Cilj ovog teksta nije da uspoređuje, suprotstavlja ili propituje iskazano prijateljstvo stranih državnika prema Bosni i Hercegovini, njihovo razumijevanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, već da upozori na prisutno licemjerje u dijelu, prije svega, domaće javnosti.

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Izbor novog američkog predsjednika na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine proslavljen je defileom automobila okićenim američkim i bosanskohercegovačkim zastavama. No, regionalni mediji nisu izvještavali o “amerikanizaciji” i “kolonijalnom neoamerikanizimu” na ulicama Sarajeva, nisu plašili javnost tezama da će uslijediti “kaubojizacija” Bosne i Hercegovine. U javnosti prevladava mišljenje da je na čelo Amerike došao dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine.

Masovno su se objavljivale fotografije bošnjačkih političara sa Joe Bidenom, prenosili se njegovi govori u kojima je devedesetih godina nedvosmisleno upozoravao na genocid nad Bošnjacima te jasno i bez ostatka imenovao ratne zločince.  Bez obzira na to što američka politika zadnjih 25 godina nikada nije dovodila u pitanje državni integritet Bosne i Hercegovine, ipak možemo reći da je nakon agresije sudjelovala ili predvodila razne političke eksperimente sa nakanom međuetničkog pomirenja, koji su znali izgledati kao relativizacija uloge žrtve i agresora, ili sa pozitivnom nakanom promjene političke klime, što je rezultiralo negativnim kadrovskim izborima poput otvaranja prostora Miloradu Dodiku da postane glavni kočničar svakom državnom napretku.

Devedesetih godina, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i tokom genocida nad Bošnjacima, jedan je političar, tada tek u usponu i na svome političkom početku, iskreno osjećao, zagovarao i unutar svojih mogućnosti maksimalno pomagao borbu bosanskih patriota u očuvanju države. Ime mu je Recep Tayyip Erdoğan. Njegovim usponom na vlast, reformom i ekonomskim uzletom Turske, svjedočimo da je bezbroj puta naglašavao i poticao prijateljski stav prema Bosni i Hercegovini, a posebice prema Bošnjacima.

Upravo je Erdoğanova politika omogućila izdašnu prijateljsku pomoć u izgradnji porušene infrastrukture na prostorima sa kojih su Bošnjaci protjerani etničkim čišćenjem. U svemu tome turska politika nikada nije zauzimala poziciju u kojoj bi poticala bilo kakve patronizirajuće ili ekskluzivno probošnjačke stavove prema drugim narodima u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na to, svako ukazivanje turske zastave na ulicama Sarajeva u regionalnoj, ali i dijelu domaće javnosti, tumačeno je sa negativnim predznakom. “Neoosmanizam”, “turkifikacija”, “turkofilija”, “vraćanje sultanata”, “erdoanizacija” bile su ključne riječi na koje su se lijepile etikete poput “radikalizacije”, “fašizma”, “islamizma”, a nije se bježalo ni od toga da se sugerira teroristička pozadina. Bilo je riječi o prilikama kada bi vodeća turska AK partija dobila izbore ili Erdoğan pobijedio na predsjedničkim izborima, a turski državljani koji rade ili studiraju u Sarajevu, kojima su se spontano pridruživali Bošnjaci, izlazili na ulice i slavili pobjedu.

Mogli bismo reći da je motivacija bila ista kao i u slučaju pobjede Joe Bidena na američkim izborima – neko je prepoznao da je pobjedu odnio prijatelj Bosne i Hercegovine. Uostalom, američke izbore pratio je sa zanimanjem čitav svijet, i to navijački, svrstavajući se na jednu ili drugu stranu. Sasvim očekivano kada je riječ o globalno jakim državama koje imaju geostratešku važnost. Stoga, možemo reći da se sa jednakim žarom u svijetu prate i izbori u Turskoj, neki navijaju (i upliću se!) protiv Erdoğana i AK partije, a neki drugi (muslimani) u njegovoj pobjedi vide demokratsku i slobodarsku nadu. Kakav će stav Joe Biden zauzeti prema Bosni i Hercegovini u funkciji predsjednika Amerike ostaje da se vidi, a kakav je stav Recepa Tayyipa Erdoğana više je nego poznato.

Stoga, ovaj uvod, kao i cilj ovog teksta, nije da uspoređuje, suprotstavlja ili propituje iskazano prijateljstvo stranih državnika prema Bosni i Hercegovini, njihovo razumijevanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, već da upozori na prisutno licemjerje u dijelu, prije svega, domaće javnosti.

S obzirom na to nedavno se pojavio jedan u nizu tekstova „vrsnog poznavalaca“ turske politike, ali i turskih unutarnjih motivacija kada je riječ o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, novinara i publiciste Senada Avdića. Dakle, ovo nije prvi put da Avdić pokušava kritizirati Erdoğana, a neshvatljivo je zašto to radi kada svaki put ostane „kratkih rukava“, iznoseći teze koje nemaju veze s činjenicama i istinom. Na ovakve Avdićeve pokušaje već smo se osvrnuli u tekstu “Je li Senad Avdić budala ili je samo neinformiran”, ali čini se da odgovor nismo i nećemo dobiti.

Naime, u posljednjem tekstu pod naslovom “Turski sultan swinga: Erdoğan nema pravo koristiti genocid u Srebrenici za privatne obračune sa Zapadom, nije Macron prijetio da će za jednog ubijenog nastavnika strijeljati 100 muslimana!” Avdić se ničime izazvan ponovo vraća na Erdoğanovo gostovanje u Zetri, gdje je prisustvovalo 20 hiljada ljudi. Između ostaloga, govori da su Zetri “napunile njegove pristaše, žitelji Evropske Unije”. Tačno je da je u Zetri bilo turskih građana iz raznih evropskih zemalja, međutim, brojčano je više bilo upravo Bošnjaka koji su došli iz skoro svih gradova Bosne i Hercegovine, sa Sandžaka, iz Crne Gore ili Makedonije.

Avdić uporno odbija prihvatiti činjenicu da je u Zetri bilo više Bošnjaka nego turskih državljana, što također govori o tome da je mnogo više onih za koje je Erdoğan dobrodošao u Sarajevo nego onih koji misle kao i sam Avdić. I u tome nema ništa sporno jer govorimo o prepoznavanju i pozdravljanju politike koja je naklonjena Bosni i Hercegovini, a utoliko nam je bilo bitno komparativno spomenuti i pobjedu Joe Bidena na američkim izborima i slavljenički defile automobila na sarajevskim ulicama. Avdić u tekstu spominje i da su pojedine evropske zemlje 2018. godine zabranile turneju turskog predsjednika. Međutim, strategija Avdićeva teksta jeste da taj podatak provlači na način kao da je tako uvijek bilo, opravdavajući ga kao zabranu “nacionalističkim autokratima da govore i rade šta im prahne”.

S obzirom na to da smo se do sada u više navrata uvjerili u Avdićevo neznanje ili površno znanje o Turskoj, potrebno je istaći da je turski predsjednik Erdoğan do sada više puta održao mitinge u evropskim zemljama. Među ostalim, na mitingu u Kölnu prisustvovalo je više od 25 hiljada ljudi, zatim je u Bruxellesu prisustvovalo više od 20 hiljada ljudi, kao i u Strasbourgu, Kalsruheu ili Düsseldorfu, gdje je bilo oko 15 hiljada ljudi. Navedene brojke prisutnih ustvari su “male” iz razloga što dvorane nisu mogle primiti sve zainteresirane.

Osim toga, skup u Zetri nije bio predizborni miting, već generalna skupština Unije evropskih demokrata, a sasvim je logično da predsjednik jedne države održi govor koji je politički obojen – na koncu. to se od njega i očekuje. Također, države koje Avdić navodi kao suprotstavljene Turskoj, s jedne strane kritiziraju Tursku, a s druge trude se održavati što bolje političke odnose s zemljom koju je Erdoğan doveo na poziciju da kao ekonomska sila ne zavisi ni od koga, pa i u trenucima kada trpi ekonomske udare.

Avdiću je zatim zasmetalo što Erdoğan u svojim govorima spominje Srebrenicu. Međutim, on je za potrebe svoga teksta izvukao par primjera koje je krivo protumačio. Naime, Avdić Erdoğana optužuje da Srebrenicu koristi za političke potrebe, a zaboravlja činjenicu da je Srebrenički genocid jedini presuđeni genocid na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Genocid na tlu iste one Evrope koja se nakon Holokausta zaklinjala “nikad više”. Srebrenica je, stoga, postala opće mjesto, kao što i zaslužuje, s obzirom na obim stradanja, ali pritom i simbol ne samo licemjerja već i moralne dekadencije Zapada. Štaviše, Genocid nad Bošnjacima nije prestao jer se prema stručnoj definiciji nalazi u svojoj posljednjoj fazi – negiranju i trijumfalizmu počinitelja.

Srebrenica je, dakle, postala opće mjesto širom svijeta kao lakmus papir u politici, društvu, ljudskosti, s obzirom na odgovornost, negiranje presuda i slično. Srebrenica i Genocid nad Bošnjacima nisu pali u zaborav, nisu ostali zarobljeni na lokalnoj razini te su se baš kao i Holokaust internacionalizirali i postali simbol. Turska je jedna od država koja simbole stradanja Srebrenice i Sarajeva i Mostara i Prijedora, ali i pozitivan primjer politike Alije Izetbegovića, njeguje i spominje stalno, iz dana u dan. I ne samo predsjednik Turske Erdoğan već i državni ministri, zastupnici, članovi opozicije, kao i sam narod. Srebrenica je u Turskoj mjesto maksimalne pažnje, poštovanja, pijeteta i dostojanstva, a na samu godišnjicu Genocida diljem Turske održavaju se razne manifestacije kroz koje se održava sjećanje na mučki ubijene u Genocidu.

Ono što je možda i najtužnije je činjenica da Avdić brani Holandiju, opravdavajući je riječima da su “platili štetu pojedinim familijama ubijenih, da su organizirana suđenja”, a krivi holandski bataljon govoreći da je “gotovo saučesnik u zločinu”. Brani onu Holandiju koja je 2006. godine postavila spomen ploču holandskim pripadnicima UN-a, koja je dodijelila priznanja istim tim vojnicima jer su obavljali dužnost u teškim uslovima. Brani onu Holandiju čiji je premijer na Erdoğanove optužbe po pitanju Genocida odgovorio riječima da je to “odvratna historijska laž”. Neshvatljivo je da se Avdić u istom tekstu prikazuje kao neko ko brani dignitet Srebrenice od Turske, a zatim brani Holandiju.

Ovakve kontradikcije svojstvene su onima koji su opsjednuti pa im je kritički naboj posve mimo logike i činjenica. Imalo dobronamjeran i razuman čovjek primijetit će da Erdoğan ne spominje samo Srebrenicu, već i Palestinu, Arakan, Siriju, Turkmenistan, Azerbejdžan i svako mjesto gdje se čini nepravda. Pritom naglašava licemjerje i razobličuje nepravdu, razotkrivajući nečist obraz dijela svjetskih lidera. Vjerojatno je jedini koji to radi bez ikakvih kalkulacija te upravo zbog toga trpi mnoge udare, kao što je i pokušaj državnog puča 15. jula 2016. Komentatorima poput Avdića nije problematično što su ovih dana širom Amerike hodale naoružane i samoorganizirane Trumpove rasističke i ekstremističke milicije, a jeste problematično kada se Turska obračunava sa terorističkom organizacijom poput FETO.

Ta vrsta pameti, koju očito sljeduje Senad Avdić, nezainteresirana je za činjenicu da je dosadašnji američki predsjednik Donald Trump bio grozomorni seksist koji je napastovao žene, a vrlo je zainteresirana da propituje status žene u islamu. Stoga je žena muslimanka zamjenom teza ugrožena od islama, a nije ugrožena od fašističkog odnosa francuske države koja zabranjuje osnovna ljudska prava istim tim muslimanka. Upravo za demontažu ovakvog licemjerja zalaže se Erdoğan i upravo je u tom kontekstu njegova izjava o Srebrenici.

Da li je Avdiću naumpalo da odbrani dignitet prijedorskih Bošnjaka prošle godine kada su organizatori bh. “Povorke ponosa” poredili Dan bijelih traka i “Povorku ponosa”? Ili mu to nije bilo toliko zanimljivo kao odnos Erdoğana i Srebrenice jer, u konačnici, nije profitabilno. U čije ime je Senad Avdić u periodu nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu intenzivno satanizirao i kriminalizirao snage odbrane Armije R BiH i vrhovnog komandanta Aliju Izetbegovića? Radio je to do te mjere da su njegovi tekstovi bili dokaz stranim naučnicima i analitičarima u svođenju legalne države vojske na “muslimanske fundamentaliste”, na “džihadiste” i “mudžahedine”, što je bez ikakve sumnje doprinosilo strategiji relativizacije agresora i žrtve. Eto, taj Senad Avdić moralizira i optužuje Erdoğana za politizaciju Srebrenice.

U posljednjem tekstu Avdić optužuje Tursku da se uključila u sirijski rat kako bi spasila “islamističke vojne snage”, negirajući činjenicu da je Turska branila civile, primila više miliona izbjeglica, borila se upravo protiv terorista na granici Sirije. Pritom navodi izjavu Erdoğana u kojoj kaže da “nisu mogli dopustiti da Halep postane nova Srebrenica”, iz čega proizvodi monstruoznu tvrdnju da je Erdoğan ovime osnažio stajalište “srpskih negatora genocida koji dokazuju da su u Srebrenici ubijali islamske ekstremiste”. Avdić ovime pokazuje do koje mjere je lično dehumaniziran jer ljude u Halepu svodi isključivo na “pse rata” i zanemaruje postojanje civila koji su u Halepu ubijani na svirepe načine. Međutim, civili su za Avdića obična kolaterala jer ne bira sredstva ni načine uništenja kada izabere metu.

Nadalje, Avdić problematizira i borbu Turske s onima koji su sudjelovali u pokušaju državnog udara u Turskoj, ističući da je u “udaru poginulo 200 ljudi, što je mnogo manje od broja stradalih od terorističkih napada u Evropi”. Zna li Avdić koliko je stotina civila, među kojima su i bebe,  poginulo u Turskoj upravo od terorističkih napada? Zna li Avdić da je jedna od terorističkih organizacija koja ubija i bebe upravo PKK, kojoj je u Evropi dopušteno da održava skupove onda kada je zabranjeno Erdoğanu? Je li to ta demokratska Evropa čije vrijednosti Avdić brani od Turske?