darvinizam. Kasnije su naučnici nastavili istraživati ovu oblast te je nastala sintetička teorija o evoluciji i plod je istraživanja niza savremenih učenjaka, a napustila je sve one hipoteze koje svojim spekulativnim primjesama sprečavaju ili ograničavaju mogućnost egzaktnog istraživanja i eksperimentalnog provjeravanja. Baza te moderne teorije jeste darvinizam, u koji su se, uz neke izmjene, mogli izvanredno ugraditi rezultati moderne biologije. Na temelju tog materijala uspješno su rekonstruirani tokovi razvoja nekih biljnih skupina, nekih odjeljaka životinja, posebno kralježnjaka, a među njima specijalno najviših sisavaca i čovjeka. Budući da prvi oblici života nisu mogli ostaviti tragova, evolucijska se proučavanja stalno nalaze pred problemom kako su se i u kojim okolnostima pojavila najjednostavnija živa bića.

Djelo Porijeklo čovjeka Darwin je objavio 1871. godine. Jedini cilj Porijekla čovjeka jeste, kako kaže Darwin, ispitati: prvo, vodi li čovjek, kao i svaka druga vrsta, svoje porijeklo od nekog ranije postojećeg oblika; drugo, način njegova razvoja; i, treće, vrijednost razlika koje postoje među ljudskim rasama.

Darwin je zaključio da je čovjek potomak nekog starog, nižeg i izumrlog oblika. Do ovog zaključka došao je proučavanjem čovjeka i nižih vrsta. Veliku sličnost čovjek pokazuje s čovjekolikim majmunima. Navodi dalje da se od viših životinja ne može navesti niti jedna čiji neki dio tijela nije u rudimentarnom stanju, pa niti čovjek ne čini izuzetak od tog pravila. Kod čovjeka, kao primjer, navodi očnjake, repne pršljenove, slijepo crijevo, treći očni kapak itd. Ovo sve upućuje na to da čovjek vodi porijeklo od nekog nižeg oblika. Darwin promatra današnje majmune kao najbliže čovjekove rođake i najbolje predstavnike prvobitnih predaka čovjeka.

Dok jedni veličaju lik i djelo Darwina, čije su ideje izazvale vjerovatno najveći intelektualni potres u povijesti čovječanstva, drugi osporavaju vrijednost Darwinove teorije ukazujući na proturječnosti, nelogičnosti i mane kojima ova teorija navodno obiluje.

“Darwinovi osporavatelji drže kako se mnogi argumenti za evoluciju namjerno pogrešno tumače te se u standardnim udžbenicima o biološkom porijeklu nekritički poučavaju mnoge teze koje ne mogu opstati pred dokazima savremene nauke. Nasuprot teoriji evolucije, oni zastupaju ideju inteligentnog dizajna. Stajalište je to koje načelno ne odbacuje naučna otkrića o prirodnoj evoluciji kako to čini klasični kreacionizam, ali koje iz nekih iznimno složenih osobina svemira i prirode zaključuje da ih je morala osmisliti viša inteligencija. Zagovornika ovog gledišta sve je više i u crkvenim krugovima. Tome u prilog govori činjenica da je Vatikan nedavno pozvao na ‘kritički pristup’ Darwinovu djelu, te na raspravu o inteligentnom dizajnu, ali ne samo kao kulturološkoj pojavi nego kao o znanstvenom ili teološkom pitanju”, piše Ivica Musić u tekstu Darvinizam – još uvijek izazov za znanost i školstvo.

Pišući o darvinističkim kontroverzama, doktor molekularne i stanične biologije te doktor religijskih znanosti Jonathan Wells ističe da evolucionistička teorija nikako ne može bez fosila, tj. bez ostataka drevnih životnih oblika sačuvanih u zemljinoj kori. Ti bi ostaci, naime, trebali pokazati postojanje vrlo jednostavnih oblika života koji su se pojavili iznenadno i koji su se postupno mijenjali u složenije. Te, pak, promjene podrazumijevaju mnoštvo prijelaznih “karika” između različitih vrsta. Tako bi trebali postojati barem neki fosili koji prikazuju razvoj ruku, nogu, krila, očiju te ostalih kostiju i organa. Primjerice, morale bi postojati riblje peraje s promjenama u noge vodozemaca sa stopalima i prstima te promjenama škrga u pluća, zatim gmazovi s promjenama prednjih udova u krila ptica, stražnjih udova u noge s pandžama, ljusaka u perje te usta u rožnat kljun. Štaviše, i mnogi primjerci za koje se smatralo da su karike koje nedostaju u evolucijskom lancu na kraju su se pokazali neodgovarajućim. Tako se sve do nedavno smatralo da je riba nazvana celakant, čija je starost procijenjena na 410 miliona godina, prijelazna vrsta između riba i vodozemaca. Za nju se tvrdilo da ima primitivna pluća s razvijenim mozgom, s digestivnim i cirkulacijskim sustavom sposobnim za funkcioniranje na zemlji te s primitivnim mehanizmom za hodanje. No, 1938. godine u Indijskom okeanu ulovljen je živi primjerak ove vrste. Iako se držalo da su izumrli prije 70 miliona godina. Nasuprot dotadašnjim predviđanjima, pokazalo se kako ribe celakant nemaju primitivna pluća niti veliki mozak.

Otkako je Darwin javno predstavio svoju teoriju o postepenom razvoju živih bića od nižih ka višim vrstama, pojavili su se mnogi scenariji o tome kako je tekla evolucija pojedinih živih organizama. Najzornije je ilustriran razvoj konja. Savremeni se “jednoprsti” konj navodno razvio od “četveroprste” životinje veličine lisice, nazvane “eohippus”, koja je živjela prije 50 miliona godina. Po tvrdnjama evolucionista, ta se životinja polagano i postojano pretvarala u krupniju životinju, a ova opet u krupniju i sve tako do konačnog oblika današnjeg konja. Kritičari ovako postavljene geneze smatraju da činjenično stanje ni u jednom segmentu ne podržava navedeni scenarij. Naime, “eohippus”, za koga se pretpostavlja da je prvobitni konj, a stručnjaci kažu da je odavno izumro, živi i danas, ali ne kao konj nego kao plašljiva životinja zvana “pećinar”, čije je prebivalište afričko grmlje. Ona navodno nema nikakva srodstva ili sličnosti s konjem. Usto, nedavna su iskopavanja otkrila fosilne ostatke savremene vrste konja (Equus nevadensis i Equus occidentalis) u istom sloju s rodom “eohippus”. To pokazuje da su savremeni konj i njegov navodni predak živjeli u isto vrijeme pa je nemoguće da se evolucija konja odvijala na opisani način.

Kao dokaz svojim tvrdnjama, evolucionisti navode postojanje tzv. nepotrebnih organa u tijelima nekih bića koji su navodno bez ikakve funkcije, a naslijeđeni su od predaka u kojih su ti organi imali određenu ulogu. Savremena medicina, međutim, u ovim organima prepoznaje vrlo važne funkcije za pravilan rad tijela. Primjerice, dokazano je da je slijepo crijevo ustvari limfoidni organ koji se bori protiv infekcija u tijelu. Pronađeno je da trtična kost, koja se nalazi na donjem kraju kičme, podržava kosti oko zdjelice i tačka je oko koje konvergiraju neki mali mišići. Polumjesečasti nabor u oku, koji je Darwin smatrao zakržljalim organom, ima važnu ulogu čišćenja i podmazivanja očne jabučice.

Evolucionisti osobito insistiraju na sličnosti proteinske strukture različitih živih organizama kao dokazu da su ove vrste evoluirale od zajedničkih predaka ili jednog od njih. U tom kontekstu, tvrde da postoji velika sličnost između ljudske i majmunske DNK, koja jasno upućuje na njihovu blisku srodnost. U čovjeka naime postoji 46, a u nekih majmuna (npr. čimpanze) 48 hromosoma. Na temelju bliskosti broja hromosoma, zaključuje se na njihovu evolucijsku povezanost. Protivnici ove teorije upozoravaju da bi, prema toj logici, čovjek bio bliži krompiru negoli majmunu, jer broj hromosoma u krompira iznosi tačno 46, kao i u čovjeka.

Robert J. Schneider u tekstu Evolucija ili evolucionizam, kreacija ili kreacionizam piše da i kršćanska i islamska teologija smatraju prirodu prvom “knjigom” Božije objave, tako da se teologija ne treba bojati onoga što nauka otkrije u “knjizi prirode”. I zato naučna teorija evolucije ne mora biti u konfliktu s teologijom stvaranja. Ne radi se, dakle, o izboru “ili/ili” nego “oboje/i”. Kreacija i evolucija slažu se zato što nauka i teologija odgovaraju na različita pitanja. Nauka odgovara na pitanje “kako”, a teologija odgovara na pitanje “ko”. Evolucija ne negira da su kosmos i život rezultat stvaralačkih procesa niti da postoji Bog, koji je u bliskoj vezi sa stvorenim koje je On pozvao u postojanje: to su neispravne tvrdnje ideologije koju zovem “evolucionizmom”. Prije će biti da naučni koncept evoluirajućeg kosmosa i života poziva i podstiče teologiju da ponudi nova razmišljanja o Stvoritelju i Božijem stvaralačkom djelovanju u kosmosu te da razmišlja o prirodi Božijeg stvaranja na drukčiji način, tj. kao evoluirajućem stvaranju.

Upravo su pokušaji objašnjavanja kur'anskih ajeta na osnovu relevantnih naučnih činjenica korak u smjeru da teologija ponudi nova razmišljanja o nastanku svijeta i života. Kur'an nudi dokaze o stvaranju svijeta koji korespondiraju s naučnim otkrićima i dokazanim teorijama. Tako kur'ansko viđenje stvaranja svijeta u potpunosti odgovara Teoriji velikog praska, teoriji o širenju svemira, kur'anski pojam vremena potpuno odgovara Einsteinovoj teoriji relativiteta, ali i predviđa kraj svemira, što su zaključci do kojih su i naučnici došli.

Ono u čemu se Kur'an i još uvijek preovladavajući stav u nauci ne slažu jeste pitanje nastanka čovjeka. Kao što smo već spomenuli, teorija evolucije govori o nastanku čovjeka od niže vrste, dakle majmuna. S druge strane, Kur'an navodi da je čovjek stvoren od zemlje i vode. Kur'an to ponekad odvojeno naglašava, a ponekad kaže da je čovjek stvoren od blata, naglašava, dakle, da je stvoren od jedinjenja vode i zemlje.

“Razvojem nauka poput hemije i biologije preduzeta su opsežna istraživanja zemlje, a i ljudskog organizma. Rezultati ovih istraživanja pokazali su da materija koja čini ljudsko tijelo odgovara materijama koje sadrži zemlja. To su, na primjer, aluminij, gvožđe, kalcij, kisik, silikon, natrijum, selen, kalij, magnezij, hidrogen, hlor, jod, mangan, olovo, fosfor, bakar, srebro, ugljik, cink, sumpor i azot. Prema analizi jedne američke laboratorije, ljudski organizam čini 65% kisika, 18% ugljika, 10% hidrogena, 3% azota, 1,5% kalcija, 1% fosfora, a ostatak čine drugi elementi. U suri Furkan kaže se da je čovjek, a u surama Enbija i Nur i sve živo stvoreno iz vode. Biološki, voda je temeljni faktor živih materija. Čovjeka čine ćelije. Analiziramo li ćelije, utvrdit ćemo da su one od 60 % do 80 % načinjene od vode”, piše Caner Taslaman u knjizi Kur'an: Nenadmašni fenomen.

U Kur'an se vjeruje i nema potrebe za naučnim dokazivanjem njegovih tvrdnji, ali naučno tumačenje Kur'ana može nam pomoći da bolje shvatimo određene prirodne fenomene. Možda ne možemo hemijski sastav zemlje i čovjeka uzeti kao naučni dokaz, ali svakako nam može pomoći da bolje shvatimo sam Kur'an, ali i potaknuti nas na promišljanje i istraživanje.

Svete knjige kršćana i muslimana iznose da je cijelo čovječanstvo stvoreno od jednog muškarca i jedne žene. Otkrića do kojih se došlo prilikom istraživanja provedenih na ćeliji potvrđuju ispravnost ove teze svetih knjiga, tvrdi Taslaman.

“Energija u našem tijelu proizvodi se u energetskim centralama u ćelijama, mitohondrijama, koje su male veličine, ali velike funkcije. One posjeduju posebne DNA, koje se razlikuju od DNA u jezgru ćelije. U mitohondrijama se nalazi mitohondrijalni DNA. Razlika ovog molekula od ostatka molekula ćelije jeste to što se on na potomke prenosi jedino i samo putem majke. Kao rezultat analiziranih mitohondrijalnih DNA svih ljudi različitih rasa i različitih odlika, ustanovljeno je da su svi ti ljudi rođeni, odnosno potječu od samo jedne majke. To znači naučno potvrđivanje kur'anske teze prema kojoj smo svi stvoreni od jednog para”, piše Taslaman.

Nastanak života na zemlji, kojim se bavi teorija evolucije, u Kur'anu je objašnjen ajetom koji kaže: “Allah je stvorio sve životinje iz vode.”

Muhammed en-Nedždžar u knjizi Fenomen životinjskog svijeta u Kur'anu piše da istraživanja u kamenom sloju zemljinog omotača dokazuju da se život odvijao u vodi oko 3.400 miliona godina (od 3.800 miliona godina do oko 400 miliona godina, kada je stvoreno prvo rastinje na zemlji) i da su biljke stvorene prije životinja u objema sredinama: vodenoj i kopnenoj, pošto se o životu životinja na kopnu ne zna prije 365 miliona godina. Svaki oblik života ne može opstati bez vode, jer ona je opći rastvarač na zemlji, na taj način što ona posreduje prenošenju elemenata i spojeva iz zemlje na različite dijelove biljaka, a s njih na tijelo čovjeka i životinja.

Također, Kur'an postavlja i prvu metodu klasifikacije životinja, i to po načinu kretanja. “Od njih neke gmižu trbuhom, a neke idu na dvije noge, a neke na četiri”, stoji u Kur'anu.

Sa stanovišta islama, evolucija u principu nije sporna, osim u dijelu postanka čovjeka, čak su nauka i Kur'an vrlo često u suglasju, kao što je, recimo, slučaj u primjerima koje smo naveli o nastanku života u vodi i klasifikaciji životinja. Kur'an, kao i nauka, potvrđuje da svijet i život nije bio ovakvim kakvim ga danas vidimo u trenutku kada je stvoren, nego se postepeno razvijao kroz duga razdoblja. Nauka nudi odgovor na to kako je nastao svijet i život, dok vjera nudi odgovor na pitanje ko je stvorio svijet. Zbog toga vjera i nauka ne bi trebale biti suprotstavljene strane jer teologija može iskoristiti naučna dostignuća da bolje spozna Stvoritelja, a nauka teološka tumačenja da bolje razumije procese.