Od nježnog liričara, od putenih ženskih tijela, valovite Neretve, umilnih brežuljaka rodne Hercegovine, Tikveša postaje žestoki kritičar ratnih i poratnih zbivanja.
 radio je kao profesor za predmet Grafika – crtanje na Akademiji u Novom Sadu. Od 2001. do 2010. bio je gostujući profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Od 2013. godine je u statusu profesora emeritusa Univerziteta u Novom Sadu. Od 1962. godine izlaže crteže, slike, grafike, kolaže, asamblaže i objekte.</p>
<p>Samostalno izlagao 120 puta. Učestvovao na više stotina skupnih izložbi. Učestvovao je na međunarodnim izložbama i bijenalima: Krakov (1966. i 1968), Bradford (1968. i 1982), Lugano (1968), Pariz (1968), Sao Paolo (1969), Berlin (1970), Aleksandrija (1970), Fredrikstad (1980. i 1982), Biela (1973. i 1983), Ivaskila (1975), Haidelber (1979), Bon Skur (1982), Citadela (1979), Ljubljana (1971, 1973, 1975, 1977, 1981, 1985. i 1987), Ankara (1986), Kjoto (1987), Nju Delhi (1988). Dobitnik je više od 25 nagrada. Živi i radi u Sarajevu, Beogradu i Blacama.</p>
<p>Teško je pisati o Halilu Tikveši – istrajan, uspravan, kreativan, posvećen zanimanju! Nepovijene kičme, dostojanstven. Prkosi svojim radom svim naletima, trendovima i pokušajima da se likovna umjetnost spusti na stepenik niže od kreativnih uzleta individualnosti. On, Halil, jeste individualist, ima svoj originalni pečat (kao otisak prsta), svoj put kojim suvereno korača i ostavlja neponovljivo ugreban trag samosvojnosti i originalnosti. Njegov svijet je samo njegov i on ga nesebično dijeli s nama.</p>
<p>No, da ne bih u obrazloženju zalutao u lavirinte Halilovog svijeta, zaumnosti, mistike, erotike i slavljenja erosa, da se ne utopim u valovima gizdave Neretve, ili ne odlutam čamcem prema jugu, navest ću dva izvoda iz stručnih kritika:</p>
<p>“Izgled i karakter Tikvešinih djela nije se mijenjao decenijama. On se davno obavezao na odanost vlastitom zavičaju, bez obzira gdje je živio i radio. Zavičaju je bježao iz velegradske vreve, kao nekim dalekim obalama spokojstva i meditacije, na kojima se sastaje sa samim sobom. Iz takvih meditacija nastajali su njegovi čuveni grafički ciklusi ‘Ljeto i kao srž ljeta’, s osobenim neretvanskim čamcem, koji je postao najprepoznatljiviji simbol Tikvešinog djela, jednako kao i bezmjerna tišina talasavih bregova što se nižu u njegovoj pozadini. U njegovoj utrobi, ponekad izvan nje, nalazile su se ženske figure hipertrofiranih tjelesnih oblina i njima nesrazmjerno malih stopala i šaka, a rijetko tromi muškarci lijenih gesta i pokreta.” Meliha Husedžinović – likovna kritičarka.</p>
<p>“Halil Tikveša ostaje uvijek prepoznatljiv i vjeran sebi, neobuzdanoj i nepresušnoj stvaralačkoj potenciji. Strastveni zaljubljenik ljepote, ma gdje i na koji način se ova u svojoj pojavnosti objavljivala, nalazio je načina da je u svoje radove utka, ne posredništvom neke trivijalne mimetizacije lijepoga prizora ili lika već filtracijom i destilacijom čistoga ekstrakta vlastitoga osjećanja i doživljaja. I unatoč predmetnosti i figuralnosti opterećenim grafičkim listovima Tikvešinih najznačajnih ciklusa, oni u sebi ne sadržavaju od predstavljačkoga i referentnoga, već čistu emanaciju umjetnikove strasti i sadržaja srca. Tikvešine grafičke interpretacije nekog realnog predloška, bilo prizora fascinantnih pejzaža hercegovačkog juga, bilo aluzivnih svetkovina u slavu boga Erosa, iskazuju se kao stvaralačka transformacija vlastitoga iskustva obojenog snagom i dubinom vlastitog osjećanja, kao materijalizacija posve novoga i ničemu u realitetu pripojivoga svijeta. Tikvešina redukcija svijeta pojavnosti na ono suštinsko i bitno (i u vizualnom i pojmovnom smislu), te izrazita sugestivnost njegovoga rukopisa, kako je to često zapažala i kritika, ne dozvoljavaju boravak ispred umjetnikovog djela, već svojevrsno uranjanje unutar njega. Tikvešini asamblaži iz devedesetih ostat će upamćeni kao rijetki primjeri tretmana materije i upotrebe prefinjene tehnike u odgovoru na razarajuću destrukciju rata.” Dr. prof. Dubravka Pozderac-Lejlić</p>
<p>Poslije devedesetih, Tikveša je svoje stvaralaštvo usmjerio na velike, neponovljiive megakolaže koji opominju. Ovi radovi su zajedno s instalacijama i asamblažima stradanja angažirani i smješteni u kontekst društvenih dešavanja.</p>
<p>Od nježnog liričara, od putenih ženskih tijela, valovite Neretve, umilnih brežuljaka rodne Hercegovine, Tikveša postaje žestoki kritičar ratnih i poratnih zbivanja.</p>
<p>Crteži Počitelja, Mostara, Stoca, krstasti kolaži “iz dnevnika jednog štampomana”, instalacije i objekti od krhotina sakupljenih s raznih terena i zgarišta kao posljedica rata i ratne devastacije, uz upotrebu detalja iz svakodnevnog života, djeluju ubjedljivo, moćno i nesvakidašnje. To je priča ispričana estetskim jezikom duboko promišljenim, uronjenim u mračne dubine zla zlih ljudi, kao odgovor na agresiju, bestijalno divljaštvo, primitivizam i osjećaj za ljudskost. To je Halil Tikveša i njegov odgovor.</p>
<p><strong>Akademski slikar Džeko Hodžić, predsjednik žirija</strong></p>
<p><img class=)
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.