“Svi smo mi preživjeli svašta, mnogo teških trenutaka. Ja sam se vratio ovdje. Imam dvoje divne djece i mogu reći da sam sretan. Radi se mnogo, ruke bole od posla, valja sve stići, ali ni u jednom trenutku se ne žalim. Sve se može kad je čovjek uporan. Pa i izgraditi život ispočetka”, priča Mujo Tursunović, koji Podrinjcima koji žive u Federaciji preporučuje da se vrate na svoja ognjišta

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

“Kamen od vrućine puca. Vode nemaš, a grlo se suši, ali si opet najdraže u duši”, kaže jedna narodna pjesma opisujući seosko mjesto Žedanjsko, koje je od Srebrenice udaljeno 20-ak kilometara i nalazi se u okviru mjesne zajednice Sućeska. Ime je dobilo jer su stanovnici bili bez vode pa su je morali donositi iz bunareva udaljenih nekoliko kilometara. Tek je 80-ih godina prošlog stoljeća selo dobilo vodu. Prije rata su u ovom selu živjele 23 porodice, a danas svega tri.

Jedna od tri porodice koje stalno žive u Žedanjskom jeste porodica Tursunović. Mujo Tursunović vratio se 2005. godine na svoje prijeratno ognjište, formirao porodicu te u međuvremenu dobio i dvoje djece: Dženanu i Dauta. Dženana ima osam, a Daut šest godina. Daut je dobio ime po svom djedu koji je ubijen u srebreničkom genocidu 1995. godine.

Tursunovići se bave poljoprivredom i stočarstvom. Mujo kaže da nije bilo ni lahko donijeti odluku da se vrati u potpuno razrušeno selo.

“Odluka nije bila lahka. Dođeš u selo kojeg nema. Pogledaš oko sebe i vidiš samo ruševine. Nije kao što je bilo prije rata. Vjerovatno nikad neće ni biti. Trebalo je mnogo truda i žuljeva na rukama da se obnovi imanje, da se izgradi život. Ovdje sam se rodio, ovdje mislim i umrijeti”, govori Mujo, koji kaže da fino živi od stočarstva i poljoprivrede.

“Imam 80 ovaca, tri krave i tele. Dobro je, može se živjeti. Svake godine prodam janjadi. Imam svoje redovne mušterije. Imam i potrebne mašine za rad, traktor, balirku i sve ostalo. Posla dosta ima, ali raditi se mora. Sve se stigne kad se hoće”, kaže Mujo, koji smatra da je stanovnicima ovog malog sela najveći problem put.

“Do Bektića je asfalt, a dalje je makadam. Nekih je pet kilometara makadam u lošem stanju. Rupe k'o i svugdje. Zimi je najgore. Može se proći kad očiste. Mada, dobro svi znamo kako se čiste naši putevi. Bolje rečeno, kako ne čiste puteve. Bilo je i po pet dana da se ne može proći. Prošle godine djeca nisu nekoliko dana išla u školu zbog tog što se iz sela nije moglo izaći. Ova zima i nije teška, evo tek snjegovi dolaze. Sad je raspust djeci, pa snijeg i ne predstavlja veliki problem. Mogu reći da sam ove godine imao i sreće jer ja vozim djecu u školu. Svoje dvoje i još troje usput po selima”, priča Mujo, koji je uvjeren da je put bolji da bi bilo više i povratnika.

“Sigurno da bi. Mi muku mučimo s putem, i sve to otežava povratak, bavljenje poslovima i svim onim svakodnevnim potrebama. Ovaj dio makadamski od Bektića je u lošem stanju, a od sela prema Žutici u još gorem”, zabrinut je Mujo, koji ima ambiciozne planove da poveća broj stoke.

“Moj je plan da idem na sto komada ovaca koje se janje i deset krava. Ja uzgajam rasu ovaca koja je ukrštena s francuskom rasom ‘Il de France’. Planiram i da napravim još jednu štalu na proljeće za krupnu stoku, samo Bože zdravlja i sve će to biti. To bi za mene značilo mnogo. Jeste da je to sve dodatni posao, ali s druge strane, odmah su to bolji uvjeti za život moje porodice”, kaže ovaj vrijedni čovjek koji se, pored stočarstva i poljoprivrede, bavi i pčelarstvom.

“Med je ovdje odličan. Zašto onda ne iskoristiti ovu blagodat i prirodu?! Koliko god da imam meda, to ode, ne može se najamiti. Sve se proda. Sami ljudi traže. Jedva sebi uspijem malo da ostavim. Cijena je 15 maraka po kilogramu, i to ide. Prirodan čist med. Mislim da nije to velika cijena za dobar domaći med”, kaže Mujo, kojem je najveće bogatstvo porodica.

“Svi smo mi preživjeli svašta, mnogo teških trenutaka. Ja sam se vratio ovdje. Imam dvoje divne djece, i mogu reći da sam sretan. Radi se mnogo, ruke bole od posla, valja sve stići, ali ni u jednom trenutku se ne žalim. Sve se može kad je čovjek uporan. Pa i izgraditi život ispočetka”, priča Mujo, koji Podrinjcima koji žive u Federaciji preporučuje da se vrate na svoja ognjišta.

“Ja bih im preporučio da se vrate na svoje. Ovdje se može živjeti bolje nego u Federaciji. Mnogi će se i sami kad‑tad vratiti, ali bolje im je ranije. Veliki broj naših ljudi tamo, da tako kažem, živi na pašteti, a nigdje ne rade. Ne mora se bojati ničega ko ovdje radi”, kaže Mujo, koji nam je za kraj potvrdio stih iz izvorne pjesme da su u ljetnom periodu u selu zaista velike temperature da “kamen od vrućine puca”.