U vihoru bjesomučnog divljanja četničkih hordi istočnom Bosnom tokom Drugog svjetskog rata, u Blagaj je 1943. godine stigao kamion pun maloljetne djece, bez roditelja. Među njima je bio i četverogodišnji Šahin, Izetov otac. Svaka imućnija porodica u Blagaju sebi na brigu uzela je po jedno dijete. Šahina je u skrbništvo uzeo Muhamed Softić Velagić

Šaćir Fazlagić

Hasan Softić-Velagić

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Nagrada Oskar, koju je Izet Bučo dobio za najbolje vizualne efekte u britanskom historijskom filmu 1917 na nedavno održanoj ceremoniji Američke akademije za film, posebno je uzburkala zavičajna osjećanja u mostarskom prigradskom naselju Blagaj. Ponajviše sentimentalnosti pokrenula je Izetova životna sudbina, ranjavanje u opkoljenom Goraždu, njegovo liječenje, optimizam i pregalaštvo koje je u svom stručnom usavršavanju uložio tokom proteklih godina. Blagajcima je taj Izetov poriv dobrano poznat jer je Izetov otac Šahin na sličan način spoznavao svijet i naučio se boriti za svoje ideale upravo u ovom pitomom hercegovačkom krajoliku. I zato stari Blagajci blagosiljaju Izetov uspjeh kao svoj vlastiti.

Naime, u vihoru bjesomučnog divljanja četničkih hordi istočnom Bosnom tokom Drugog svjetskog rata, u Blagaj je 1943. godine stigao kamion pun maloljetne djece, bez roditelja. Među njima je bio i četverogodišnji Šahin, Izetov otac. Svaka imućnija porodica u Blagaju sebi na brigu uzela je po jedno dijete. Šahina je u skrbništvo uzeo Muhamed Softić Velagić. Šahinovog brata Safeta primili su u porodicu Kajan, Kanu je primio Muharem Dizdarević. Ćamila Čauševića primio je Muhamed Novo, Sulejmana Vrućaka primio je Hamdija Velagić, a Mejru iz Čajniča hadži Ibrahim Voljevica. Njih petnaestak.

Živa sjećanja na to vrijeme i Šahina još uvijek nosi osamdesetpetogodišnji Šaćir Fazlagić. U djetinjstvu su bili nerazdvojni. Provodili su vrijeme u dražesnim igrama lopte (napravljene od krpa), klisa i svega drugog što su mogli domisliti. “Bio je vedar, nasmijan, krupan i pun snage. K'o da ga sad gledam”, kaže Šaćir. Prijateljstva izgrađena na taj način nikad nisu prestajala. Blagajci se sjećaju da je godinama poslije čuveni blagajski Beg Novo znao po dvadeset pet dana i noći čuvati lubenice da ih Ćamil kad dođe s odsustva ubere svojom rukom.

“U tim vremenima bilo je malo hljeba, a puno ljubavi”, kažu Blagajci. Dok prenosi porodična sjećanja, danas sedamdesettrogodišnji Hasan Velagić ne uspijeva sakriti suze prepune sjete, prepune sreće i ponosa ne samo na svoje roditelje koji su pokazali visok stepen humanizma i solidarnosti već i na Izetov uspjeh. Čim je stigao u porodicu Velagić, malog Šahina su okupali, nahranili, a Hasanova majka mu je sašila prikladno odijelce. Prihvatili su ga kao svoje rođeno dijete, a u to vrijeme, osim pristiglog Šahina, imali su još kćerku Enisu. Šahin je rastao u toliko toplom porodičnom okruženju da se u godinama koje su dolazile potpuno srastao sa svojom novom sudbinom i novim okruženjem. Radio je sve što su radila i druga djeca. Pomagao porodici u svemu što je bio kadar. Unosio drva, išao u njivu, ali i svojom vedrinom uveseljavao svoje društvo, dječake i djevojčice svog urasta. Znalo bi se ponekad desiti da ga pošalju i na kakav ozbiljniji zadatak, čak do susjednih Vranjevića da kriomice donese duhana. Šahinu se život u Blagaju, prisjeća se porodičnih predanja Hasan, toliko dopao i svidio da je u Blagaju ostao i nekoliko godina poslije rata.

Hasan se ne može sjetiti zašto je, kada je Šahinu bilo 11 godina, po njega došao njegov amidža da ga vrati u rodno mu Goražde. Velagići, prema Hasanovim tvrdnjama, dijete nisu prepustili amidži, te su očekivali da po njega dođe biološki otac. Tokom Šahinovog boravka u porodici Velagić rođen je i Hasan, koji tvrdi da su htjeli Šahina i službeno usvojiti, ali to nije bilo moguće. Pravi filmski zaplet desio se kad su Šahinu rekli da mora ići za Goražde. Kradomice se iskrao iz kuće i sakrio u Zelenoj pećini, smještenoj u vrletnim okomitim liticama što se sa Starog grada nadvisuju iznad Blagajske tekije.

Ipak, vratio se u svoje Goražde. Dijelio je sudbinu svojih sunarodnjaka, završio u to vrijeme planirano školovanje i zaposlio se u “Pobjedi”, jednom od privrednih preduzeća u tom gradu. Nedugo zatim, napravio je svoju porodičnu kuću i živio lijepim životom, ali Blagaj nikad nije zaboravio. Nakon što se oženio i stekao svoju porodicu, Šahin je s velikom radošću redovno posjećivao Blagaj, staze i vrleti na kojima je odrastao. Između njega i porodice Velagić prijateljstvo je bilo neraskidivo. Jednom su ga zatekli na obližnjim njivama ponad brze i hladne rijeke Bune a da se prije toga nije navratio u Velagića. Jednostavno, osjećao je to svojim zavičajem kao da je kod svoje kuće. Šahin je u Blagaj dovodio i svoju djecu. Kćerki je dao ime po Enisi Velagić, najstarijoj Muhamedovoj kćeri. Umro je nakon posljednje agresije od posljedica infarkta u Goraždu. Velagići, Hasan i njegova braća, kako to i priliči, prisustvovali su njegovoj dženazi.