Na primjeru Kine, Italije i Španije možemo vidjeti da barem 20 posto potvrđenih i poznatih slučajeva zahtijeva neku vrstu hospitalizacije, od čega 3 posto intenzivnu njegu, pa bi to praktično značilo da bi se naš zdravstveni sistem suočio s 360.000 hospitalizacija i 54.000 teško oboljelih, i to sve u roku od samo nekoliko mjeseca. Nije potrebno niti spominjati da to naša, ili uostalom bilo koja država, nije u stanju podnijeti, te da bi tako nešto bilo ravno apokalipsi, jer bi pored smrtnosti koju prouzrokuje virus, teže oboljeli umirali i zbog manjka respiratora, a oni koji boluju od drugih bolesti uslijed nemogućnosti da prime bilo kakvu zdravstvenu njegu. U tom bi se slučaju smrtnost od virusa i posljedica koje izaziva na zdravstvo povećala sa za sada optimističnih i “idealnih” 1 posto na barem 5 posto (pogledati visoke procente u Italiji, Španiji i Francuskoj), što bi značilo da bi imunitet društva na virus platili s 90.000 mrtvih samo u našoj državi!

BIJEG U SVIJET MAŠTE

Ovakvi su brojevi, naravno, zastrašujući i ljudskom umu nepojmljivi, jer je riječ o broju žrtava sličnom onom koji je prouzrokovala Agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to tokom gotovo četiri godine, pa stoga nije čudno što nemali broj ljudi odbija da ih prihvati kao mogućnost. Svakako treba uzeti u obzir da se o virusu još ne zna dovoljno, da nije poznato koliki je zaista broj zaraženih te koliko je onih koji su zaraženi a asimptomatični su ili su prebolovali virus a da se nisu niti testirali, pa shodno tome, postoji dosta autoritativnih teza da je stvarni broj zaraženih barem između pet i deset puta veći, a samim tim i procent onih koji trebaju hospitalizaciju, koji su u kritičnom stanju ili koji umru znatno manji. No čak i u takvom slučaju eksponencijalni je rast virusa isti, kao što je isti i broj građana koji se moraju zaraziti da bi se stekao kolektivni imunitet. Naše društvo i država svejedno nisu u stanju podnijeti ni 36.000 hospitalizacija, ni 5.400 slučajeva za intenzivnu njegu u periodu od 2-3 mjeseca…, a da ne spominjemo 9.000 mrtvih. Samim tim, jasno je da ignoriranje virusa ili bilo kakav brzi povratak u “normalnost” nisu realna opcija, i to bi se mnogima u našem društvu moralo konstantno ponavljati i objašnjavati.

Dodatni je problem u tome što pravi efekti virusa imaju “zakašnjelo djelovanje”, tačnije postaju vidljivi tek do četrnaest dana nakon što se osoba zarazi. Ta vidljivost ostvaruje se na najgori mogući način, iznenadnim velikim skokom u broju teško oboljelih i mrtvih, pa time bilo kakve mjere, poduzete ODMAH I SADA, imaju efekta tek nakon dvije sedmice, a za to se vrijeme “kusaju” posljedice vlastite indolentnosti i neozbiljnosti od dvije sedmice prije.

Čini se da neki ljudi nisu u stanju mentalno “svariti” svu ozbiljnost situacije jer ih ona suviše plaši, pa utjehu nalaze u odbijanju da prihvate realnost. Pritom na sve strane tragaju za bilo čime što bi im moglo ojačati njihovu nadu i potvrditi da su u pravu, a to, u današnjem vremenu interneta i društvenih mreža, nikad nije bilo lakše, svako u svakom trenutku može naći grupu istomišljenika u vezi s bilo čime. Poseban su problem pojedini takozvani autoriteti i epidemiološki eksperti, obično osobe koje zbog mnoštva često sasvim ličnih razloga kontriraju većini svojih kolega, a čije se izdvojeno mišljenje odjednom uzima kao isključivo relevantno i autoritativno. Iznenada njihov usamljeni, marginalni i manjinski stav u vezi s nekim elementima pandemije virusa i njegovog liječenja postaje za covidiote daleko relevantniji nego konsenzus hiljada drugih liječnika.

Na sve to, redovno se iz stavova ovih usamljenih eksperata, a koji se tiču neke uske oblasti, ekstrapoliraju i zaključci u vezi s čitavom pandemijom, pa se ovim ljudima pripisuje i ono što nikada nisu izjavili. Jedan ekspert izjavi kako je njegovo mišljenje da je stavljanje na respiratore suviše agresivna terapija, a odmah se počne pričati da liječenje ubija ljude, a ne virus koji i nije tako strašan; drugi doktor izjavi kako je broj zaraženih mnogo veći nego što se misli, odmah se virus proglašava bezopasnim poput “obične gripe”; treći saopći da je smrtnost od virusa gotovo minimalna u populaciji ispod 30 godina, i odmah se počne tražiti ukidanje karantina i bilo kakvih zabrana, mada je isti doktor rekao da mladi ljudi u velikom broju završavaju na respiratorima s težom kliničkom slikom. No to je još i pristojna i donekle razumna dimenzija fenomena odbijanja realnosti. Posebna priča osobe su sklone teorijama zavjera, no njihov specifični problem predstavlja višak, a ne manjak mašte i sposobnosti za apstrakciju.

Važno je shvatiti da virus neće nestati zato što ga se ignorira, štaviše, postat će opasniji, a najgore što se može uraditi jeste otežavati mobilizaciju društva iz razloga koji su u suštini krajnje sebični. Dok je odbijanje prihvatanja stvarnosti kao posljedice straha za sebe i svoje voljene i moguće shvatiti, dotle je nemoguće opravdati ignoriranje opasnosti iz sasvim proračunatih razloga.

Nažalost, nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana.

Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji. Vlasnik pivare ili fabrike alkoholnih proizvoda boji se da će višemjesečno zatvaranje kafana i kafića u kojima se konzumiraju njegovi proizvodi dovesti do zatvaranja pogona, vlasnik prodavnice kroasana, slastica i skupih peciva strahuje da će mu propasti posao jer narod sjedi kući i kuha sebi hljeb i pite, vlasnik turističke agencije gleda kako potpuno presušuje potražnja za njegovim uslugama na najmanje godinu dana…

Iako treba izbjeći boljševičku demonizaciju privatnog ekonomskog sektora, a koji puni budžet i bez kojeg današnje društvo ne može funkcionirati, mora se primijetiti da već sada iz tog ugla dolaze još tihi, ali jasni povici da se ublaže restriktivne mjere, i to uz prijetnje otkazima radnicima. Ekonomija je svakako važna, čak i ključna, no mnogi odbijaju shvatiti da bi bilo kakvo ublažavanje mjera, koje su tek zaživjele, dovelo do broja žrtava koje današnje društvo ne može prihvatiti. I Velika Britanija pokušala je prebroditi pandemiju tako što će zauzeti neki “srednji put” i ublažiti ekonomske posljedice, no nakon što su njene vlasti shvatile da bi to značilo 250.000 žrtava, ipak su se predomislile. Ali zbog brzine kojom se virus širi čak i relativno kratko oklijevanje vjerovatno ih je koštalo nepotrebne smrti hiljada ljudi, kao uostalom i Italiju, koja nije primila pouku iz kineskog slučaja.

DRŽATI ZAUZETI KURS

Fenomen covidiotizma poseban je izazov i za vlasti jer se suočavaju s vrlo teškom dilemom. Ako ne reagiraju adekvatno te se širenje virusa izmakne svakoj kontroli, bit će smatrani odgovornim za ogroman broj oboljelih i mrtvih, a što u situaciji kakva je naše može dovesti do ozbiljnih društvenih potresa i nemira. S druge strane, ako svoj posao obave dobro i poduzmu mjere kojima će širenje virusa staviti pod kontrolu, svejedno će biti izloženi kritikama raznih covidiota koji će protiv vlasti koristiti čak i njen uspjeh u zaustavljanju epidemije tvrdnjama da su restriktivne mjere bile pretjerane i da virus i nije bio tako strašan čim nema hiljada mrtvih. Iako je sasvim moguće da vlast bude žrtvom svog uspjeha, od životne je važnosti da se glasovi covidiota ignoriraju, te da se zaboravi na bilo kakvo strančarenje, političke posljedice ili ko će sutra biti vlast. Nalazimo se u situaciji u kakvoj svijet nije bio još od 1918. godine iz vremena pandemije tzv. španske gripe, s tom razlikom što živimo u društvu koje ne može i neće mirno prihvatiti stopu smrtnosti koja je obilježila tu pandemiju.