Lukašenko je osvojio vlast 1994. godine, obećavši da će sačuvati najbolje od sovjetskog sistema, historijsko pamćenje i povratak miru i stabilnosti. Takozvana “država Unije” između Rusije i Bjelorusije postoji od 1999. godine, što ponekad i nije izgledalo potpuno besmisleno, jer to tijelo garantira slobodno kretanje i zapošljavanje u obje države.
. Rus nije bila Ukrajina i nije Bjelorusija. Tri su istočnoslavenska naroda nekad dijelila zajednički dom. Glavni bjeloruski dio bila je kneževina Polotsk, na rijeci Dvini (Daugava), koja je dominirala trgovinom s Baltikom preko gradova u sadašnjoj Latviji.</p>
<p>Mnogi bjeloruski historičari stavljaju porijeklo protobjeloruskog identiteta u ovu sintezu Balta i Slavena. Kao i Northumbria u sedmom i osmom stoljeću, Polotsk (987–1397) je ponekad bio poluodvojen, a ponekad neovisan od ostalih kneževina i Kijeva, uobičajenog središta vladavine. U dvadesetim godinama historičar Vatslav Lastovski (1883–1938) tvrdio je da se Bjelorusi zapravo trebaju zvati Kriviči, imenom slavenskog plemena koje je osnovalo Polotsk.</p>
<p>Tokom 15. stoljeća Litva je postala najveća država u Evropi, obuhvatajući zemlju na području sadašnje Litvanije, Bjelorusije, Latvije, Ukrajine, Poljske i Rusije. Bila je to multietnička država Litvanaca, Bjelorusa, Poljaka i Jevreja. Kolektivno, bili su Litvini, lokalni Jevreji nazivali su se Litvaksima, a vjerovatno najpoznatiji od njih bio je slikar Marc Chagall. Bjelorusi su tada među njima igrali istaknutu ulogu jer su Litvanci bili nepismeni pagani sve do 1380-ih. Privlačnost ovog identiteta ponovno je oživjela u opozicionim krugovima pod Lukašenkovom.</p>
<p>Većina Bjelorusa pripadala je grkokatoličkoj crkvi. Ta se crkva zvala “vjera seljaka”, ali imala je snažnu baroknu kulturu, bila pod utjecajem jezuitskog reda i srednjoevropskih predodžbi magdeburškog prava, pravnog kodeksa koji potječe iz germanske, a ne rimske tradicije. Rusko carstvo je na njih gledalo kao na otpadnike i potiskivalo je crkvu jer je bila glavni nosilac zasebnog lokalnog identiteta. Mnogi katolici podržavali su litvinsku ideju dok su pravoslavci uglavnom podržavali rusizam, tvrdeći da su u srodstvu s Rusima i s Poljacima.</p>
<p>U martu 1918. godine nekoliko sedmica je postojala Bjeloruska Narodna Republika. Nacionalni pokret nakratko se razvio u dvadesetim, u tadašnjoj istočnoj Poljskoj, ali tada počinje traumatično brisanje velikog i važnog dijela tamošnje historije. U holokaustu je ubijeno više od 800.000 Jevreja i uništena je multietnička osnova litvinizma. Izginula je četvrtina cjelokupne populacije.</p>
<p>Bjelorusi imaju vrlo sovjetski pogled na Drugi svjetski rat. Bjeloruski je otpor usporio njemački vojni stroj i napredovanje 1941. godine i dobrim dijelom zbog toga Nijemci nisu uspjeli zauzeti Moskvu. Njemačka vojska na istoku bila je desetkovana na bjeloruskom teritoriju u operaciji “Bagration” u ljeto 1944. godine, bio je to udarac velik kao onaj koji su primili u Normandiji. Veterani su dominirali poratnim vodstvom Komunističke partije u Bjelorusiji. Njihovu vladavinu pratila su ogromna ruska ulaganja.</p>
<p>Lukašenko je osvojio vlast 1994. godine, obećavši da će sačuvati najbolje od sovjetskog sistema, historijsko pamćenje i povratak miru i stabilnosti. Takozvana “država Unije” između Rusije i Bjelorusije postoji od 1999. godine, što ponekad i nije izgledalo potpuno besmisleno, jer to tijelo garantira slobodno kretanje i zapošljavanje u obje države.</p>
<p>Ta se unija počela raspadati nakon što je počeo rat u Ukrajini 2014. Bjelorusija je nastojala zaštititi svoj suverenitet, Rusija je zahtijevala više “prijateljstva” i nije više bila voljna niti sposobna plaćati toliko mnogo bjeloruskih računa. Nagomilali su se ekonomski problemi. U 2017. godini počeli su protesti protiv takozvanog “poreza na parazite”, počelo se pričati o “dvije Bjelorusije”, državnoj ekonomiji i siromašnim regijama kojima je suprotstavljena privatna ekonomija u Minsku, u kojem je cvjetao IT sektor.</p>
<p>Dodatne podjele izazvao je Lukašenkov minimalistički odgovor na Covid-19. Opozicija se spremila za izbore i na scenu su zvanično stupila tri kandidata, populistički vloger Sergej Tihanovski te dva poslovna čovjeka: Valery Tsepkalo i Viktor Babariko. Lukašenko je svoj trojici zabranio izlazak na izbore, ali su na njihova mjesta došle njima bliske osobe, njihove supruge koje je predvodila Svetlana Tihanovski.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Houssem Aouar, Francuz a ne AlžiracSljedeći članak
Fikret Bačić, čovjek koji ne spava: “Naći ću ja svoju djecu”
