A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece
Prethodni članak
Ubila ga psihaSljedeći članak
Posavski januar 1993: iz dvice u keca
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo