U dizanju utega, u dvjema disciplinama u natjecateljskoj kategoriji do 56 kilograma, Senad Mujagić drži svjetske policijsko-vatrogasne rekorde, a na 9 svjetskih policijskih i vatrogasnih sportskih igara osvojio je ukupno čak 33 medalje.

enad Mujagić bio je godinama aktivni hrvač, a hrvao je za hrvačke klubove “Sisak”, “Zagreb” i “Gavrilović” iz Petrinje. U dugogodišnjoj aktivnoj hrvačkoj karijeri postigao je izvanredne sportske rezultate: u pojedinačnoj konkurenciji bio je tri puta državni prvak, dva puta šampion Jugoslavije te 13 puta prvak Hrvatske. Do sada je na raznim natjecanjima osvojio više od 100 medalja, od kojih je najviše zlatnih.

“Kao mnogi moji vršnjaci u to vrijeme, prvo sam počeo igrati nogomet, a zatim sam u jednom periodu usporedo trenirao i hrvanje. Ubrzo su krenuli i neki dobri rezultati. Zavolio sam hrvanje, koje mi je poslije ušlo u krv i postalo dio mene, tako da bez tog sporta ne mogu. Aktivnu sportsku karijeru počeo sam 1979. godine u Hrvačkom klubu ‘Sisak’. Već 1983. godine bio sam treći na Prvenstvu Jugoslavije u hrvanju u kategoriji do 52 kilograma u pojedinačnoj konkurenciji. 1985. godine sam prešao u petrinjski ‘Gavrilović’, gdje sam bio do 1991. godine. Tu sam postigao svoje najveće rezultate. S ‘Gavrilovićem’ sam tri puta bio pojedinačni prvak Jugoslavije i dva puta pojedinačni šampion Jugoslavije. Mislim da treba objasniti razliku između prvaka i šampiona. Na pojedinačnom prvenstvu nastupala su deseterica najboljih iz cijele Jugoslavije, iz svih republika, a iz Hrvatske trojica. I onda se mi ‘potučemo’ za prvaka. Kod šampionata je situacija bila mnogo teža jer selektor reprezentacije Jugoslavije pozove šestericu najboljih iz svake kategorije, bez obzira na republičku pripadnost. Na tom se natjecanju borio svako sa svakim. Osim toga, s ‘Gavrilovićem’ sam tri puta bio ekipni prvak Jugoslavije. Kada je nastala hrvatska država, četiri puta smo bili ekipni prvaci Hrvatske. Bio sam i 13 puta pojedinačni prvak Hrvatske. Aktivno sam hrvao do 2005. godine, a zatim sam postao hrvački trener u ‘Gavriloviću’. 2007. godine sam proglašen za najuspješnijeg trenera grada Petrinje”, rekao je Senad Mujagić za Stav prisjećajući se početaka svoje sportske karijere.

U ratu bez ozljeda, u miru stalne sportske povrede

Dobrovoljac je Domovinskog rata i aktivni policajac Policijske uprave sisačko-moslavačke, u kojoj imaju razumijevanje za njegova česta izbivanja s posla zbog priprema i natjecanja. U policiji je od ratne 1992. godine, što mu nije smetalo da nastavi hrvačku karijeru.

“Prije rata sam radio u sisačkoj Željezari. 1991. godine sam se dobrovoljno prijavio u Hrvatsku vojsku u Sportsku četu, koju su činili sisački sportaši. Od veljače 1992. do lipnja 2001. godine bio sam u jedinici Specijalne policije ‘OSA‑e’, a onda sam prešao u temeljnu policiju. Sa specijalcima sam prošao mnoga ratišta: akcije ‘Bljesak’ i ‘Oluju’, zatim borbe na Velebitu, dubrovačko ratište, Cavtat, Daruvar, Pakrac itd. Usporedno sam i trenirao”, priča Senad svoju ratnu, a zatim nastavlja i usporednu sportsku priču: “Bio sam prvak Hrvatske u hrvanju 1992., 1994., 1995. i 1996. godine, u oba stila – slobodnom i grčko-rimskom.”

Prisjetio se i manje lijepih dijelova svoje bogate sportske karijere. Nije stradao na ratištu, ali se znao ozlijediti na “strunjačama koje život znače”.

“Imao sam puknuće prednjeg križnog ligamenta 2001. godine, pred sami odlazak u Ameriku na Olimpijadu u Indianapolisu. Doktor Mesud Peco mi je ‘sredio’ ozljedu, ali je na posljednjoj kontroli prije puta rekao: ‘Nije to dobro!’, na što sam mu rekao: ‘Ja idem u Ameriku, pa što bude!’ I otišao sam. Dobro je ispalo jer sam na Igrama u Indianapolisu osvojio dvije medalje. Kada sam se počeo pripremati za New York, u veljači 2011. godine otišao sam na trening i slomio skočni zglob. Pukne mi neka koščica, odvojila se. Otišao sam slikati zglob jer me noga jako boljela. Mjesec dana sam nosio longetu i hodao na štakama. Zato sam u New Yorku sve vrijeme imao aktivne pripreme. Zbog povrede i održavanja težine ukupno sam pretrčao dva do tri maratona. Bilo je i drugih sitnih povreda kao što su ‘hrvačke uši’, po čemu smo mi hrvači poznati. Šest puta su mi pucale uši. Bilo je i povreda zglobova”, kaže Senad.

SVJETSKI REKORDI U DIZANJU UTEGA

Od svih svjetskih policijskih i vatrogasnih sportskih igara u najljepšem sjećanju ostale su mu one održane 2011. godine u New Yorku. Tada su Hrvatsku predstavljala 23 natjecatelja, koji su osvojili 10 zlatnih, tri srebrne i tri brončane medalje. Senad Mujagić je osvojio četiri zlatne medalje – dvije u hrvanju slobodnim i grčko-rimskim stilom u kategoriji do 55 kilograma te dvije u disciplini dizanja utega u kategoriji do 56 kilograma. Zbog takve “žetve” zlatnih medalja pripala mu je čast da je proglašen i najuspješnijim sudionikom Igara u New Yorku, na kojima je nastupilo oko 17.500 policajaca i vatrogasaca iz 78 zemalja svijeta, koji su se natjecali u 69 sportskih disciplina.

Inače, osim New Yorka (2011), na još trima svjetskim policijskim i vatrogasnim sportskim igrama proglašen je najboljim natjecateljem: u Barceloni (2003), Quebecku (2005) i Adelaidu (2007). Kao kruna svih dugogodišnjih napora i odricanja, zbog sisačkog policajca Senada Mujagića 2011. godine u New Yorku priređena je i posebna svečanost na kojoj mu je uručeno priznanje kao najuspješnijem policajcu‑sportašu svih vremena. “Nakon osvojene četvrte zlatne medalje, organizirana je svečanost u dvorani i na postolju gdje su se dijelile sve medalje. Sjećam se. Bio je četvrtak, 11 sati po njihovom vremenu. Došao je predsjednik Svjetske policijske organizacije. Bilo je puno uzvanika. Neke su zemlje dovele svoje TV-ekipe, kao, recimo, Indijci. Bilo je dosta novinara i reportera, naročito iz SAD-a i Kanade. Blizu sat vremena stajao sam na postolju, a sama ceremonija trajala je više od dva sata. Dao sam nekoliko stotina autograma, bilo je i mnogo fotografiranja.”

Hrvatski su sportaši tih dana dobili i javnu zahvalu od tadašnjeg njujorškog gradonačelnika Michaela Bloomberga. Naime, od svih prisutnih natjecatelja, jedino su oni ponudili pomoć njujorškim policajcima i vatrogascima u vrijeme proglašene opće opasnosti zbog nailaska uragana “Irena”, koji je odgodio početak Igara za tri dana. Zanimljivo je da se u New Yorku susretao s problemima kakve sportaš njegovog formata ne bi trebao imati. “Spavao sam na nekoliko mjesta. Prvih pet dana spavao sam u Hrvatskoj katoličkoj crkvi u centru New Yorka, na Manhattanu. Zahvaljujem se tim ljudima koji su nam pružili ono što su mogli u tom trenutku. Poslije toga, išao sam od hotela do hotela. Promijenio sam tri hotela, a posljednju noć nam je jedan američki Hrvat dao sobu iznad svoga kafića. Jednu noć mi se više nije dalo seliti, pa sam ostao u gradu i sve vrijeme hodao po New Yorku. Dobro je što je takmičenje već bilo završilo, pa nije bilo posljedica po sportske rezultate.”

Zbog krhke građe i niskog rasta, Senad Mujagić od ranog djetinjstva nosi nadimak Miš. Kao i mnogi u to vrijeme, dobio ga je od prijatelja, vršnjaka iz sisačkog radničkog kvarta Naselje. Međutim, izgled može itekako prevariti, Senad nije bilo kakav “miš”, nego upravo suprotno, a konkretne su brojke zapanjujuće. U dizanju utega, u dvjema disciplinama u natjecateljskoj kategoriji do 56 kilograma, Senad Mujagić drži svjetske policijsko-vatrogasne rekorde. Prvi, u disciplini “bench press” – u Barceloni 2003. godine podignuo je rekordna 92 kilograma. I drugi, u disciplini “push-pull lifting” – u Washingtonu 2015. godine podignuo je nevjerojatnih 160 kilograma.

Dizanje utega znalo mu je praviti probleme u njegovom temeljnom sportu, u hrvanju. Prisjetio se Igara u Belfastu 2013. godine i promjene u redoslijedu natjecanja koje su utjecale na kasniji razvoj događanja u finalnim borbama hrvanja.

“U Belfastu smo po prvi put u istom danu dizali utege u obje discipline. Nakon dodjele medalja za ‘banch press’, imali smo dva sata pauze, a zatim smo poslijepodne krenuli s ‘push-pull liftingom’. Na prijašnjim Igrama između dizanja utega bila su dva dana pauze. Bilo je jako naporno, što sam kasnije osjetio u finalnim borbama hrvanja. U obje discipline hrvanja imao sam istog protivnika, iz Indije. U grčko-rimskom stilu borba je bila jako teška, na granici incidenta. Indijac me toliko udarao šakama, toliko je prljavo hrvao, da je sudac pet puta prekidao borbu. Dvije sekunde prije kraja borbe, kod rezultata 2:1 za njega, sudac ga je diskvalificirao. I to pokazuje ‘koliko je sati’. Moj je suparnik na sve moguće načine izbjegavao borbu, nije me pokušavao ‘bacati’ nego je samo išao na tuču! Međutim, kod borbe u slobodnom stilu tegovi su učinili svoje. Sutradan, poslije dvije discipline dizanja utega, imao sam finalni meč. Osjetio sam velike bolove u kičmi, bio sam jako ukočen, tako da nisam mogao noge obraniti. Izgubio sam s 2:0. Da sam barem imao dan-dva slobodno, sigurno bih drugačije othrvao”, prisjeća se zlatni sisački policajac.

LOŠE FINANCIRANJE HRVATSKU KOŠTA ZLATNIH MEDALJA

Progovorio je i o svojim pripremama, načinu, mjestu treninga i planovima. “Uz redovne radne obaveze treniram u dvorani Policijske postaje i u bazi Interventne policije u Sisku. Veliki je problem uvijek skidanje suvišnih kilograma, ali kada znaš kuda ideš, onda možeš i to ‘izvući’. Što se tiče fizičkih provjera, u Policijskoj postaji sam ‘broj 1’. Još se uvijek mogu nositi s mnogo mlađim od sebe. Kada idem na testiranje, radim testove tjelesne spremnosti prema kriterijima koji su predviđeni za mnogo mlađe, za one od 20 do 25 godina”, priča Senad, kojemu najveći problem, ipak, nisu godine, nego financijska sredstva.

Svaki odlazak na svjetske policijske i vatrogasne sportske igre posebna je “priča” koja nije vezana samo uz kvalitetnu sportsku pripremu. “Nemam nikakve financijske pomoći. Veliki je problem kako sve ‘pokriti’. Financije mi često oduzimaju više vremena nego treniranje. Sam pronalazim sponzore ili idem svjesno u minus na svom računu jer, ako ne skupim novce, onda nema niti natjecanja. Nema igara. I drugi reprezentativci snalazili su se na razne načine. Od MUP-a ništa nismo dobili – niti za smještaj, niti za troškove prijevoza. Dobili smo samo slobodne dane. Mi smo normalni i razumni ljudi. Znamo da je situacija teška, da nema novaca, ali…”, priča Senad Mujagić o malo znanom aspektu njegovih sportskih uspjeha.

S prethodnih Europskih igara u španjolskoj Huelvi morali su se vratiti nekoliko dana ranije – i to je bio isključivi razlog zbog kojeg je osvojio samo jednu zlatnu medalju. Organizatori su u posljednji trenutak promijenili kalendar natjecanja i zato su se morali ranije vratiti u Hrvatsku prije završetka Europskih igara. Nisu imali dovoljno novaca za kupnju nove avionske karte i plaćanje dodatnih troškova prehrane i smještaja. I tako je ostao uskraćen za još dvije-tri medalje, najvjerojatnije zlatne.

Međutim, Senad Mujagić najavljuje da će, ukoliko ga zdravlje posluži, nastupiti i na Svjetskim policijskim i vatrogasnim sportskim igrama u Torontu (Kanada) 2017. godine u punom sportskom obimu – hrvanje i dizanje utega. Nakon toga, planira prestati s aktivnim natjecanjem i usmjeriti se samo na trenersku karijeru. “Sljedeće godine je moja deseta i završna olimpijada. To je definitivna odluka. Mislim da je dosta. Ne osjećam teret svojih godina, a dobrog sam i zdravlja, ali teško mi se uopće motivirati za daljnja natjecanja. Nakon svih godina, pomalo sam izgubio želju za natjecanjem. Treba pogurati i neke mlađe dečke”, kaže Mujagić.

Već nekoliko godina trenira mlađe kategorije Hrvačkog kluba “Petrinja” (bivši “Gavrilović”) – sve do uzrasta kadeta, do 15 godina. Od početka 2016. godine postavljen je na funkciju trenera svih uzrasta ženske hrvačke reprezentacije Hrvatske (kadetkinje, juniorke i seniorke). U proteklih šest mjeseci bio je s djevojkama tri puta na pripremama u Mađarskoj, a zatim je krajem svibnja i početkom lipnja uslijedilo Svjetsko prvenstvo u Fažani u hrvanju na pijesku. “U Fažani su nastupile četiri djevojke. Juniorka Andrea Rojnić postala je prvakinja svijeta, dok je Kristina Vinceković bila četvrta. Kadetkinja Anđela Bruljet bila je treća, a seniorka Jelena Kasteneti bila je druga. Postala je viceprvakinja svijeta. Jako sam zadovoljan s rezultatom. U kratkom vremenu napravili smo mnogo. Veseli me što u radu s djevojkama vidim da su jako motivirane i da postoji još veliki prostor za napredak”, kaže Senad Mujagić, najuspješniji svjetski policajac‑sportaš svih vremena, vlasnik 33 medalje sa svjetskih policijskih i vatrogasnih sportskih igara.

SENAD ZLATNOG SJAJA – NAJBOLJI SVIH VREMENA

Senad Mujagić Miš, sisački policajac i svestrani sportaš, najnagrađivaniji je policajac‑sportaš u svijetu koji se niti s jednog policijskog natjecanja do sada nije vratio bez medalje. Na 9 svjetskih policijskih i vatrogasnih sportskih igara natjecao se u dvjema disciplinama – hrvanju i dizanju utega. Ukupno je osvojio čak 33 medalje (22 zlatne, 9 srebrnih i 2 brončane):

• u Stockholmu (Švedska) – 2 zlatne medalje;
• u Indianapolisu (SAD) – 1 zlatna i 2 srebrne medalje;
• u Barceloni (Španjolska) – 2 zlatne, 1 srebrnu i 1 brončanu medalju;
• u Quebecku (Kanada) – 4 zlatne medalje;
• u Adelaidu (Australija) – 3 zlatne i 1 srebrnu medalja;
• u Vancouveru (Kanada) – 1 zlatna i 3 srebrne medalje;
• u New Yorku (SAD) – 4 zlatne medalje;
• u Belfastu (Sjeverna Irska) – 3 zlatne i 1 srebrnu medalju;
• u Washingtonu (SAD) – 2 zlatne, 1 srebrnu i 1 brončanu medalju.

U dizanju utega, u natjecateljskoj kategoriji do 56 kilograma, drži dva svjetska policijsko‑vatrogasna rekorda: u disciplini “bench press” (92 kilograma – Barcelona, 2003) i disciplini “push-pull lifting” (160 kilograma – Washington, 2015).

Na četirima igrama proglašen je najboljim natjecateljem: u Barceloni (2003), Quebecku (2005), Adelaidu (2007) i New Yorku (2011). Na Igrama u New Yorku (2011), na posebnoj svečanosti upriličenoj njemu u čast, proglašen je najuspješnijim policajcem‑sportašem svih vremena. Zbog postignutih rezultata, dva je puta dobio Godišnju nagradu MUP-a Republike Hrvatske.