“To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca”
Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ
Već se mjesecima Tuzlaci doslovno guše uslijed zastrašujućeg aerozagađenja, bolnice su prepune onih koji se, u najboljem slučaju jer ima gore od goreg, žale na ove ili one respiratorne tegobe, čak je, neko se konačno dosjetio, proglašena i epizoda uzbune, pa osnovci i srednjoškolci jedan dan nisu išli u školu, premda je i dan prije i dan poslije stanje bilo isto, a u papagajskim izjavama političkih i inih zvaničnika individualna ložišta navode se kao osnovni uzročnici enormnog aerozagađenja, uz diskretne prijetnje kako se takvo što više neće tolerirati. Dakle, sankcije.
Dok slušam i gledam te dobro uhljebljene licemjere, vazda mi na pamet padne stih pjesnika Amira Brke, koji, ako se ne varam, ide ovako: “To umiru oni koji misle da su preživjeli rat.”
A dobro uhljebljenim licemjerima koji bi, eto, u svojoj osionosti posezali i za sankcijama, moglo bi se, doduše ne odveć poetično, reći ovo: “To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca.”
Nedavno slušam ovaj dijalog:
– Kako je?
– Nije dobro. Imam još pola tone.
– Malo, brate!
– Malo. A valja i februar izgurat’.
– Vele, bit će poljut.
– I ja sam čuo.
– Nije dobro.
– Nije.
– Ma, preživjet ćemo nekako.
– Valjda.
– Znaš šta?
– Šta?
– Sin mi je nedavno kupio tri tone uglja. Eno ga u “šteku”.
– Blago tebi.
– Vidi! Kad potrošiš to svoje, podijelit ćemo ovo moje. Nit’ ćeš se ti ugrijat’, nit’ ću se ja smrznut, a, uz Božiju pomoć, februar ćemo nekako izgurat’.
– Hvala ti.
– Ma, pusti.
Osim što sam bio iskreno dirnut čuvši ovaj riječima škrt a značenjem prebogat razgovor, uvidio sam da život svagdašnji “običnih ljudi” funkcionira gotovo pa isključivo na horizontalnoj, interpersonalnoj ravni, iz ruke u ruku, tiho i bez pompe, a da na institucije sistema, koje bi trebale i morale biti suport ovakvim i sličnim ljudima, niko i ne računa.
A ako je već tako, a jeste, bez namjere da se uopće bavim autističnim i u svekoliki bonluk uljuljkanim reprezentima sistema, očito je da je tuzlanska slobodarsko-antifašistička sirotinja odavno shvatila kako takav neučinkoviti i besmisleni socio-politički sistem nužno treba bajpasovati i po principu: “Ruka ruku mije, obraz obadvije”, karitativno se potpomagati, pa i organizirati, jer, kako rekoh, na one čiji je to posao i obaveza ne mogu računati, a živjeti se mora.
A i gore citirani dijalog na takvom je tragu. I može se prevesti ovako:
– Ma, koji ćete nam… Možemo mi i bez vas, pa kako-tako.
Aferim!