“To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Već se mjesecima Tuzlaci doslovno guše uslijed zastrašujućeg aerozagađenja, bolnice su prepune onih koji se, u najboljem slučaju jer ima gore od goreg, žale na ove ili one respiratorne tegobe, čak je, neko se konačno dosjetio, proglašena i epizoda uzbune, pa osnovci i srednjoškolci jedan dan nisu išli u školu, premda je i dan prije i dan poslije stanje bilo isto, a u papagajskim izjavama političkih i inih zvaničnika individualna ložišta navode se kao osnovni uzročnici enormnog aerozagađenja, uz diskretne prijetnje kako se takvo što više neće tolerirati. Dakle, sankcije.

Dok slušam i gledam te dobro uhljebljene licemjere, vazda mi na pamet padne stih pjesnika Amira Brke, koji, ako se ne varam, ide ovako: “To umiru oni koji misle da su preživjeli rat.”

A dobro uhljebljenim licemjerima koji bi, eto, u svojoj osionosti posezali i za sankcijama, moglo bi se, doduše ne odveć poetično, reći ovo: “To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca.”

Nedavno slušam ovaj dijalog:

– Kako je?

– Nije dobro. Imam još pola tone.

– Malo, brate!

– Malo. A valja i februar izgurat’.

– Vele, bit će poljut.

– I ja sam čuo.

– Nije dobro.

– Nije.

– Ma, preživjet ćemo nekako.

– Valjda.

– Znaš šta?

– Šta?

– Sin mi je nedavno kupio tri tone uglja. Eno ga u “šteku”.

– Blago tebi.

– Vidi! Kad potrošiš to svoje, podijelit ćemo ovo moje. Nit’ ćeš se ti ugrijat’, nit’ ću se ja smrznut, a, uz Božiju pomoć, februar ćemo nekako izgurat’.

– Hvala ti.

– Ma, pusti.

Osim što sam bio iskreno dirnut čuvši ovaj riječima škrt a značenjem prebogat razgovor, uvidio sam da život svagdašnji “običnih ljudi” funkcionira gotovo pa isključivo na horizontalnoj, interpersonalnoj ravni, iz ruke u ruku, tiho i bez pompe, a da na institucije sistema, koje bi trebale i morale biti suport ovakvim i sličnim ljudima, niko i ne računa.

A ako je već tako, a jeste, bez namjere da se uopće bavim autističnim i u svekoliki bonluk uljuljkanim reprezentima sistema, očito je da je tuzlanska slobodarsko-antifašistička sirotinja odavno shvatila kako takav neučinkoviti i besmisleni socio-politički sistem nužno treba bajpasovati i po principu: “Ruka ruku mije, obraz obadvije”, karitativno se potpomagati, pa i organizirati, jer, kako rekoh, na one čiji je to posao i obaveza ne mogu računati, a živjeti se mora.

A i gore citirani dijalog na takvom je tragu. I može se prevesti ovako:

– Ma, koji ćete nam… Možemo mi i bez vas, pa kako-tako.

Aferim!