Fadila Porčić bila je članica Izviđačko-diverzantskog jedinice “Tigrovi” 502. brigade. U toku rata pet puta je ranjavana, od čega tri puta vrlo teško. I danas u tijelu ima 17 gelera. Nakon najtežeg ranjavanja, provela je 16 dana u komi. Za izuzetnu hrabrost i nemjerljiv doprinos u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata dobila je ratno priznanje “Zlatni ljiljan” 15. aprila 1994. godine

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

U toku proteklog odbrambeno-oslobodilačkog rata, pored daleko većeg broja muškaraca, na braniku domovine hrabro i smjelo stajalo je i 5.360 žena. Organizacijski poslovi, ratno informiranje, briga o ranjenicima, a nerijetko i boravak na prvim linijama fronta s puškom u ruci – učinili su ih bosanskim heroinama, bez čijeg bi učešća i udjela zasigurno bila upitna odbrana i očuvanje Bosne i Hercegovine te dugo iščekivana sloboda. Među svim tim junakinjama, 13 ih je dobilo najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan“, a jedna od njih jeste i Fadila Porčić, borac 502. bihaćke viteške brigade iz sastava Petog korpusa Armije RBiH.

Fadila Porčić rođena je 1959. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završila osnovnu školu. Srednju školu pohađala je u Bihaću, a završila u Vukovaru. Od samog početka rata uključuje se u redove Teritorijalne odbrane Bihać, a potom u 102. bihaćku brigadu, koja će kasnije prerasti prvo u 502. slavnu, a ubrzo i u 502. vitešku. Bila je članica Izviđačko-diverzantske jedinice “Tigrovi” 502. brigade. U toku rata pet je puta ranjavana, od čega tri puta vrlo teško. I danas u tijelu ima 17 gelera. Nakon najtežeg ranjavanja, provela je 16 dana u komi. Za izuzetnu hrabrost i nemjerljiv doprinos u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata dobila je ratno priznanje “Zlatni ljiljan” 15. aprila 1994. godine.

OD BOSANSKOG PETROVCA DO VUKOVARA I NAZAD

Nakon završene osnovne škole u Bosanskom Petrovcu, Fadila je upisala srednju školu u Bihaću, gdje je upoznala budućeg muža. Nakon prve godine škole, udala se u Donje Moštre kod Visokog. “Muž i ja smo u Visokom živjeli tri i po godine, dobili kćerku Sanelu, a potom se rastali. Nakon toga, s kumovima iz Bosanskog Petrovca sam otišla u Vukovar. Oni su otvorili restoran i zaposlila sam se kod njih. Tamo sam dovršila srednju školu i nastavila živjeti i raditi sve do 1991. godine. Nakon što su se oni vratili u Petrovac, zaposlila sam se u društvenoj firmi Ugostiteljstvo ‘Vukovar’. Poslije sam od te firme iznajmila jedan lokal, gdje sam bila vlasnik. Tih 13 godina provedenih u Vukovaru mi je bilo super. U tom mom lokalu su radili i Srbi i Hrvati. Super smo se slagali i nije bilo nikakvog osnova za ono što će se kasnije desiti. Sve je bilo uredu dok nisu počeli dolaziti srpski rezervisti. Tad se već otvoreno mogao osjetiti srpski nacionalizam, što je kasnije i rezultiralo velikim stradanjem nesrpskog stanovništva i razaranjem grada”, svoje kazivanje započinje Fadila Porčić i nastavlja:

“I kćerka Sanela je imala čudan put. Ona je živjela kod oca i s vremena na vrijeme dolazila je kod mene u Vukovar. Čuvši da je pao Vukovar, kao tinejdžerka od 16 godina bez znanja oca je krenula u Zagreb da me pronađe. Od nekog je saznala da sam izišla iz Vukovara prema Zagrebu, što nije bila prava istina. Kad je došla do Zagreba, prijavila se kao dijete bez roditelja. U Bosni se već počelo kuhati, a ja sam u međuvremenu uspjela doći u Bosnu. Kontaktirala sam muža. Bijesan on, bijesna ja. Dijete otišlo u Hrvatsku, ne znamo ništa od nje. I tad sam izgubila kontakt s njom. Igrom sudbine, ona je otišla u Maleziju. Ambasadorka Austrije je nju i majku sa šestero djece iz Prijedora uputila u Maleziju. U Maleziji je završila školu, upoznala prvog muža, udala se, rodila sina Harisa. Poslije toga joj je muž umro. Nakon osam godina, ponovo se udala, i danas živi u Oxfordu s mužem i kćerkom Melisom.”

Fadila je iz Vukovara izišla 29. augusta 1991. godine, dok se još moglo izići. S još jedanaest osoba je pješice krenula preko okolnih sela sve do Vinkovaca, potom do Županje, a odatle u Zagreb. Kasnije se prebacila u Mađarsku, odakle je krajem 1991. godine preko Srbije stigla u Bosanski Petrovac. “Sjećam se da su nas na tom putu prema Okučanima, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci zaustavljale brojne srpske patrole i pregledali dokumente. Tad sam imala hrvatsku ličnu kartu, pa su me izdvajali i ispitivali. Kad sam došla u Bosanski Petrovac, tek je tad krenulo pravo maltretiranje koje je kulminiralo u vrijeme pripreme i održavanja Referenduma o nezavisnosti Republike BiH. Srbi su bili većina u Bosanskom Petrovcu i, zbog njihovog ponašanja, osjećala sam se izbjeglicom u vlastitom gradu. Živjela sam s bolesnom majkom, dva brata, snahom od starijeg brata i njihovo dvoje djece. Dojučerašnje komšije i poznanici srpske nacionalnosti nazivale su me ustašom jer su znali da sam bila u Vukovaru. Maltretirali su mi mlađeg brata. Međutim, bošnjačko stanovništvo je još uvijek bilo naivno. Kome god sam rekla da nam se ‘ne piše dobro’ i da će biti rata, niko mi nije vjerovao. Već sam bila prošla početke rata u Vukovaru i vidjela šta se dešava i kakve su namjere srpske politike. A narod k'o narod, dok im ne puca iznad glave, baš ih briga. Taj period pred rat u Bosanskom Petrovcu sam svakako ‘kuburila’.”

DOLAZAK U BIHAĆ I STUPANJE U REDOVE TERITORIJALNE ODBRANE

Po Fadilinim riječima, dešavanja u Bosanskom Petrovcu ukazivala su da čim prije valja spašavati živu glavu. “Jedne noći Srbi su upali u našu kuću i htjeli me prisilno mobilisati. U međuvremenu, sestra iz Njemačke mi je poslala novac za kartu i pozvala da dođem u Njemačku. Nešto kontam, žena sam, neće me dirati. Taj novac sam dala mlađem bratu i poslala ga u Njemačku. Cilj mi je bio da barem jednog od njih dvojice spasim. Stariji je ostao s nama. U međuvremenu je mama dobila moždani udar i prebacili smo je u bolnicu u Bihać. Na putu prema Bihaću srpska patrola me zadržavala u Vrtočama. U Bihać sam stigla 24. marta 1992. godine i tu smo majka i ja neko vrijeme bile kod sestre koja je s mužem i dvoje djece živjela u Velikom Založju. Brat se privremeno vratio u Petrovac, ali je i on ubrzo izišao. Dok smo bili kod sestre, nismo imali novca, zet je bio prestao raditi u željezari i trebalo je od nečega živjeti. Još se moglo telefonirati. To je bio kraj marta i početak aprila 1992. godine. U takvim okolnostima, odlučila sam se uključiti u organizaciju odbrane. Sa zetom sam došla u grad s namjerom da se prijavim u Teritorijalnu odbranu. Već sam u Založju počela odlaziti na stražu.

Jednog dana sam došla u zgradu ‘Lepa Brena’, gdje je bila komanda Teritorijalne odbrane Bihać. Sjećam se da sam srela komandanta Ramiza Drekovića. U početku je bio pomalo skeptičan prema mojim idejama i namjerama, ali kad sam mu rekla ko sam, šta sam, odakle dolazim i cijeli put koji sam prošla od Vukovara, preko Petrovca do Bihaća, sugerirao mi je da s poručnicom Dijanom Vanjo probam oformiti vod žena, ratnih bolničarki. I tako smo Dijana i ja, s grupom mlađih žena i djevojaka koje su se prijavile, krenule u formiranje te jedinice. Dobile smo šatorska krila da sebi šijemo bluze. U harmanskoj školi, kod doktora Tatlića, prošle smo potrebnu obuku. Tu smo svaki dan, po šest-sedam sati, provodile na obuci. Drugog aprila su nas pokupili, kazali nam da uzmemo pribor za ličnu higijenu i prebacili nas u školu na Kamenici. Dijana i ja smo bile najstarije među njima. I tad je formiran vod žena ratnih bolničarki, na čijem je čelu bila Dijana Vanjo. U međuvremenu su se počele držati straže, pretres na Kamenici. Srbi su polahko odlazili iz Bihaća. To je već bio početak rata. Tu na Kamenici smo s rezervnim oficirima prošli specijalnu obuku, rukovanje raznim vrstama oružja, upoznavanje s minama, bombama. Naš vod je među prvima položio zakletvu.”

Fadila je u maju dobila prvi ratni zadatak i raspoređena je u selo Čekrlije. Nakon što je primila zaduženje, krenula je u pravcu Čekrlija da se javi starješini Senadu Šarganoviću. Kako kaže, nit’ je znala gdje su Čekrlije, nit’ ko je Šarganović. “I krenula sam ja. Rat je već počeo, već padaju granate. Nekako sam stigla na Čekrlije. Šargan me ispituje, nije mu jasno otkud ja kao žena u vojsci, provjerava da nisam kakav špijun i slično. To je bio naš prvi kontakt. Tad sam ušla u sastav Odreda za specijalna dejstva. Brigade će tek kasnije biti formirane. Dobila sam zaduženje da odredim gdje će biti sanitet, gdje sanitetsko vozilo. Već je tu bio doktor Kasumović s poliklinike iz Bihaća, koji je puno učinio za borce. Tu sam imala i prvo ranjavanje. Pogodio me geler od tromblona na lokalitetu koji smo zvali Duboki Put. Iako ranjena u predjel grudnog koša, nisam se dugo zadržala u bolnici i na bolovanju. Tad je negdje i Šargan ranjen. Kad su njega dovezli u bolnicu, ja sam se vratila na položaj.”

Početkom jula Fadila je ponovo bila u stroju, ali tad u odredu Prekounje. Kad se formirala Prva bihaćka brigada, prešla je u kasarnu Grmeč. Po formiranju Druge bihaćke, ušla je u sastav te brigade. U novembru 1992. godine formirala se Izviđačko-diverzantska četa “Tigar”, a u decembru je izvršeno njeno postrojavanje. Na tom postrojavanju Fadila je dobila naredbu od komandanta brigade Atifa Dudakovića da pređe u tu četu. “I tako sam iz odreda Prekounje prešla u 102, koja će se kasnije zvati 502. brigada. U IDČ ‘Tigar’ sam bila do marta 1995. godine, sve do bitke na Kumarici. To je bio moj posljednji zadatak s jedinicom ‘Tigar’, kad je izginulo dosta mojih momaka. Tad sam doživjela veliki šok, bila u velikoj depresiji jer je dosta momaka iz čete izginulo u toj bici. Nakon toga, IDČ ‘Tigar’ je prerasla u bataljon. Od decembra 1992. pa do marta 1995. godine prošla sam skoro sva ratišta. U decembru 1992. godine s IDČ ‘Tigar’ sam na Lohovskim Brdima imala jedno lakše ranjavanje od rasprskavajućeg metka. Na ‘Prvoj autonomiji’ sam ranjena na Johovici. U toku 1993. smo u okolini Bihaća imali nekoliko manjih akcija, u zoni odgovornosti 502. brigade, od Grmuškog platoa, potom Bugara i slično. Moje djevojke i ja gotovo smo uvijek bile na prvim linijama, tik uz borce. Na ‘Prvoj autonomiji’ smo napadali iz pravca Johovice. Tu sam 24. oktobra 1993. godine teško ranjena u predjelu abdomena. Pogodio me rasprskavajući metak od prage i tri naredna mjeseca bila sam odsutna. U tom periodu smo imali dosta poginulih. Ponovo sam se vratila u jedinicu u februaru 1994. godine, prvo na ‘Autonomiju’, u područje naselja Krivaja, a odatle na Grmuško‑srbljanski plato, za vrijeme ‘Februarske ofanzive’, gdje smo boravili u dva navrata.”

KRVAVE SLIKE I JEZIVA RATNA ISKUSTVA

Sa svojim bolničarkama Fadila se u ratu nagledala svega i svašta. Kako kaže, krvave su to slike, ljudi ginu, užas jedan. “Tad sam imala oko 35 godina i bila sam jedna od zrelijih žena među tom ‘svojom djecom’, kako sam ih zvala. Većina tih momaka su sad nažalost mrtvi. Od prve postave čete ‘Tigar’ samo nas je 17 preživjelo. Bila sam svjedok smrti velikog broja ljudi, teških ranjavanja, raznih trauma, trebalo je dosta staloženosti i pribranosti da se sve to izdrži. Uvijek mi bude teško prisjećati se i pričati o tome. Recimo, ‘Februarske ofanzive’ se najviše sjećam po studeni i po jednom teško ranjenom borcu. S obzirom na to da mu je ruka visila samo na koži, bili smo primorani ‘naživo’ mu amputirati ruku. Bila je to jeziva scena, sa strašnim bolovima vojnika, ali situacija je zahtijevala da se tako postupi. Taj moment mi je nekako posebno u sjećanju i tu sliku do smrti neću zaboraviti. Onda se sjećam jedne njive koja je bila ograđena. Trebali smo preći preko neke čistine do šume. Gazili smo po snijegu uz tu ogradu, zima, srce puca, smrzavanje živo, a put se oduljio pa nikad proći tu ogradu.

Tad mi se učinilo da je ta ograda duga nekoliko kilometara. Bila sam i na uzimanju Pećigrada, potom kad je prvi put oslobođena Velika Kladuša. Taj dan pamtim po oslobađanju jednog našeg borca. Borci iz 505. brigade su nam ga doveli. To je baš bio emotivan trenutak. U Bužim smo išli kao ispomoć u vrijeme akcije ‘Breza '94’, i tu sam lakše ranjena. Na ‘Drugoj autonomiji’ sam bila sve do marta 1995. godine. Najviše mi je u sjećanju ostala Kumarica. Puno ranjenih i mrtvih su prošli kroz naše ruke. Na Kumarici nema šta nas nije tuklo. Jedino nas avioni nisu gađali. Tu se rukama i noktima kopao zaklon. Bitno je bilo samo da se glava može zavući u kakvu rupu, za ostatak tijela se nije moglo ni stići misliti. Uz tolike žrtve i tolika ranjavanja dobro je da je čovjek ostao pri pameti. Moji ‘tigrovi’ su tu najviše izginuli.”

Najupečatljiviji detalj s ‘Autonomije’ za Fadilu jeste bio kada je jedan njen saborac na suprotnoj strani prepoznao glas rođenog brata. “Tog saborca smo zvali Sekunda. Porijeklom je iz Velike Kladuše. Sekunda je sa suprugom živio u Bihaću. Nastupanjem ‘Autonomije’ u Velikoj Kladuši su mu ostali roditelji, trojica braće i rođeni sin, koji je boravio kod dida i nane. Kad je počela ‘Autonomija’, Sekunda je bio u ‘Tigrovima’ u Petom korpusu, a njegova tri brata kod Abdića. I bila je jedna akcija u Kudićima. Na jednoj čuki se odvijala borba. I njegov brat ga doziva s druge strane i prijeti mu da će mu ubiti sina ako se ne preda i ne pređe na njihovu stranu. Mi smo svi bili šokirani, skamenili se, ne vjeruješ da bi to stric mogao uraditi. Nije prošlo ni pola sata, taj brat ga ponovo doziva i prijeti.

Čujemo plač djeteta, doziva oca Sekundu. I tajac, svi smo u šoku. I nije Sekunda pokleknuo, iako smo ga mi nagovarali da ide i da spasi dijete. Međutim, ni u tim najtežim trenucima on nije imao dilemu šta mu je činiti. Ni prijetnje, ni ucjene s rođenim djetetom nisu mu bile razlog da napusti redove Armije Republike BiH. Kasnije se oslobađa Velika Kladuša, on odlazi kući, nema nikog kod kuće. Njegovi su otišli iz Kladuše u Ameriku i odveli njegovo dijete tamo. Danas to dijete živi u Americi, ali je u kontaktu s ocem. Brat što ga je izazivao je poginuo u toku rata. Ta situacija mi je također bila vrlo stresna. Taj Sekunda je bio doista pravi momak. Takvi borci zaslužuju ne jedan nego 101 ljiljan.”

Nakon povlačenja iz čete “Tigar”, Fadila se prebacila u brigadni sanitet. U toj ulozi bila je sve do kraja rata, kada je sudjelovala u operaciji “Sana ‘95”, na što je posebno ponosna u oslobađanju rodnog kraja. Međutim, Fadila je još jednom bila ranjena. Bilo je to na Lipi 30. oktobra 1994. godine, u vrijeme kad se prvi put pokušalo izvršiti proboj prema Bosanskom Petrovcu. Tad je teško ranjena u nogu, rame, u obje plećke, te u glavu. Ovaj je put stradala od granate iz bestrzajnog topa. Iz tog perioda Fadila prepričava jednu zanimljivu anegdotu: “Kad smo 1994. godine prvi put išli na Petrovac, u pokušaju da ga oslobodimo, ranjena sam na Lipi, kod onog kamenoloma. Do tad u toku rata nisam nikako mogla zaplakati. Toliko mrtvih, ranjenih, iskomadanih, ali nije mi suza nikako mogla kanuti. Međutim, kad sam ranjena na Lipi, prvi put sam zaplakala. Jedne večeri u bolnici, negdje iza ponoći, kad sam izišla iz šok-sobe, dugo sam plakala. Krivo meni što sam ranjena i što neću moći sudjelovati u oslobađanju svog Bosanskog Petrovca. Naredni dan su došli Atif Dudaković i Hamdija Abdić Tigar da obiđu ranjenike, a meni opet krenuše suze na oči. Pitaju me zašto plačem, a ja im objasnim, kad će meni Dudak: ‘Eto, ispunit će ti se želja, nismo uspjeli u akciji, zaustavljeni smo. Imat ćeš šanse da oslobodiš svoj grad.’ Kad mi je to rekao, tek tad mi je bilo krivo i tek tad su mi krenule suze. Tako da sam u drugom pokušaju uspjela u oslobađanju svog grada.”

PORATNE GODINE I DRUŠTVENI ANGAŽMAN

Fadila je demobilizirana krajem decembra 1995. godine, na zahtjev njenih Petrovčana. Odmah se vratila u svoju čaršiju i uzela učešće u pokretanje društvenog života. Organizirala je rad Boračko-invalidske zaštite u Bosanskom Petrovcu i tu radila od decembra 1995. do 2006. godine. U dva poslijeratna mandata ispred SDA bila je vijećnik u Općinskom vijeću Bosanski Petrovac te zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona od 1998. do 2002. godine. U Bihać se preselila 2005. godine. Tu je kupila stan i danas živi i provodi penzionerske dane. O zaslugama iz prošlosti puno ne razmišlja, svjesna da joj je učešće u odbrani zemlje bila građanska i patriotska dužnost. Svoju zadnju uniformu, tzv. “Bišćanku”, poklonila je u Muzej Petog korpusa Mehrudina Dedića. U poratnom periodu gotovo redovno odlazi na druženje “zlatnih ljiljana”, koje se svake godine 9. maja organizira u nekom od bosanskohercegovačkih gradova. Tu ima priliku sresti mnoge saborce i starješine. Nažalost, kako kaže, puno je onih koji nisu preživjeli rat i dočekali slobodu. Stoga se uvijek rado sjeti brojnih ratnih i poratnih susreta s najvećim patriotima ove države, od generala Izeta Nanića i drugih istaknutih heroja do Alije Izetbegovića, s kojim se srela dva puta, prvi put 1996. godine u Bihaću, a drugi put na Kongresu SDA u Sarajevu.

Najljepši momenti u proteklih 25 godina za Fadilu jesu situacije kada sretne znane ili neznane ljude, a oni joj onako iskreno od srca kažu: “Hvala ti za ono u ratu.” Po njenim riječima, u više navrata joj se to desilo i u poratnim godinama su joj se mnogi javili kojima je kao bolničarka pomogla u toku rata, ne samo iz svoje jedinice nego i iz drugih. “To mi puno znači. Imam osjećaj da su me svi znali na liniji, a ja nisam mogla znati sviju. Svi su znali za Fadilu bolničarku i pomagala sam i borcima iz drugih jedinica. Onda, nisam ja samo pružala bolničku pomoć nego sam često bila i borac s puškom, opsluživala ranjene hranom i ostalim potrepštinama.”

Fadila je svjesna da je protekli rat bio veliko i bolno iskustvo za sve patriote ove zemlje, ali se boji da, unatoč svemu, mnogi nisu izvukli prave pouke. “Ne mogu nikako zaboraviti neke detalje iz perioda mladosti, kada sam od učiteljice znala dobivati batine zbog toga što sam odlazila u mejtef. Težak i mučan je bio taj put osviještenja i spoznaje vlastitog identiteta. Zato danas, iako poštujem drugo i drugačije, ni po koju cijenu ne dam na svoju vjeru, naciju i domovinu. Tuđe poštujem, svoje ne dam. Zbog svega onoga što sam proživjela u proteklom ratu, takva uvjerenja su se duboko urezala u moje srce i nisam od onih koji su spremni kalkulirati sa svojim patriotizmom, narodom, vjerom i domovinom. Oko tih stvari nisam nikad imala dilemu. Uvijek sam za pomirenje i suživot, ali samo na način da mi niko ne omalovažava vrijednosti za koje sam se borila i koje su dio mog identiteta.

Uz brojne loše primjere nemarnog odnosa prema tekovinama borbe i ratnom stradanju, ima i pozitivnih primjera za navesti. Skoro su me oduševila djeca trećeg razreda Srednje medicinske škole iz Bihaća, koja rade na projektu Zaboravljeni heroji. Iznenadila sam se. Zove me djevojčica, došli bi kod mene. Njih tri došle, tako divna pitanja, tako koristan razgovor. Na tome treba raditi jer nikad se ne zna kakva će nam biti budućnost. Ali, kako god da bude, uvjerena sam da bi i današnje generacije, i one u Bosni i one koje su bile primorane otići izvan Bosne, jednako kao i naša generacija, da zatreba, opet bile spremne braniti državu i sve njene pozitivne vrijednosti. Uvjerena sam da bi unatoč svemu prevladao osjećaj za domovinu, za našu jedinu Bosnu i Hercegovinu. Ne daj Bože da zatreba, i ja bih se ovako stara opet priključila i stala na branik onoliko koliko bih mogla, znala i umjela. Svjesna sam da je to moja dužnost, kao što je bila i 1992. godine. Možda ne bih bila na prvoj liniji, ali bih dala svoj doprinos shodno mogućnostima.”