S početkom septembra počela je nastava u novoosnovanoj Medresi “Ibrahim ef. Maglajlić” u Banjoj Luci. Time je u ovom gradu obnovljen rad jedne klasične škole orijentalno-islamskog tipa nakon osam decenija, koliko je prošlo od zatvaranja posljednje banjalučke medrese. Školsku 2020/2021. pohađa mješovito odjeljenje od 22 učenika i učenice, a dolaze iz Banje Luke, Doboja, Prnjavora, Prijedora...

Piše: Hamza RIDŽAL

Sve do druge polovine 19. stoljeća nema skoro nikakvih statističkih podataka o medresama u Bosni i Hercegovini. “Prema podacima u službenim kalendarima – salnamama (1873–1877. godine), bile su u Bosni i Hercegovini 44 medrese, i to: u sarajevskom sandžaku 10, zvorničkom 6, banjalučkom 6, bihaćkom 5, travničkom 4, hercegovačkom 10 i novopazarskom 3”, piše Madžida Bećirbegović u tekstu Prosvjetni objekti islamske arhitekture, publiciranom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Prilozima za orijentalnu filologiju. Još je znameniti putopisac Evlija Čelebi polovinom 17. stoljeća zabilježio postojanje jedne, Ferhad-pašine medrese u Banjoj Luci. U ovom su gradu medrese postojale sve do Drugog svjetskog rata, dakle, do onog trenutka kad su sve medrese u Bosni i Hercegovini, osim Gazi Husrev-begove, prekinule svoj rad. Međutim, tokom nacionalnog i vjerskog buđenja devedesetih godina i neposredno nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu u našoj zemlji i Sandžaku ponovo su izgrađene brojne medrese, ali ne i one banjalučke. Tada se činilo da je svjetlost islamskog znanja zauvijek napustila šeher Banju Luku.

Ipak, četvrt stoljeća od okončanja Agresije na Bosnu i Hercegovinu u Banjoj Luci otvorena je ponovo medresa. S početkom ove školske godine počela je nastava u novoosnovanoj Medresi “Ibrahim ef. Maglajlić”. Ideja o osnivanju medrese u gradu na Vrbasu postoji već duži period, a realizirana je u izuzetno teškom i izazovnom periodu kroz koji prolazi cijelo čovječanstvo.

“Ta ideja cirkulira ovim prostorom već neko vrijeme, ali nisam siguran koliko je ona ozbiljno shvatana i koliko je bilo iskrene volje da se otvori medresa u ovom gradu. Dolaskom muftije Nusret-efendije Abdibegovića počelo se ozbiljno raditi na realizaciji ove inicijative. Iskrenost i predanost ovoj ideji omogućila je da već nakon godinu dana priprema imamo medresu u Banjoj Luci”, objašnjava direktor Muris-efendija Spahić, ističući da je otvaranje medrese samo nastavak kontinuiteta medresa u ovom gradu. Medresa je smještena u prelijepoj zgradi iz 1939. godine, koja je donedavno služila kao upravna zgrada Banjalučkog muftijstva, a sada je preuređena u jednu od najbolje uređenih i najsavremenijih škola u Bosni i Hercegovini. “Naš muftija, Nusret-efendija Abdibegović, ustupio je ove prostorije medresi, pa sada on nema svoju kancelariju. Malo je ljudi koji su spremni na tako nešto”, kaže Spahić.

BEZ BIBLIOTEKE NEMA NI MEDRESE

Osnivač Medrese jeste Rijaset Islamske zajednice u BiH, a Spahić ističe da je cijela ova priča nezamisliva bez angažmana reisul-uleme Husein-efendije Kavazovića, koji je pokazao posebnu brigu za Bošnjake u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. “Ova Medresa nema značaj samo za Banju Luku, već i za širu regiju, za one prostore koji prirodno gravitiraju Banjoj Luci, poput Doboja, Kozarca, Prijedora… Kapaciteti kojima ova škola raspolaže jesu mali, ali su za nas sasvim dovoljni. Ono što nam trenutno nedostaje, a što je važan dio medresanskog života, jeste đački dom. Medresa svoju odgojnu dimenziju može u cijelosti realizirati samo ako ima đački dom. Samo se tako, kroz sinergiju odgoja i obrazovanja, mogu graditi stabilne ličnosti. Stoga mi planiramo u dogledno vrijeme izgraditi i đački dom”, kaže Spahić.

Kao što je to običaj, osnivanjem Medrese osnovana je i biblioteka koja je nazvana po muftiji Mehmed-efendiji Zahiroviću, čime se željelo ukazati na kontinuitet alima u ovom gradu. Doista, Banja Luka u svakom je vremenu imala istaknute učenjake čiji je značaj nerijetko nadilazio granice grada na Vrbasu. Jedan od takvih svakako je bio i reis Maglajlić, po kojem je medresa dobila ime, ali i muftija Zahirović, po kojem je imenovana biblioteka.

Biblioteka već sada ima impresivan bibliotečki fond, a broji više od 20.000 knjiga. “U njoj ima mnogo knjiga novijeg datuma, ali i rukopisa od neprocjenjive vrijednosti. U biblioteci imamo rukopisne građe stare više do 400 godina. Te knjige čuvamo kao najveću vrijednost koju imamo, a u tome nam je znatno pomogla Gazi Husrev-begova biblioteka iz Sarajeva. Osoblje Gazijine biblioteke pomoglo nam je u konzerviranju ove građe, a Institut Yunus Emre u njenoj digitalizaciji”, kazuje direktor Spahić. On ističe da je od posebne važnosti spoznaja da su sve te knjige živjele u Banjoj Luci s Banjalučanima. “Jedan dio te rukopisne građe sačuvan je u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka. Drugi dio su nam ustupile naše džematlije koje su o tim knjigama brinule u svojim kućama. Vidite, to je nešto veličanstveno. Kad su ti ljudi čuli da formiramo biblioteku, uvakufili su svoje porodično naslijeđe koje ima doista veliku vrijednost. Kazali su da to ovaj grad zaslužuje. Ovom gradu učinjena je velika nepravda koju mi nastojimo popraviti, a naša je želja da s iskrenim nijetom napravimo velike stvari”, poručuje Spahić.

“U MEDRESI SU NAŠA DJECA, ROĐENA OVDJE”

U banjalučkoj Medresi poručuju da nemaju nikakvih političkih pritisaka i problema na koje bi se mogli žaliti. Osnivanje Medrese proteklo je bez problema, a nastava se odvija kao i u svakoj drugoj školi u ovom gradu. “Džematlije Banje Luke uglavnom žive u zemljama dijaspore, a ovdje je prisutna mahom starija populacija. Osnivanjem medrese mi smo željeli omogućiti generacijama koje ovdje žive da imaju kvalitetnu školu koja ih može pripremiti za studije na svim fakultetima. Naša je želja da naši učenici nastave studij u Banjoj Luci. Oni su već, a i bit će, dio života ovog grada. Ovo nije prazan prostor, prostor bez Bošnjaka. Mi tu djecu nismo uvezli odnekuda. To su naša djeca, rođena u entitetu Republika Srpska. Ulaganjem u obrazovanje mi poručujemo da odavde ne idemo nigdje. Ulaganjem u obrazovanje poručujemo da ćemo ovdje nastaviti živjeti”, kaže Spahić.

On ističe da je česta perspektiva iz Federacije koja na Banju Luku gleda kao nešto strano, nešto tuđe. “Mi nećemo dozvoliti da se tako gleda na ovaj grad. U Federaciji je ovih dana atraktivna vijest da je u Banjoj Luci otvorena medresa. Međutim, nama koji ovdje živimo to je jedna prirodna realnost. Mi na to gledamo kao na nastavak kontinuiteta. Tako na Medresu gledaju i nebošnjaci koji su najljepše dane svoje mladosti možda provodili pored džamija ovog grada. U Banjoj Luci živim sedamnaest godina. Bošnjaci koji ovdje žive, rađaju se i umiru sasvim drugačije gledaju na ovaj grad od onih koji žive u Federaciji. Čak i oni koji žive negdje drugdje, a porijeklom su iz ovog grada, ne propuštaju priliku da ovdje dođu i nagledaju se Vrbasa i napoje svoje duše. Naši ljudi koji žive vani nisu prodali svoja ognjišta, svoje kuće i stanove. Njihova pomoć upućena ka Medresi bila je i jeste ogromna”, poručuje Spahić.

Prva generacija Medrese “Ibrahim ef. Maglajlić” broji 22 učenika i učenice iz Banje Luke, Doboja, Prijedora… “To je zlatna generacija koja još nije svjesna koliko je bitna nama ovdje. Imamo i dva učenika iz Federacije BiH, ali su i njihovi roditelji porijeklom iz ovih krajeva, pa možemo reći da su svi s ovog područja. I nastavni kadar Medrese je s ovog područja. Mi, dakle, nismo uvozili ni učenika ni nastavnike, što je možda i najbolja potvrda da je ovom gradu trebala medresa”, kaže Spahić. Samo školovanje u novoosnovanoj Medresi je besplatno, a zasluge za to pripadaju reisul-ulemi.

“Učenici za sada uglavnom borave u smještajnim kapacitetima Islamske zajednice, ali mi ćemo nastojati da im izgradimo prostor u kojem mogu boraviti i živjeti, ali i razvijati se nakon što završe Medresu. Treba naglasiti da mi u ovom gradu imamo i osamdesetak studenata iz Federacije koji studiraju na različitim univerzitetima u ovom gradu. I njima treba pomoći i omogućiti im kvalitetan smještaj. Vjerujem i nadam se da će i naši učenici po završetku Medrese odabrati studij na nekom Banjalučkom univerzitetu”, poručuje Spahić.

Učionice Medrese opremljene su interaktivnim tablama, pa se nastava u vrijeme pandemije odvija tako što profesori drže časove a da nisu fizički prisutni u istoj prostoriji s učenicima. Kada su planirali otvoriti medresu, ovdje nisu računali na pandemiju. Ipak, kažu da se dobro snalaze, a da ciljevi koje su pred sebe postavili nadilaze kratkoročne izazove s kojima se treba nositi. Jer, ovdje se ne prave planovi samo za jednu, četiri, ili više godine. Kad se osnuje medresa – historija nas to uči – planovi se prave za jedno, četiri ili više stoljeća.