A, baš tako ga je isto jedan vrijedan Crnogorac srbinske narodnosti ljupko zaždio i gromko priždio svakome inome Srbinu pa mu tako, eto, za vijeke vjekova utjerao znanje o jeziku koji se ne pravi od majke države nego se pravi iz rođenog naroda. No, opet, kažu, jezik se rađa, k'o i dijete što se rađa. I pravi. K'o đetić. Zato vele da odveć zbore i ovo: “Država mi je Srbija, ja sam Srbin, jezik mi je srbinski”
 Petar Petrović? – upita ti mene onomadne ovaj moj jedan, onom on, treći.</p>
<p>I eto ti ga de. Srpski je, kaže, način na koji ovaj piše i zbori, a pripada, veli, srbinskom narodu. No, u duši je, i u glavi, Slaven.</p>
<p>A opet, sam mislim, Slaven, ili, kako mu sunarodnici rado vele, Sloven, najbliže je danas po imenu Slovencima (od svih južnih Slavena i Slovena). Zato su, eto, velikodostojnici srbinskog naroda na vakat metli u potrebu pridjev slovenski za korist svih Slovena. Imenu Sloven priždije se, kako susjedi kažu, tvorbeni dometak, i eto ti ga. Pravi priždjev. Dometak za tvorbu. Pa vi vid'te šta je na stvari. Pa tako su ga isto gromko priždili i onom što se vabi Slovenac, pa dobili jezik slovenački (k'o Hercegovac, pa hercegovački, je l’ ti de?). A, baš tako ga je isto jedan vrijedan Crnogorac srbinske narodnosti ljupko zaždio i gromko priždio svakome inome Srbinu pa mu tako, eto, za vijeke vjekova utjerao znanje o jeziku koji se ne pravi od majke države nego se pravi iz rođenog naroda. No, opet, kažu, jezik se rađa, k'o i dijete što se rađa. I pravi. K'o đetić. Zato vele da odveć zbore i ovo: “Država mi je Srbija, ja sam Srbin, jezik mi je srbinski.”</p>
<p>Da, da! – materinski jezik srbinski; i očinski jezik srbinski. I dosta zbora!</p>
<p>P.S. Da je ono gore srpski način, a ne jezik, lasno je provjeriti u izreci: “Govori srpski da te ceo svet razume” – koju, istina, rijetko ko da, opet, istinski i razum(ij)e. A meni kazala Dragana, ona što je pisala o nacionalnoj kulturi. No, što bi rekli, ne dotekne čo'eku pameti… E, nek’ onda pamet lijepo zaboravi, pa neka ide tražiti Dragu. Ljepota. I mirna Bosna.</p>
<p>P.P.S. Najnovija! Dragana mi je, rekoh, iz Srbistana. I to je po sebi već dosta romantično. Ti Srbljani joj, pak, dođu k'o neki sunarodnjaci i nepobitno posvemašni pređi. Od tih je Srbalja nespokojno naslijedila i jezik. I, ne mogu joj ja tu ništa. Šta ću, slabo divanim srbinski. Crnogorački? – Ni mukajet.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
IZDAJICE RODA SVOGASljedeći članak
UKRADENI HRVATSKI JEZIK
PROČITAJTE I...
U Srbiji srpski, u Hrvatskoj hrvatski, u Sarajevu zajednički
“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”
UNITARNI JEZIK
Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli