Sve je počelo prije četiri godine, kada su se supružnici Sevda i Zijo Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo loše nešto takvo napraviti i u Mostaru.

PIŠE: Nedim Hasić

FOTO: Velija Hasanbegović

Sivi kombi zaustavio se ispod netom izgrađene tribine novog stadiona Rođeni, u predgrađu Mostara. Iz kombija istrčava deset djevojaka, uzimaju lopte, žabice i ostalu opremu za trening i hitaju ka pomoćnom terenu stadiona u mostarskom predgrađu Vrapčići. „Hajmo, brzo, ubi vjetar“, viču jedna drugoj kroz smijeh. Ostatak tima stiže u automobilima. Jedan od njih vozi trener. Na leđima trenerki koje nose djevojke ispisano im je FK/NK Emina.

Počinju trening na na pomoćnom terenu stadiona koji je nakon rata postao dom jednom od najpoznatijih bosanskohercegovačkih fudbalskih klubova. Sve do rata, Velež je igrao na stadionu Bijeli brijeg, u središtu Mostara. Tim koji je stvorio neke od najvećih igrača svih vremena, od Duška Bajevića, Vahida Halilhodžića pa do Mehe Kodre ili Hasana Salihamidžića, protjeran je iz svog doma. Ostao je bez terena ali i bez čitave historije, svi pehari, medalje, dokumentacija… Sve mu je uništeno na stadionu koji će nekoliko dana, u ljeto 1993. godine, biti i koncentracioni logor za Bošnjake hapšene na desnoj obali Neretve.

Velež nije mogao ništa drugo nego otići na livadu u Vrapčićima i tamo početi od nule. Nakon godina plesanja po rubu između prve i druge lige, danas je konačno postao stabilan i privodi kraju gradnju svog novog stadiona. Onog na kojem danas treniraju djevojke na čijim leđima piše Emina.

Sa klupe ih vodi Zijo Tojaga. Nekada trener Veleža, dobar je prijatelj sa predsjednikom tog kluba, Šemsudinom Hasićem. Imaju i jake poslovne veze pa je tako Velež ustupio teren djevojkama za treniranje. Zauzvrat, Tojaga je oprostio Veležu osam hiljada maraka koje mu je klub dugovao u vrijeme kada nije imao novaca da isplati plaće uposlenicima.

U BiH postoje četiri lige, sa oko 30 klubova. Pokrenute su i regionalne lige. Registrirano je između 1500 i 2000 igračica. Prva ženska fudbalska liga BiH ima osam klubova. Mostarska Emina je, nakon deset kola na drugom mjestu, tik do sada neprikosnovenog SFK Sarajevo. SFK Sarajevo prošle je sezone osvojio svoju osamnaestu uzastopnu titulu prvaka države i tako se upisao u historiju postavši tim sa najviše uzastopnih titula. SFK 2000 Sarajevo nadmašio je rekord ženskog Kluba KI s Farskih Ostrva, koji je držao do sada rekord sa 17 osvojenih titula.

Konačno, nakon mnogo godina dominacije, SFK Sarajevo sada ima dostojnu konkurenciju. „Da sada zaista imaju konkurencju“, priča nam Tojaga. “Mi smo mlad tim, postojimo svega četiri godine i nemamo prevelike pretenzije da budemo odmah prvaci, naša je najveća želja i cilj igrati Ligu prvaka. Kada ćemo to uspjeti, vidjećemo, nismo još na tom nivou. Još nismo spremni ali približavamo se.”

Sve je počelo prije četiri godine kada su se supružnici Zijo i Sevda Tojaga, vlasnica lanca apoteka u Mostaru, koja je danas predsjednica kluba, odlučili osnovati ženski fudbalski tim. Sevda je gledala utakmicu ženskih timova na televiziji i pomislila da ne bi bilo lose nešto takvo napraviti i u Mostaru.

Kada su dogovorili osnivanje kluba, trebalo mu je dati ime. Neki od prijedloga bili su Neretva, Mostar, Stari Most…  Odlučili su da bude Emina.

Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik Aleksa Šantić ju je, izmijenjenu, unio u knjigu ‘Pjesme’. Od tog dana do danas postala je dio mostarskog identiteta, jedan od najprepoznatljivijih simbola tog grada na jugu zemlje.

Vjerovatno supružnici Tojaga nisu mogli odabrati bolje ime za svoj klub. Ono simbolizira multietnički, višenacionalni Mostar. Grad koji je godinama nakon rata bio podijeljen Neretvom, na „bošnjački i hrvatski“, „desnu i lijevu stranu“, „zapadni i istočni“. Grad u kojem zbog političkih problema nije moguće potpuno urediti život, u kojem proteklih 12 godina nije bilo moguće organizirari lokalne izbore ili odvoz smeća i naplatu parkinga.

Ali u Mostaru, iako grad nema čak ni adekvatnu sportsku dvoranu, sport funkcionira. U Emini danas igraju fudbalerke svih nacionalnosti, svih vjera i nacija, iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Bošnjakinje, Srpkinje, Hrvatice… sve one nose dres tog tima. Čak je ove sezone u klub došla i jedna igračica iz Hrvatske. Iako vrijeme kada je to bila novost polako prolazi, Sevda i Zijo Tojaga ponosni su što je njihova ekipa etnički raznolika. Cure koje igraju u klubu dolaze iz bošnjačkih, srpskih i hrvatskih porodica. Za njihov klub je ta raznolikost stvaar na koju su ponosi. ponos.

„Kako u Mostaru, tako i u svim drugim sredinama u koje putujemo, u kojima igramo utakmice, postoje oni „normalni“ i „nenormalni“. Ali nije to baš tako kako ljjudi često misle, kada odemo u nelu drugu sreidnu paljudi vide multinacionalni tim, da na to gledaju sa nekakvim podozrenjem. U većini sredina, u 90 posto sredina ljudi na to gledaju pozitivno. Svima nama, bez obzira gdje mi živjeli, bio to Mostra, Gtrebinje, Brčko, Bijeljina, Vitez… fali, svi mi potajno negdje u seni imao tu zdravu dušu. Svi je mi nosimo samo je problem sredine u kojoj se nalazimo“, kaže Sevda Tojaga, dodajući:

„Kapiten naše ekipe je Dragica Denda, cura iz Trebinja. To je osoba kojoj ja, sa svojih 57 godina života, skidam kapu. Dragica je neko ko u ovom vremenu, u toj generaciji djece, u ovoj buktinji nacionalizma koju svakodnevno doživljavamo, ima srce k'o Hum, kao to brdo iznad Mostara. I ne znam kako je moguće da tako veliko srce stane u tako malo tijelo.“

A Denda, sa svojih 30 godina, nećkala se koji dan kada su je pozvali da dođe igrati u Mostar. Sevda i Zijo došli su u Trebinje da je nagovore da dođe igrati u Mostaru i tako joj pokazali koliko je žele u svom timu. Nakon toga Dragica više nije imala dilema.

„Imao sam nekih strahova kada smo počinjali, prvo me je brinuo sam naziv Emina. Gledaju se stvari politički, hoće li neko klub smatrati bošnjačkim, gdje je će neko klub koji se zove Emina“, priča nam Tojaga.

„Ali cure na to nisu gledale. Od prvog dana igraju cure svih nacionalnosti, one su vidjele kakvi smo, šta su nam planovi, da osim sporta ne težimo nićčemu drugome. Brzo su vidjele da smo normalni ljudi, da nemamo nikavih skrivenih namjera. Cure koje su mogle birati, koje su mogle ići u neke druge klubove, odlučile su igrati sa nama. Trebalo je malo vremena ali se brzo pročulo da je Emina dobar, profesionalni klub.“

U samo četiri godine, klub je odličnim igrama preskočio sve rangove takmičenja u kojima je igrao i danas se sa Sarajevom bore za titulu prvaka BiH. Ime i sastav tima nije jedino što ga čini drugačijim od ostalih klubova. „Devet igračica žive sa nama u kući“, objašnjava nam Tojaga. „Mi tražimo od njih da upišu fakultet, da se školuju jer neće čitav život igrati fudbal, treba planirati porodicu, ostaviti nešto iza sebe jer one u fudbalu ne mogu zaraditi dovoljno za život nakon karijere. Razmišljali smo šta da uradimo, gdje da ih smjestimo. Imamo vikendicu na Buni, u predgrađu Mostara. Razmišljali smo da li da ih tu smjestimo ili da im nađemo stan u gradu. Odlulili smo da to ipak bude kuća, ipak su to još uvijek djeca, mi smo za njih odgovorni i terbamo ih držati na okupu i ispostavilo se da je to dobar potez.“

Zajednički život nosi obaveze kojih se svi moraju pridržavati. „Neki misle da je to zatvor ali to nije tako, postoje kriteriji ponašanja. Dok traje prvenstvo ili pripreme izlazak je do 23 sata. Šta će raditi kada su na odmoru ili na pauzi je njihova stvar. Imaju svoj kombi, mogu njime u grad, plata im je uvijek prvog u mjesecu. I to im je najvažnije, da ih niko ne laže. Imaju i premije za svaku pobjedu i veoma su zadovoljne.“

Uporedo sa borbom za titulu prvaka, supružnici Tojaga vode bitku sa stereotipima koji su u Bosni i Hercegovini još uvijek, nažalost, iznimno jaki. Nekada se na njihovih 18 seniorki i 25 kadetkinja gleda čudno, podozrivo i ispod oka. „I danas se protiv stereotipa borimo, i danas ima puno ljudi koji s podsmijehom gledaju na to da cure igraju lopte. Gdje će žensko igrati fudbal?! A mnogima nije jasno da je to popularno u evropi, posebno u skandinavcskim zemljama, da su to odlične igračice, sjajne reprezentacije“, kaže Tojaga, zaključujući: „Mi smo još u povoju, ženski fudbal u BiH je tek pohodao. Mislim da NS BiH ne ulaže puno u ženski fudbal, za raliku od FIFA i UEFA. Ali uspjeli smo napraviti klub koji će jednog dana postazi vjerovatni dio Veleža. To će nam biti pobjeda i satisfakcija. I onda će polako, sa vremenom, i ti ružni stereotipi nestati.“