“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”
, no, da ne duljim, ono što me je, kako rekoh, nešto duže zadržalo u ovoj mahali bila je posjeta mezarju u kojem su ukopani moji preci s očeve strane i razgledanje također novoizgrađene džamije, jedne od tri u mjestu, smještene u samom središtu mahale.</p>
<p>Zanimljivo, ova džamija, nevelika, skromna, ali ostvarena i lijepa u svojoj jednostavnosti, nikad nije imala ime, a zbog čega, barem meni, nije poznato. Tako, hroničari Koraja, napose Alija Hamzić, vele samo to da je džamija u Kovačevića Mahali izgrađena 1903. godine na zemljištu koje je uvakufio Alija Agić, kao i također štur podatak da se u neposrednoj blizini nalazio sibjan-mekteb, mnogo stariji od džamije, te dućani i zanatske radnje.</p>
<p>Hamzić nadalje navodi da je u ovoj mahali nekad bilo više kovačnica, da su sve do šezdesetih godina postojale dvije kovačke radnje u vlasništvu Džeme Agića i Muste Islamovića i zaključuje da je ova mahala vjerovatno dobila ime po kovačima, jer niti u njoj niti u Koraju prezimena Kovačević nije bilo.</p>
<p>Uzgred, pišući o mahali u kojoj je i sam rođen, Hamzić je ostavio zapis o mom rođaku, amidžiću mog oca, koji mi se i nije baš dopao, ali, evo, ipak ga navodim: “Na meraji preko puta Safetove magaze bilo je igralište za mahalsku djecu, a na pločnicima ispred dućana curice su igrale ‘škole’, dok su muška dječurlija pravila ‘puške’ od ilovače i ganjala ‘buhu’ (čigru) koje im je pravio Mustafa Ibrahimović u svojoj kolarskoj radnji ispod njegove kuće. Volio je djecu, jer su mu pravili društvo i posmatrali ga kako, kao kakav virtuoz, od običnog komada hrastovog ili nekog drugog odgovarajućeg drveta pomoću jednog ručnog struga s točkom, koji se pokreće nogom, i dlijeta izrađuje pojedine dijelove od kojih će sklopiti drveni točak za volovska ili konjska kola. Mahalska djeca su ga slušala, dodavala pojedine alatke, donosili mu vodu, polijevali na ruke, odlazili u dućan po cigarete, a on im je zauzvrat pravio te ‘buhe’, saonice potkovane gvozdenom šinom ili lastrom na kojima su se zimi ‘plazali’ niz Kaldrmu ili pokraj džamije. Na rafi, pored alatki, držao je jednu ‘polooku’ s rakijom iz koje bi s vremena na vrijeme potegao koji gutljaj i pjevušeći nastavljao hoblanje i testeranje drveta, sve do pred mrak kad bi, već pomalo pjančik, zatvarao svoju radnju i odlazio u kuću ljuljajući se kao truhla taraba.”</p>
<p>Helem, nakon što sam obavio što je trebalo obaviti, pružam korak i krećem ka centru mjesta da negdje, a znam i gdje, prije povratka u Tuzlu popijem čaj i zgrijem se.</p>
<p>Ulazim u jedan od dva kafića i, osim mlađahnog konobara, sasvim očekivano, ne zatičem nikog. Dečko mi donosi čaj i podozrivo me gleda. Mada mi nije bilo do razgovora, jer rogobatne bunker-kuće u Kovačevića Mahali pokvarile su mi raspoloženje, ipak, a da bih razbio neugodnu šutnju, predstavljam se i govorim da sam porijeklom iz Koraja. On kratko zašuti, zamisli se i reče da za moje prezime nije čuo.</p>
<p>– Nije ni bitno. Ibrahimovića u Koraju odavno nema, još od prije rata, a ni ti, zasigurno, nisi rođen ovdje, pa nije čudo što ti moje prezime nije poznato. Je li tako?</p>
<p>– Jeste. Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog.</p>
<p>– Da, da jesam… Pa, šta ćeš? Šta si naumio?</p>
<p>– Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet.</p>
<p>– Dobro, ti najbolje znaš. Kako god, neka ti je sa srećom – rekoh, pozdravih ga i izađoh na avetinjski pustu ulicu. Gledam, nigdje nikog, čak ni psa, mačke. Sablasno. Obaram pogled, žurno koračam i napuštam Koraj, mjesto, čak i ovakvo kakvo je danas, i dalje jako lijepo i, istodobno, ništa manje nesretno, zapravo, toliko nesretno da čovjeku naprosto pamet staje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo