Prije skoro pola stoljeća osnovano je u Prijedoru Kulturno-umjetničko društvo “Osman Džafić”. Njegovi su članovi tokom agresije na BiH protjerani, zatvarani, ubijani; Kulturno umjetničko društvo obnovljeno je nakon rata, a priča o obnovi rada Društva jeste i priča o upornosti, inatu i hrabrosti Prijedorčana koji su se vratili u svoj grad i obnovili život u njemu

Piše: Sudbin MUSIĆ

Mnoštvo je kulturno-umjetničkih društava u Bosni i Hercegovini i o svakom od njih mogla bi se ispričati lijepa priča. Međutim, ona o prijedorskom Kulturno-umjetničkom društvu “Osman Džafić” ima jednu potpuno drugu dimenziju. Priča je to o nekoliko generacija Prijedorčana, čuvara bosanskohercegovačke tradicije. Priča je to i o borbi ponosne grupe entuzijasta, borbi da sa svojim narodom ponovo budu prihvaćeni u gradu i sredini iz koje su tako brutalno protjerani.

IME PRIJEDORSKOG KOMANDANTA

Prijedorsko kulturno‑umjetničko društvo osnovano je petog marta 1971. godine na inicijativu rahmetli Huseina Suljanovića Huse. Na osnivačkoj je skupštini odlučeno da Društvo ponese ime mladog prijedorskog antifašiste i borca NOB-a Osmana Džafića, zapovjednika Trećeg bataljona Osme krajiške narodnooslobodilačke brigade. Pod njegovim je zapovjedništvom prvog januara 1945. godine oslobođen Vareš. Džafić je poginuo u operacijama oslobađanja Kaknja 30. marta 1945. godine. Po osnivanju, Društvo je smješteno u prostorije istoimenog društvenog doma u naselju Puharska.

“Do početka je rata Društvo bilo veoma uspješno. Nastupalo je na svim manifestacijama u Prijedoru i gradovima širom Bosne i Hercegovine, ali i inostranstva”, priča nam Alma Semanić, sekretar Kulturno-umjetničkog društva “Osman Džafić”. “Nekada smo imali čak tri orkestra sa solo pjevačima, od kojih su dva zabavna i jedan narodni orkestar, čak 11 različitih kompleta najskuplje narodne nošnje i veliki broj muzičkih instrumenata. Tada smo imali čak 170 srednjoškolaca u folklornoj i muzičkoj sekciji.” Društvo je raslo, pjevalo se, igralo i putovalo širom Jugoslavije i inostranstva. Fotografije s putovanja po Francuskoj, Turskoj, Njemačkoj, Švicarskoj… stari članovi Društva čuvaju kao relikvije. Jedini su to sačuvani dokumenti iz jednog zlatnog doba i ljudi u njemu. Tada se i u Prijedoru živjelo. U nekadašnjim Rudnicima željezne rude Ljubija i kombinatu za proizvodnju celuloze i papira “Celpak” radilo je gotovo 8.000 Prijedorčana. I Društvo je od njihovog rada imalo itekakve koristi.

A danas, od tog starog sjaja i slave grada u kojem je nekada bilo dovoljno imati školsku diplomu da bi odmah dobili posao, kao ružna uspomena, poput bivše države, prazna i raščupana u centru grada stoji robna kuća “Patrija”. Socijalistički simbol i nekada najmoderniji objekt te vrste zapadno od Vrbasa. Dvije decenije nakon osnivanja, rat je prekinuo rad Društva. Uslijedio je progon Bošnjaka i Hrvata. Prijedor će postati sinonimom stradanja civila te 1992. godine. Ubijen je i veliki broj članova Društva, ostali protjerani iz svojih domova. Sva oprema, sve nošnje i instrumenti opljačkani su. Društveni dom uzurpiran. U svom tom haosu u kojem je trebalo sačuvati živu glavu, dok su muški članovi bili zatočeni u nekom od prijedorskih logora smrti, ženski dio Društva posvetio se zbrinjavanju izbjeglih i izbezumljenih mještana Kozarca i okolnih mjesta. Jednom je broju njih Društveni dom Kulturno-umjetničkog društva “Osman Džafić” postao privremeno utočište. Krajem 1992. godine skoro pa nijedan član Društva nije više živio u Prijedoru. Mnogi više nisu ni živi.

POVRATAK JE BIO BORBA…

Prijedorčani i Kozarčani počeli su se već 1997. godine pripremati za povratak. Puharska je bila sačuvana, nije bilo rušenja i paljevine, ali je mnoštvo izbjeglica Srba bilo smješteno u tamošnjim kućama. Povratak i vraćanje imovine relativno brzo započne i završi. Za divno čudo, Prijedor je prvi grad u Bosni i Hercegovini u kojem je počeo povratak i ljudi i njihove imovine. Svojim se kućama vraća jedan broj članova Društva i već 2002. godine odlučuju se za novi početak. Godinu dana kasnije, ponovo se registriraju pod starim imenom, ali uvjeti i okolnosti novog početka neusporedivi su s onima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. “E sad, zamislite vi samo situaciju tokom prve probe održane 2003. godine, u hodniku Društvenog doma, u kojem su istovremeno na gornjoj etaži stanovale srpske izbjeglice”, priča Alma Semanić.

Listajući fotografije, priča kako joj pomalo nedostaje tog entuzijazma iz prvih povratničkih godina, dana u kojima čovjek nije bio ni svjestan tereta koji nosi, a bio spreman platiti i najveću cijenu kako bi bio ponovo prihvaćen. Koreograf Društva Armin Suljanović i danas se ljutito prisjeća prvog poslijeratnog nastupa u hotelu “Balkan” u centru grada. “Bio je to nastup povodom Kongresa predstavnika 100 gradova iz cijele Evrope. U kulturnom djelu smo nastupili jedino mi, i to s Biračkim kolom. Sve do samog početka Kongresa smo znali da ćemo učestvovati, da bi nas na kraju izbacili iz programa. Nisu dozvolili da se baš mi, kao zna se kakvo društvo, predstavimo kao jedino društvo koje je tada uopće funkcioniralo u gradu.” Nisu odustajali iz principa, da bi tek intervencijom stranaca iz Agencije lokalne demokracije i izvjesne Annalise Tomasi bili vraćeni u program.

“A onda su nam”, priča Armin, “po dolasku pred hotel ljudi iz osiguranja zabranili ulaz. Nakon ponovne intervencije, dali su nam rok od svega 15 minuta da se pojavimo i odemo.” Trebale su proći četiri godine da članovi Društva prvi put nastupe na otvorenom, da opet prošetaju Prijedorom u muslimanskoj narodnoj nošnji. “Imali smo novu muslimansku narodnu nošnju tek kupljenu u Sarajevu. Krenuli smo pješice od Doma ka centru grada. Strahovala sam. Bila sam s Alijom Ganićem i Atifom Bosnićem na čelu kolone. Na pedesetak metara od gradskog trga noge su mi se samo ‘odsjekle’. Stala sam i zaplakala. Okrenula sam se i iza sebe ugledala pedeset prelijepih i veselih momaka s fesovima i djevojaka u svili, bluzama i keranim mahramama, jednu novu generaciju koja se rata malo ili nikako ne sjeća. Djece koja opasnosti nisu svjesna. Razaralo me je. Bojala sam se za momke više nego za cure. Ispred nas je bilo dugo koračanje prijedorskom čaršijom, puno neizvjesnosti i opasnosti. Osjećala sam se baš kao na prvoj liniji fronta. Uzdahnula sam, pogledali smo se i krenuli”, sjeća se Alma.

Krenuli su čaršijom, ispraćeni pogledima i došli u mali park. Mučna tišina trajala im je vječno. Prekinula ju je muzika za kojom je, nakon 15 godina, u Prijedoru ponovo zaigrala protjerana mladost i ljepota. “Tresle su se dimije i kićanke na fesovima, a mi stariji ponosno smo digli glave, trudeći se da ne zaplačemo. Prvo je bila tišina, a, nakon toga, lagani aplauz koji je postepeno pojačavan. Taj nastup i šetnja simboli su naše pobjede povratka i opstanka u Prijedoru.”

…A OSTANAK IZAZOV

Kulturno-umjetničko društvo danas vodi mladi doktor Amir Cerić. “Vratiti se, ponovo sve dići iz pepela i vratiti osjećaj pripadnosti gradu u kojem si rođen ne bi bio moguć da nije i našeg Društva. To je mjesto susreta svih generacija”, kaže Cerić, dodajući kako im je najveći izazov ipak odlazak mlađih ljudi, a prioritet rad s mlađim sekcijama. “Nastojimo unaprijediti rad dramske sekcije. Mnogo nastupamo po našoj lijepoj Bosni, gledamo da godišnje bar jednom odemo van granica BiH, u čemu nam pomaže naša dijaspora, uvijek su bili tu da nam pomognu. Ove je godine u planu odlazak na festival folklora u Ohridu, za koji želimo nabaviti nošnju za hercegovačke igre.”

Društvo danas ima i sekciju veterana. Svoje prve poslijeratne nastupe u inostranstvu imali su u Italiji 2004. godine, a zatim godinu dana kasnije u Švedskoj. “Ponosni smo na naše članove, na našu omladinu koja dolazi na probe i uči o kulturi i tradiciji našeg naroda”, kaže Cerić. Rad Društva podržava Gradska uprava, nastupaju na svim manifestacijama koje se organiziraju u Prijedoru. Pred Društvom je, kaže Amir Cerić, sada najveća borba, izazov s kojim se treba nositi: naći zamjenu za svakog mladića ili djevojku koje sile prilika u državi iz dana u dan u sve većem broju odvodi u Njemačku. Ili puno dalje…