečenog kroz obrazovanje u medresi. I tu nastaje temeljni problem zbog kojeg Kazaz tekst piše protiv jednog hodže, smatrajući to zanimanje argumentom za diskvalifikaciju ili prekvalifikaciju – iz hodže u hodžicu.

Oni koji prođu kroz sve stupnjeve duhovnog razvoja pred “šejhom” Kazazom, postaju njegovi vjerni sljedbenici, prave pravcate hodže vrijedne profesorove pažnje. Ali ovi drugi, koji na početku preobražaja odustanu od dugog putovanja u noć, smatraju se hodžicama. Iznenada se ne treba obračunavati s njihovim idejama, već s njima samima. Pritom bi čitalac Kazazovog teksta pomislio kako sam kućni prijatelj s članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, te da imam člansku kartu u SDA još od svog začeća, što je u Kazazovom sistemu vrijednosti opet argument za otpisivanje. Možda profesor koji mi je upisivao isključivo desetke u indeks i zna koliko ja “ne znam o standardnojezičkoj politici u BiH prije rata” (jer me on tome učio), ali teško može znati s kim sam kućni prijatelj, osim ako profesor nije akademska tračara, na šta upućuje diskurs njegova teksta. Uostalom, treba li se iko u demokratskom društvu pravdati što podržava neku političku opciju? To nisu argumenti ni u kafani, ali jesu u tekstu koji se umislio da je polemička reakcija, a kojeg potpisuje jedan fakultetski profesor.

“Priznajem, oborilo me ravno na dupe ono – anonimusa, jer sam shvatio da ti je teško živjeti s tobom kao kopijom, pa si prisiljen misliti da si veliki novinar kojeg čitaju milioni, a ne isključivo članovi Bakirovog klana u SDA”, dušebrižno piše naš vjerni čitatelj Kazaz, iz čega može proizići da on još nikada nije prestao biti član Stranke demokratske akcije ili njena frakcija. Eto, svega se uvuklo i u SDA i nikako da izađe, a, opet, svačije je pravo da to smatra demokratičnošću ove stranke, a ne nužno lošom kadrovskom politikom.

“Moram mu javno poručiti: ne prepisuj Hadžema i Džemu, premali si za njih. I ne budi njihova kopija, ima u tebi kuveta za jače uvrede, nemoj da pomislim kako si se ulijenio”, poručuje profesor, a ove su riječi možda najbolja ilustracija stanja duha ovog akademskog radnika. Ako jedan univerzitetski profesor smatra da su psovke i lično etiketiranje argumenti, to ne obavezuje misleća bića da se služe takvim, kafanskim diskursom. To je hodžu, srećom, naučila medresa. A nekima ni hodžinski zapis pomoć’ neće.