Jedino što mi se u tom času zbivanja tog megaužasa činilo suvislim bilo je bez prestanka bjesnjeti na te bestijalne zločince, morbidnu međunarodnu “protuzajednicu”, a ne zajednicu, te u mislima skrušeno stajati pred izmasakriranim i kriomice zakopanim, meni posve nepoznatim Bošnjacima, prema kojima sam ćutio iznenađujuću grižnju savjesti kao suvremenik tih monstruoznih događaja. Jer to se više nije događalo u prošlosti i u Auschwitzu, već u sadašnjosti i u Srebrenici