“To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca”
živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca.”</p>
<p>Nedavno slušam ovaj dijalog:</p>
<p>– Kako je?</p>
<p>– Nije dobro. Imam još pola tone.</p>
<p>– Malo, brate!</p>
<p>– Malo. A valja i februar izgurat’.</p>
<p>– Vele, bit će poljut.</p>
<p>– I ja sam čuo.</p>
<p>– Nije dobro.</p>
<p>– Nije.</p>
<p>– Ma, preživjet ćemo nekako.</p>
<p>– Valjda.</p>
<p>– Znaš šta?</p>
<p>– Šta?</p>
<p>– Sin mi je nedavno kupio tri tone uglja. Eno ga u “šteku”.</p>
<p>– Blago tebi.</p>
<p>– Vidi! Kad potrošiš to svoje, podijelit ćemo ovo moje. Nit’ ćeš se ti ugrijat’, nit’ ću se ja smrznut, a, uz Božiju pomoć, februar ćemo nekako izgurat’.</p>
<p>– Hvala ti.</p>
<p>– Ma, pusti.</p>
<p>Osim što sam bio iskreno dirnut čuvši ovaj riječima škrt a značenjem prebogat razgovor, uvidio sam da život svagdašnji “običnih ljudi” funkcionira gotovo pa isključivo na horizontalnoj, interpersonalnoj ravni, iz ruke u ruku, tiho i bez pompe, a da na institucije sistema, koje bi trebale i morale biti suport ovakvim i sličnim ljudima, niko i ne računa.</p>
<p>A ako je već tako, a jeste, bez namjere da se uopće bavim autističnim i u svekoliki bonluk uljuljkanim reprezentima sistema, očito je da je tuzlanska slobodarsko-antifašistička sirotinja odavno shvatila kako takav neučinkoviti i besmisleni socio-politički sistem nužno treba bajpasovati i po principu: “Ruka ruku mije, obraz <em>obadvije</em>”, karitativno se potpomagati, pa i organizirati, jer, kako rekoh, na one čiji je to posao i obaveza ne mogu računati, a živjeti se mora.</p>
<p>A i gore citirani dijalog na takvom je tragu. I može se prevesti ovako:</p>
<p>– Ma, koji ćete nam… Možemo mi i bez vas, pa kako-tako.</p>
<p>Aferim!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Buran aplauz pjesmi koju nisam napisao
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače