Ono što je zajedničko i Srbima i Hrvatima, te se čini njihovim zajedničkim nepopravljivim doprinosom satanizaciji Bošnjaka muslimana, jeste mitska teza da su svako od njih, za sebe, u različitim historijskim periodima, uključivši i ovaj posljednji, jedina brana od muslimanske prijetnje iz Bosne i Hercegovine. Optužbe za islamizaciju i pokušaj stvaranja “muslimanske državice usred Evrope” nisu benigne, bez obzira na svu stupidnost hrvatsko-srpskih mitskih konstrukcija. Naime, od 1993. godine naovamo uporedno traju unutarnje sabotaže i subverzivni napadi od samih Bošnjaka – instrumentaliziranih ne bi li iz same bošnjačke utrobe legalizirali srpsko-hrvatske mitove. I to mimo srpske regrutacije raznih Bazdulja, koji Bošnjacima dođu kao neka vrsta Đurađi, potrošnih medijskih vazala srpske politike
HADŽIHASANOVIĆ “BRANI” BOSNU
Međutim, optužbe za islamizaciju i pokušaj stvaranja “muslimanske državice usred Evrope” nisu benigne, bez obzira na svu stupidnost hrvatsko-srpskih mitskih konstrukcija. Naime, od 1993. godine naovamo uporedno traju unutarnje sabotaže i subverzivni napadi od samih Bošnjaka – instrumentaliziranih ne bi li iz same bošnjačke utrobe legalizirali srpsko-hrvatske mitove. Mimo srpske regrutacije raznih Bazdulja, koji Bošnjacima dođu kao neka vrsta Đurađi, potrošnih medijskih vazala srpske politike, imamo i pojave poput nedavne objave knjige Dobrovoljac i prevare u izdanju Izdavačke kuće “Kult B” iz Sarajeva. Iste one kuće čiji je vlasnik Mustafa Kapidžić, visokopozicionirani službenik nekadašnje Službe državne bezbednosti Jugoslavije (UDBA). Koliko nam je poznato, Kapidžić je tridesetak godina u Njemačkoj obavljao obavještajne i druge poslove za ovu zloglasnu organizaciju. Autor prve knjige slične tematike u izdanju Kapidžićeve kuće, pod naslovom Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira, bio je Mustafa Čengić, nekadašnji zamjenik ministra za informiranje u Vladi Jugoslavije. Autor istovjetnog propagandno-političkog pamfleta u Kapidžićevu nizu jeste Hamdija Hadžihasanović, ministar odbrane (1993) u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Pršte ovih dana skandalozni naslovi poput “Spriječio sam Aliju da uvede ‘selam’ kao službeni pozdrav Armije”, “Nisam dao da penzionišu Jovu Divjaka”, “Muslimović je islamizirao vojsku”…, zatim naslovi “Rasim Delić je spavao dok je padalo Goražde”, “Dok je vojska gladovala, milioni maraka su u najlon-kesama stizali u Centralu SDA!”…
Već viđeno. Knjiga je to koja će nesumnjivo doživjeti sudbinu one Mustafe Čengića i sudbinu svih drugih knjiga koje su pisane kao pamfletistička konstrukcija. Ipak, tek da zabilježimo da smo od ministra iz vremena rata očekivali da pokaže minimum razumijevanja strategije odbrane od oružane agresije i provedbu te strategije, naspram neprijateljske političke i vojne strategije. Ono što piše pokazuje da je bio izvan ključnih pitanja odbrane i da ima površan, suviše ličan pristup opterećen neispunjenom ambicijom, licemjerjem i lažima. Da je bio ozbiljan ministar, bio bi egzaktan i u interpretaciji događaja. Kao tadašnji kadar SDP-a, trebao je uočiti kako Alija Izetbegović nije “sektašio” već je ukazivao povjerenje i onima koji su ideološki bili drugačiji. Hamdijino pisanje indikator je u kojoj je mjeri bolesna sredina (brlog) u kojoj se kreće pa je ustvari jako dobar odraz onoga što se i dalje proizvodi u tom brlogu. Primjer njegovih laži ipak može koristiti za objašnjenje opravdanosti doktrinarnog stava da od civila niko osim civilnog vrhovnog komandanta ne može odlučivati o oružanoj borbi. Zamislimo samo šta bi od Bošnjaka bilo da su takvi bili nadležni za borbenu upotrebu Armije RBiH. Jer kada Hadžihasanović piše o Armiji RBiH, pokazuje da ništa ne zna o njoj osim onoga što je o njoj propagirao ratni zločinac Karadžić – da je islamska vojska. Isto to uz SDP “ministra” i dalje propagiraju Karadžićevi sljedbenici. “Ministar” je očito i u krizi identiteta jer se nikako nema snage identificirati s vrijednostima i autoritetima odbrane Bosne i Hercegovine pa naginje na Karadžićev ideološki identitet.
Bez obzira na to što ova knjiga neće imati utjecaj na istinu o karakteru borbe branitelja Bosne i Hercegovine, trebali bismo ovakve uratke ocijeniti opasnim upravo zato što srpska i hrvatska politika preko njih mogu legalizirati teze da su Bošnjaci i njihovo vojno i političko vodstvo htjeli islamsku državu i vojsku te da su se Srbi i Hrvati morali boriti protiv te opasnosti, iz čega se želi proizvesti da su Bošnjaci krivi za “građanski rat”, a da agresije nije ni bilo. Tu srpsko-hrvatsku strategiju prati rehabilitacija zločinaca. Zato se i konstruiraju mitovi, zato treba s raznom domaćom Đurađi dobro pripaziti.