Brojni historičari pisali su u svojim radovima o značaju vakufname Isa-bega Ishakovića. To je prvi pisani dokument o graditeljskoj djelatnosti na ovim prostorima, a Sarajevo je među rijetkim gradovima koji ima takav dokument. Osnivanje grada krupan je događaj u povijesti svakog grada. Brojni gradovi, posebno oni stari, obilježavaju datume vezane za osnivanje grada, npr. Rim, London, Samarkand itd. Sarajevo je prvi grad na našem prostoru koji je utemeljen na novi način, s novim standardima, specifičnom vrstom objekata.

Razgovarao: Edib Kadić

Dr. Behija Zlatar, dugogodišnja direktorica Orijentalnog instituta u Sarajevu; doktorirala na temu “Sarajevo u 16. stoljeću”

Ja ne mogu znati kakav će biti ishod niti kako će odlučiti vijećnici Gradskog vijeća. Da li će se osloniti na historijske činjenice, na relevantne historijske dokumente i literaturu ili će odbaciti prijedlog Odluke o utvrđivanju datuma obilježavanja osnivanja Grada Sarajeva, to je pitanje za nekog drugog. Kada je riječ o brojnim kritikama koje su uslijedile nakon stavljanja ovog predmeta na javnu raspravu, to su sve pretpostavke kritičara ovog prijedloga. Naravno da su i prije 1462. godine na ovim prostorima postojala naselja, u prvom redu trg Tornik (Utornik, Nautornik), na kojem se trgovalo utorkom, pa je po tome dobio ime, a u ranim osmanskim izvorima naziva se Eski Trgovište – Staro Trgovište.

Taj trg nalazio se na raskršću puteva gdje su danas Higijenski zavod i Alipašina džamija, uz Koševski potok. Osim toga, bilo je više sela: Koševo, Radilovići, Brodac, Bistrik, Komatin, Bjelave (Bilave)… Mada je sarajevska regija bila naseljena još od neolita, svoje prve urbane funkcije dobija tek sredinom 15. stoljeća. Brojni historičari koji su se bavili ovim pitanjem utvrdili su da je godine 1462, kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića, započelo urbano formiranje Sarajeva, novog grada s novim imenom, novim sadržajima i drugačijom fizionomijom. Ono što je važno naglasiti jeste i to da od te godine njegov razvoj teče u kontinuitetu sve do danas. “Mali i beznačajni trg iz vremena bosanske države, očigledno, nije imao udjela u postanku i razvoju budućeg Sarajeva” piše akademik Desanka Kovačević Kojić u svom radu O srednjevjekovnom trgu na mjestu današnjeg Sarajeva.

Isa-beg Ishaković dao je još 1457. godine da se sagradi džamija u ime sultana Mehmeda Fatiha, po čemu je dobila i ime Careva džamija, te dvor “Saray”, po kojem je grad dobio ime. Vakufnama Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine pokazuje dobre osnove planirane urbanizacije grada. Osim tekije, koju je sagradio u selu Brodcu na Bentbaši, oko koje se počelo formirati novo naselje, podizanjem hana, odnosno karavan-saraja, postavio je i osnove privrednog centra koji će postati glavni trg – Baščaršija, a mostom omogućio povezivanje naselja koje se formiralo oko Careve džamije, s privrednim centrom na drugoj obali.

Uz Carevu džamiju podigao je hamam, zatim vodovod, mlinove na Miljacki, po kojima je obližnje naselje dobilo ime Mlini, odnosno Nadmlini. Da se radi o novom naselju, pokazuje i podatak iz jednog kasnijeg dokumenta, iz kojeg se vidi da je Isa-beg oduzeo zemljište stanovnicima sela Brodac, a u zamjenu im dao zemljište u selu Vrančić “(…) zbog toga što ju je smatrao prikladnom da na njoj osnuje šeher”. Grad je osnovan na novom lokalitetu, u blizini Starog Trgovišta u ataru sela Brodac. Zadužbine Isa-bega Ishakovića predstavljaju ne samo objekte gradskog karaktera već i više od toga, osnovu daljeg razvoja grada.

Ne znam kome su iz Gradskog vijeća poslali Nacrt odluke o utvrđivanju datuma obilježavanja Dana osnivanja Sarajeva. Iz medija sam vidjela da su poslali Institutu za historiju, Katedri za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Historijskom arhivu Sarajeva i dalje ne znam, a ako nisu, trebali su poslati  još nekim značajnim institucijama koje se bave historijom, posebno osmanskim periodom i srednjim vijekom.

Nadalje, nije mi jasno na osnovu čega su kritičari ovog prijedloga zaključili da bi obilježavanje Dana osnivanja Sarajeva marginaliziralo 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma. Za mene, to je  izuzetno značajan datum za koji me vežu lijepe uspomene, počev od školskih dana pa do danas, što je zaista dug period. Osim toga, dobitnica sam Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, što je izuzetna čast, nagrade grada o kojem sam napisala brojne radove. Ne mogu da se načudim ljudima koji vežu 6. april i prijedlog da se obilježava kao značajan datum osnivanja Sarajeva. Konačno, mogu se ljudi složiti ili ne složiti s prijedlogom ovog datuma, ali to povezivati sa 6. aprilom meni je neobjašnjivo. Između ova dva datuma stoje “samo” 483 godina.

Što se tiče vakufname Isa-bega Ishakovića, njena legalizacija i pravna verifikacija dogodila se mjeseca džumadel-ula 866. godine po hidžretskom kalendaru, što odgovara periodu od 1. februara do 2. marta 1462. godine po gregorijanskom kalendaru. Kako je čin uvakufljenja kao složen pravni proces definiran u mjesečnom okviru, sve radnje morale su biti završene do 1. februara 1462. godine, uključujući i sastavljanje samog pravnog akta (vakufname). Stoga je predloženo da se obilježava prvi dan mjeseca u kojem je izvršena legalizacija vakufname.

Brojni historičari pisali su u svojim radovima o značaju vakufname Isa-bega Ishakovića. To je prvi pisani dokument o graditeljskoj djelatnosti na ovim prostorima, a Sarajevo je među rijetkim gradovima koji ima takav dokument. Osnivanje grada krupan je događaj u povijesti svakog grada. Brojni gradovi, posebno oni stari, obilježavaju datume vezane za osnivanje grada, npr. Rim, London, Samarkand itd. Sarajevo je prvi grad na našem prostoru koji je utemeljen na novi način, s novim standardima, specifičnom vrstom objekata.

Ovih dana navršava se 558 godina od pisanja Isa-begove vakufname. Govoreći o ovoj temi, prisjetila sam se da su prije 27 godina Institut za historiju i Orijentalni institut održali znanstveni skup – od 19. do 21. marta 1993. godine – u opkoljenom Sarajevu pod nazivom Pola milenija Sarajeva, a u povodu 530 godina od pisanja Isa-begove vakufname. Taj skup trebao je biti održan 1992. godine, ali ratna zbivanja odgodila su ovu ideju za jednu godinu. Na skupu je učestvovao impozantan broj kompetentnih naučnika. Govorilo se o kulturnoj, privrednoj, političkoj i socijalnoj historiji Sarajeva. Održan u najdramatičnijim danima opsade grada, skup je bio izraz duhovnog otpora barbarskom uništavanju njegovih stanovnika i svih kulturnih vrijednosti stvaranih kroz stoljeća.

Više od pedeset radova s ovog skupa publicirano je u knjizi Prilozi historiji Sarajeva, Radovi sa znanstvenog skupa – Pola milenija Sarajeva, objavljenoj u Sarajevu 1997. godine. Spomenula bih i to da je Orijentalni institut zapaljen 17. maja 1992. godine navođenom raketom, s ciljem da se unište brojni rukopisi i dokumenti koji svjedoče o životu na ovim prostorima. Nepovratno je nestalo 5.263 kodeksa rukopisa, više od 300.000 originalnih dokumenata i cjelokupna imovina Instituta, ali saradnici koji su ostali u Sarajevu smogli su snage i nastavili s istraživačkim radom, pa i organiziranjem naučnih skupova.

Na kraju moram kazati da zaista postoji brojna literatura, relevantni historijski izvori koji govore o ovom pitanju. Kada bi ljudi više čitali i interesirali se za prošlost svog grada, možda ne bi dolazilo do nepotrebnih nesporazuma.

Dr. Sedad Bešlija, bosanskohercegovački historičar-osmanist, v. d. direktor Instituta za historiju

Hvala vam na prilici da govorim na ovu temu jer sam to bezuspješno pokušavao uraditi slanjem reakcija određenim domaćim i regionalnim medijima na neke istupe za koje držim da su puni netačnosti i konstrukcija. Doživio sam, eto, i tu vrstu medijskog “embarga”.

Prije svega, želim naglasiti da sam unazad nekoliko godina, u svojstvu historičara osmaniste, bio počašćen prilikom za učešće u različitim naučnim i stručnim okvirima, u jednoj plemenitoj građanskoj inicijativi i ideji afirmacije historijske ličnosti, djela i epohe Isa-bega Ishakovića. Sve je bilo afirmativno i pozitivno do momenta kada je ta ideja prerasla u konkretnu inicijativu za ustanovljenjem zvaničnog Dana osnivanja Grada Sarajeva, koja se formalno našla pred vijećnicima Grada Sarajeva. Na žalost nauke i akademskih standarda, te profesionalnog izučavanja bosanskohercegovačke historiografije, dobro uštimani sarajevski medijsko‑novinarsko-propagandni lobi, pod egidom “nauke“ i “borbe za Sarajevo“, maliciozno je pokušao iskonstruirati i jeftino politizirati pitanje stručnog elaborata i na temelju toga u Gradskom vijeću donesenog Nacrta odluke o ustanovljenju Dana osnivanja Grada Sarajeva, kojim je predložen 1. februar 1462. godine za obilježavanje Dana osnivanja grada. To je dovelo do stanja zbunjenosti i neinformiranosti kod dijela javnosti i onih koji odlučuju o tome, što je bio i cilj destruktivnih pojedinaca koji svoje ideološke i lične frustracije nastoje liječiti zloupotrebljavajući jednu plemenitu ideju. Znam da je suština inicijative da se Sarajevo u 21. stoljeću obogati jednim novim kulturno-historijskim i turističkim potencijalom i programom koji bi dobio svoju zvaničnu formu, naučno utemeljenu i društveno opravdanu i korisnu. To je sve.

Nevjerovatna je manipulacija i učitavanje kada se kaže da “inicijatori zanemaruju predosmansku kulturu i tradiciju”. Želi se, tobože, uvođenjem u temu srednjovjekovnog naselja i župe Vrhbosna negirati nastanak Sarajeva i konfrontirati historijsko pamćenje savremenog čovjeka. Već su relevantni historičari, stručnjaci za 15. stoljeće, još prije pola stoljeća jasno utvrdili da “svaki grad jeste naselje, ali svako naselje nije grad, nije danas, nije bilo ni sredinom 15. stoljeća niti ranije te da se u slučaju Sarajeva govori prvenstveno o ‘gradu Sarajevo’, o stjecanju statusa grada i izvoru koji to ‘de iure’ potvrđuje”.

Desanka Kovačević-Kojić, doajen medijavelistike na našim prostorima, napisala je 1970. godine sljedeće: “Mali i beznačajni trg iz vremena bosanske države očigledno nije imao udjela u postanku i razvoju budućeg Sarajeva.” (…) Zatim: “Tornik, najveći trg u župi Vrhbosni, u osnovi je ipak jedan mali lokalni trg koji se nije afirmisao izvan svog regionalnog okvira.” Nedavno je jedan od autora stručnog elaborata na temelju kojeg je donesen Nacrt odluke izjavio da “u historijskom izvoru pravne naravi s početka 16. stoljeća decidno stoji: “(…) zbog toga što ju je (Isa-beg Ishaković) smatrao prikladnom da na njoj izgradi šeher, a njima je dao u zamjenu zemlju po imenu Vrančić…”. Nevjerovatno je da određeni pojedinci s titulom doktora historijskih nauka tvrde da se Sarajevo razvijalo od Ilidže do Baščaršije, dakle uz Miljacku, a ne niz Miljacku! Dakle, kada su naučni rezultati u pitanju, sve je jasno kao dan. Sarajevo je kao urbanitet osnovano 1462. godine, a prije toga je na području današnjeg Sarajeva bilo niz sela, naselja, seoskih trgova koji nisu bili grad niti imamo i jedan pisani akt da su postali grad. I niko ne negira život na tom području prije 1462. godine niti je to uopće tema.

Što se konkretno 1. februara tiče, u stručnom elaboratu i obrazloženju odluke navedeno je da se kao Dan osnivanja Sarajeva uzima 1. februar 1462, kao najstariji mogući datum pisanja Isa-begove vakufname s korijenom imena Saraj, što je naučno opravdano jer u historijskoj nauci i metodi postoji nešto što se zove “terminu ante quem i terminus post quem”. Bez obzira što u vakufnami stoji mjesec, a ne dan, naučno je legitimno zaključiti da je to najstariji mogući datum da se nešto dogodilo. Zašto oni koji to pokušavaju osporavati ne budu dosljedni pa ne predlože “Dane osnivanja Sarajeva”, koji bi se obilježavali tokom februara, a počinjali 1. februara, ako žele “mak na konac”, pa na taj način podržali ovu civilizacijsku inicijativu?

Očigledno, njima je cilj nešto drugo. I još nešto. Postoje i drugi važni događaji koji su danas zvanični datumi, a odigrali su se u više dana, pa je službeno uzet samo jedan dan. Zar nije tako i sa ZAVNOBiH-om, oslobođenjem Sarajeva 1945. ili Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine? Hoćemo li, nakaradnim shvatanjem historijske metode, sve to sada dovesti u pitanje? Dakle, besmisleno. Neki jednostavno pokušavaju izvrnuti činjenice jeftinom zamjenom teza. Ništa više. Važno je da javnost zna da je naučno i historijski ovo pitanje jasno, a politikantstvo ili neki lični dojmovi nemaju veze s naukom. Ne bismo kao društvo trebali prihvatati standarde po kojima se politikantstvo “prodaje” pod kišobranom nauke.

Što se tiče očitovanja Instituta za historiju UNSA, to mogu kazati kao trenutni v. d. direktor Instituta, najviši stručni organ ustanove, Vijeće Instituta za historiju, ponašajući se društveno odgovorno, na upit iz Gradskog vijeća koji je poslat, između ostalih i našoj ustanovi, a u vezi s inicijativom o ustanovljenju Dana osnivanja Sarajeva, nakon razmatranja većinom glasova podržalo je (s nekoliko glasova suzdržan, bez glasova protiv), prije svega, stručni elaborat koji su sačinili ugledni i uvaženi bosanskohercegovački historičari, te samim time i predloženi Nacrt odluke koji je nastao na temelju navedenog elaborata, što je upućeno na adrese Rektorata Univerziteta u Sarajevu i Gradske uprave / Gradskog vijeća Grada Sarajeva. Takav odnos je pozitivna i kolegijalna akademska praksa.

Moram kazati da posljednjih dana pokušavam naći odgovor na pitanje: Kakvo pomračenje uma mora da se desi pa da čovjek, kakav je slučaj s tekstom jednog sarajevskog režisera, stručnu i relevantnu komisiju sačinjenu od istaknutih bosanskih historičara osmanskog razdoblja koji su stekli najviše akademske titule i obnašali vrlo važne funkcije u naučnim institucijama (prof. emeritus Enes Pelidija, dr. Behija Zlatar i dr. Aladin Husić), a posredno i sve ostale naučne radnike koji su u posljednje tri godine bili uključeni u naučno valoriziranje ličnosti, djela i vremena Isa-bega Ishakovića i historije Sarajeva (prof. emeritus Enver Imamović, akademik Ferid Muhić, prof. dr. Vesna Miović, prof. dr. Vesna Mušeta Aščerić, prof. dr. Ismet Bušatlić, prof. dr. Ines Aščerić Todd i dr.) nazove “gradonačelnikovom komisijom sačinjenom isključivo od orijentalista” i “dobro plaćenim ‘stručnjacima’ koji te (historijske) interpretacije usklađuju s aktuelnom politikom”. Nevjerovatno!

Kada je riječ o određivanju Dana osnivanja Sarajeva, to je prvenstveno važno iz aspekta historijskog duga prema Sarajevu. Važno je i zbog činjenice da se u našem društvu trebaju ravnomjerno afirmirati sve historijske epohe grada jer je to naše bogatstvo i ukupno naslijeđe. Zašto se ni jedna generacija prije ove nije sjetila da bi bilo plemenito i općekorisno da grad kakav je Sarajevo dobije svoj zvaničan datum osnivanja? To je pitanje za dublju analizu. Preporučujem.

Zatim, korisno je zbog kulturnog i turističkog potencijala grada. Zar ne bi bilo poželjno da svake godine imamo jedan ozbiljan zvaničan program primarno kulturno‑historijskog sadržaja koji bi fokusirao stariju prošlost Sarajeva i svih elemenata bogatog povijesnog naslijeđa koje baštinimo? To bi mogao biti program svjetskog glasa, poput SFF-a. Zar se nismo odveć i previše zatvorili i sve naše historijsko pamćenje sveli i ograničili na 20. stoljeće? Pogledajmo malo kako to rade drugi gradovi svijeta.

Na koncu, moram istaći da su komentari kako se određivanjem Dana osnivanja Sarajeva ugrožava 6. april, Dan grada Sarajeva, možda i najveća podvala koju sam pročitao u javnosti u vezi s ovom inicijativom. Nisam vidio niti jedan utemeljen istup koji bi uopće dao povoda za dovođenje u vezu s prijedlogom 1. februara 1462. s “ugrožavanjem” 6. aprila, Dana grada. Možda je bilo nekih površnih istupa, možda neki u glavama maštaju o tome da bi trebalo “ugroziti” 6. april? Mnogo paralelnih svjetova živi u gradu. Međutim, uvjeren sam da je svaki dobronamjeran građanin Sarajeva, a posebno akademski građanin, svjestan da je, u okolnostima u kojima živi Bosna i Hercegovina, neophodno još jače afirmirati i bogatije obilježavati antifašističku tradiciju koja je u izravnoj vezi s Danom grada. Zaista je suludo dovoditi ta dva datuma u takav odnos. To je klasična imaginarna potvora.