Sve je kulminiralo baš na samom kraju, pobjedom protiv Crvene zvezde. Nikad neću zaboraviti golove Musemića i Jakovljevića, ni posljednji zvižduk sudije nakon kojeg je uslijedio urlik kakav više u životu neću ponoviti

Subotom, nekad i nedjeljom, budim se rano. Teško to ide. Radim k'o konj, non‑stop, bole me i noge, i ruke, i leđa. Jedva čekam pošteno se naspavati. Ali valja ustati iz toplog kreveta da bi se gledao fudbal. Engleski Premiership rani zbog pet sati vremenske razlike. Prijenos malo kasni, tako da, kad padne gol, prvo stižu SMS‑ovi, što od prijatelja navijača mog tima, što od prijatelja navijača dušmanskog tima. Nisam toliki fanatik, gluho bilo, ne pada mi na pamet po cijeli dan prepirati se preko Facebooka, za to nemam ni živaca ni vremena. Ipak, ako pobijedimo, naći ću vremena da prozivam i komentiram, a ako izgubimo, bježim na mjesto na kojem nema konekcije.

Neki se čudan slijed okolnosti desio, već sam dugo navijač londonskog fudbalskog kluba Arsenal. Teško je reći šta nekoga privuče, koji su to razlozi, kakva je to ideologija da neko strasno navija za neki klub, pogotovo kada si već matorac u poznim godinama koji se ne lomata po stadionima i ne gađa sudije upaljačima i sićom. Ustvari, nisam baš bio matorac kada sam počeo navijati za Arsenal. Živio sam u Amsterdamu i išao na utakmice Ajaxa, koji je tih godina bio “onako”, iako su za njega igrali Ibrahimović i Weslej Sneijder. Nisam imao prilike u Ajaxu gledati svog omiljenog igrača Denisa Bergkampa, koji je prešao u Inter 1993. godine, dok sam ja skakao po rovovima. Dvije godine poslije, otišao je u Arsenal. Time je za njega sve počelo. A i za mene. U Arsenal je 1996. godine došao Arsen Wenger, koji je i danas na toj poziciji, kojeg i dalje uporno gledam kako nervozno skače s klupe i pravi grimase, maše pesnicama kada padne gol.

Roman me uspio nagovoriti da te 1984. godine prvi put kupim sezonsku kartu za utakmice FK Sarajeva, i da se po kiši i snijegu smrzavamo i urlamo s ostalom malobrojnom publikom koja je uporno dolazila na utakmice jesenjeg dijela šampionata. Ništa se posebno nije moglo naslutiti, Sarajevo je dobijalo i gubilo, da bi s vremenom pobjede dolazile mnogo češće nego porazi. Tim je igrao sve bolje i bolje. Jesenji dio prvenstva prezimili smo na prvom mjestu. Niko od nas nije mogao vjerovati u to što se dešavalo. S proljećem se počelo maštati i o tituli, što je, tu i tamo, rijetko ko izgovarao naglas jer je Hajduk bio favorit za prvo mjesto. Utakmice su postale sve posjećenije, raja je osjećala da bi se nešto moglo desiti. Do jučer sam mogao normalno stajati na polupraznim tribinama, a odjednom sam se morao gurati s masom navijača. Sve je kulminiralo baš na samom kraju, pobjedom protiv Crvene zvezde i osvajanjem šampionata. Nikad neću zaboraviti golove Musemića i Jakovljevića, ni posljednji zvižduk sudije nakon kojeg je uslijedio urlik kakav više u životu neću ponoviti.

Na klupi u bašči braće Bajramović na Džidžikovcu pratili smo na mini televizoru tekme lige šampiona i urlali, na komšijsku žalost. Arsenal se na ekranu pojavljivao tu i tamo. Zapao mi je za oko taj neki Bergkamp, koji je plijenio svojom elegancijom i jednostavnošću. Malo-pomalo, osjetih neku privlačnost prema toj ekipi, koja je ubrzo zatim krenula da žari i pali engleskom ligom.

A onda sam, stjecajem okolnosti, nekoliko godina bio zaboravio na fudbal. Amerika je, ipak, zemlja bejzbola i američkog fudbala, nije bilo utakmica na TV-u, a internet je još bio slabašan. Probudio sam se opet tamo neke 2004. godine i krenuo obijati sportske barove u potrazi za prijenosima. Arsenal je igrao odlično. Znao sam se naći usred kafane u kojoj se skupljaju navijači Manchester Uniteda i nije bilo nimalo prijatno stajati među njima sa šalom Arsenala i gledati kako igramo protiv njih. Da smo pobijedili, mogao sam fasovati i batine.

Kako je fudbal postao globalan, nijedan veliki klub nema navijače samo iz svoje države, milioni ljudi iz cijelog svijeta navijaju, psuju, kritiziraju, raspravljaju o transferima, bacaju grozne pare da bi otišli na utakmice na drugom kontinentu. U New Yorku svaki klub ima svoju kafanu u kojoj se prate utakmice. Ekipa je raznolika. Nemoguće je opisati osjećaj kad stojiš s tristo drugih navijača usred lokala u osam ujutro, nedjeljom, iz kojeg se s vremena na vrijeme prolamaju urlici radosti, ali i negodovanja, u ulici u kojoj napolju nema živa roba. Dio si nekog čudnog kulta koji se nakon završene utakmice rasprši na sve strane, a prisutni se međusobno ne poznaju ni toliko da iko ikome zna ime.

Jedina osoba koja u svemu tome ne shvaća ništa jeste moja supruga. Ona se, kad gledam utakmicu kod kuće, uhvati usisivača i usisava baš ispred ekrana. Dosta puta postavio sam na Facebook snimke usisavanja za vrijeme utakmice i to se od moje prvobitne ljutnje pretvorilo u opću zezanciju. Štaviše, za rođendan sam od nje na poklon dobio originalni Bergkampov dres, koji je Bog zna koliko platila. Ako vam, pak, nije jasno zašto Bergkamp od svih tih hiljada igrača, potražite na internetu njegov gol protiv Newcastlea iz 2002. godine i sve će vam se samo kazati.