Iza sebe je ostavio brojne zadužbine širom carstva. U Bosni je gradio mostove i džamije, po Stambolu i Šamu džamije, medrese i česme. Trajno dobro, reklo bi se. O njemu su pjevali najpoznatiji osmanski pjesnici, opisivali ga najznačajniji povjesničari i pisci hronika. Pa ipak, možda su ga najkvalitetnije opisala njegova djela u kojim se krije i poruka našoj generaciji: Ma koliko bili uspješni i moćni, i ma gdje da živjeli, nemojte zaboraviti odakle ste potekli. Pomozite svom narodu, investirajte, gradite, podržavajte i ponosite se svojim porijeklom

Azapkapi džamija Mehmed-paše Sokolovića Istanbul

Turbe Mehmed-paše Sokolovića na Ejubu u Istanbulu

Piše: Elvir MUSIĆ

Povijest kakvu poznajemo satkana je od brojnih prekretnih trenutaka u kojim su donošene odluke od kojih je ovisio daljnji tok povijesnih zbivanja. Među najbitnije od tih trenutaka možemo ubrojati onaj u kojem je sin Sulejman-šaha Ertugrul Bey odlučio pozvati ostala turkmenska plemena na jedinstvo i težište s njihovih međusobnih tranja i previranja prebaciti na boj protiv bizantijskih vladara, vizionarski uvjeren da će tako osigurati uvjete neophodne za postavljanje temelja sistema vlasti utemeljene na islamskom vjerozakonu i učenju koje ljude ne mjeri etničkim, genetskim, rasnim ili bilo kojim drugim mjerama osim mjerom njihove sposobnosti. Tako su postavljeni temelji carstva koje će na kraju biti prozvano po njegovom sinu Osmanu: Osmansko carstvo; carstvo koje će se do neslućenih razmjera širiti zahvaljujući upravo principu meritokratije.

Zahvaljujući tom principu, na najviše položaje u carstvu stizat će predstavnici raznih naroda, među kojim posebnu ulogu imaju Bošnjaci. Da nije bilo tog principa, ko zna da li bismo se danas u Turskoj osjećali kao svoji na svome i da li bismo danas u Turskoj bili smatrani kao svoji na svome, odnosno kao oni čiji su preci dali ogroman doprinos jačanju carstva čijim smo dobrim kulturološkim dijelom i danas.

Najviše sadriazamske, vezirske, pašinske, beglerbegovske, admiralske položaje i položaj šejhul‑islama obnašali su brojni Bošnjaci. Mnogi su ostavili takav trag da o njima učenici u Turskoj uče u okviru osnovnog i srednjeg obrazovanja. Povijest Osmanskog carstva, međutim, pamti i cijele bošnjačke političke, vojne i diplomatske dinastije čiji su članovi uživali ogroman ugled i bivali pribrani kod samog sultana. Najznačajnija među tim dinastijama jeste ona familije Sokolovića koja je iznjedrila velikane poput Mehmed-paše, Deli Husref-paše, Mustafe Lala-paše, Ferhad-paše, Derviš-paše i Rustem-bega. Najznačajniji predstavnik ove dinastije jeste, naravno, veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III, Mehmed-paša Sokolović ili Sokullu Mehmed Paşa, kako ga zovu učenici u Turskoj.

“MEHMED-PAŠA TRI CARA SLUŽIO”

Paša je u prijestolnicu carstva stigao kao perspektivan dječak i u narednim godinama dokazao je da ga Yayabaşı Yeşilce Mehmed Bey nije bez razloga zapazio među brojnim dječacima u Bosni i poveo u blizinu sultana Sulejmana. Redom je obnašao dužnosti rikabdara, čuhadara, te nadzornika carskog oružja i na koncu zapovjednika janjičarske straže u sultanskoj palači (1543–1546). Bitno je napomenuti da je ova posljednja dužnost povjeravana samo najvještijim i najpouzdanijim oficirima koji su se mogli naći u sultanovoj blizini. Koliko je bitna ta funkcija, dovoljno govori da je s nje otišao na položaj admirala (Kaptan-ı Derya), na kojem je naslijedio čuvenog Barbarosa Hayreddina Paşu i ostao pet godina (1546–1551). S tog položaja odlazi na mjesto beglerbega Rumelije (1551–1555). Istakavši se u brojnim ratnim pohodima, dobiva imenovanje na mjesto trećeg vezira (1555–1561), da bi potom napredovao na položaj drugog vezira (1561–1565), s kojeg će na koncu uspeti se i na položaj velikog vezira, sadr-i azama, i na njemu ostati duže od četrnaest godina (1565–1579).

Sa sultanom Sulejmanom postigao je brojne uspjehe, među kojim se posebno ističe njegova pobjeda u bici pod Sigetom. Kažemo njegova, jer je sultan tokom pohoda preminuo i vojskom je komandirao isključivo Mehmed-paša, pritom krijući vijest o sultanovoj smrti da ne bi ugrozio moral osmanske vojske. Zanimljivo je da je krio i smrt oca njegove supruge Ismihane, sultana Selima II, sve dok iz Manise u Istanbul nije stigao njegov nasljednik Murat III.

Mehmed-paša tokom vladavine sultana Selima II upravlja skoro svim procesima u carstvu, jer sam sultan i nije bio baš previše zainteresiran za svoje dužnosti. Čini se da mu je od tih dužnosti mnogo interesantnije bilo uživanje u svemu onome što mu je nudio naslijeđeni sultanski položaj. Tako se pašu može smatrati osvajačem Kipra, ali i mnogih drugih područja. Upravo zbog sve te ogromne moći koju je stekao tokom vladavine Selima II, njegov šura, sultan Murat III, učinit će sve da ga oslabi, izolira i prisili na povlačenje s položaja. Redom će uklanjati sve Bošnjake koje je na istaknute položaje doveo paša, kojeg će, na koncu, 1579. godine ubiti poremećeni derviš našeg porijekla kojem je on u više navrata pomagao. Međutim, turski povjesničari ni do danas tu verziju pašine smrti nisu prihvatili izvan svake sumnje. I danas postoji mišljenje da je iza ubistva stajao sam sultan. Odmah nakon što je paša napustio svijet prolaznosti održan je skup stambolske uleme koja ga je proglasila istinskim šehidom koji je stigao do istinskog šehadeta pa je, sukladno toj odluci, ukopan bez gasuljenja. Mezar mu se nalazi u turbetu na Eyubu u Istanbulu.

Mehmed-paša Sokolović svoj je utjecaj koristio da na bitne položaje u carstvu postavi svoje Sokoloviće, ali i druge perspektivne Bošnjake; svjestan da je to najbolji čin dobročinstva prema svom narodu. Iza sebe je ostavio brojne zadužbine širom carstva. U Bosni je gradio mostove i džamije, po Stambolu i Šamu džamije, medrese i česme. Trajno dobro, reklo bi se. Međutim, možda i trajnije dobro koje je ostavio iza sebe ogleda se u njegovoj podršci pjesnicima, književnicima, naučnicima i umjetnicima, dajući tako snažan zamah razvoju nauke, književnosti i umjetnosti u doba jednog tako moćnog carstva. O njemu su pjevali najpoznatiji osmanski pjesnici, opisivali ga najznačajniji povjesničari i pisci hronika. Pa ipak, možda su ga najkvalitetnije opisala njegova djela u kojim se krije i poruka našoj generaciji: Ma koliko bili uspješni i moćni, i ma gdje da živjeli, nemojte zaboraviti odakle ste potekli. Pomozite svom narodu, investirajte, gradite, podržavajte i ponosite se svojim porijeklom.

SIN U SJENI VELIKOG OCA

Bitno je napomenuti da Mehmed-paša nije bio prvi Sokolović koji je stigao u prijestolnicu carstva, stjecao znanje i vještine, potom redom obnašajući najznačajnije dvorske dužnosti. Dvadesetak godina prije njega, u najelitniju školu tog doba Enderun, tik uz sultanove dvore, stigao je glasoviti Deli Husref-paša (Hüsrev Paşa), stariji brat Lala Mustafa-paše, koji je vezirsku dužnost obnašao u doba Selima II. Deli Husref-paša obavljao je u kabinetu velikog vezira Hadima Sulejman-paše dužnost drugog vezira, dok je treći vezir bio Rustem-paša, koji je, u konačnici, zahvaljujući bliskim vezama s dvorskom svitom i brojnim intrigama zamijenio Hadima Sulejman-pašu.

Istinitost stare narodne tvrdnje da je najteže biti sin uspješnog oca dokazuje i karijera Mehmed‑pašinog sina Hasan-paše; Sokolovića bliskog Bosni i vlastitom genetskom potjecištu. Iako je obnašao brojne značajne dužnosti najvišeg administrativnog i vojnog ranga, o njemu se u Bosni i Hercegovini i malo govori i malo zna. Bio je namjesnik osmanskog sultana, beg svih begova, najprije u Bosni, a potom i u brojnim drugim beglerbeglucima poput Halepa, Diyarbekira, Šama, Bagdada, Erzuruma, Anadolije, a nakon što je Apostol Hasan-paša smijenjen s položaja rumelijskog beglerbega i otpremljen u izgnanstvo, na njegovo mjesto došao je niko drugi nego Sokulluzade Hasan-paša. Pošto je u to doba važio za hrabrog čovjeka čvrstih živaca, sultan ga je redovno slao u krizna područja da upravlja ili bude dijelom procesa upravljanja kriznim situacijama.

Tako je u generalskom činu komandirao pretežno desnim krilom osmanske vojske prilikom dva pohoda na Iran i isto tako dva pohoda na Gruziju, ali je, također, kada je došlo do usložnjavanja situacije na relaciji Osmansko carstvo – Habsburgovci, po ličnom sultanskom naređenju, hitro iz Rumelije prebačen na mjesto čelnog čovjeka Budimskog pašaluka. U dva je navrata obnašao i vezirsku dužnost, a kada je Hadim Hasan-paša osjetio da bi mu imenjak bošnjačkog roda mogao biti ozbiljna konkurencija, imenovao ga je namjesnikom u Bagdadskom pašaluku, pritom mu zaprijetivši tamnicom u Yedikule tvrđavi odbije li napustiti vezirski položaj i prihvatiti novu dužnost. U Bagdadu je sagradio džamiju koja mu je osigurala spomen i u dalekim istočnim zemljama. Pao je kao šehid 1602. godine i ukopan je pored oca Mehmed-paše, u turbetu koje je na Eyubu, u Istanbulu, osmislio i izgradio glasoviti Mimar Sinan. Čitaocima se može učiniti zanimljivim i podatak da je veliki Mimar Sinan, čiji arhitektonski pečat nose mnoge najznačajnije građevine širom Osmanskog carstva, u to doba smatran porodičnim arhitektom Sokolovića.

DOBROBIT RODNE GRUDE

Samo godinu nakon Mehmed-pašinog preseljenja na ahiret, izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Ličkog sandžaka iz Rumelijskog, te Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog pašaluka, formiran je Bosanski pašaluk, čime je pašin rodni kraj dobio značajniju ulogu u administrativnom uređenju u tom trenutku najmoćnijeg svjetskog carstva. Koliko je ovaj podatak bitan, možemo iščitati iz podatka da je begu svih begova u Bosanskom pašaluku ili beglerbegluku na raspolaganje stavljano najviše novčanih sredstava u odnosu na sve druge regionalne obnašatelje namjesničke dužnosti.

S obzirom na to da je provođenje jedne takve promjene administrativnih granica na evropskom dijelu Osmanskog carstva za sobom povuklo brojne rasprave, intrige i opiranja beglerbega Rumelijskog pašaluka koji je, izdvajanjem spomenutih sandžaka iz njegove zone odgovornosti za formiranje Bosanskog pašaluka, trpio i najviše štete oličene u smanjenju utjecaja, moći, ali i priliva finansijskih sredstava, nije teško zaključiti da je za jednu takvu odluku trebalo dugoročno lobiranje kod samog sultana. Ko je sve lobirao za jačanje Bosne, a samim tim i utjecaja Bošnjaka u ogromnom carstvu, možda nikada nećemo saznati. Ali, uzmemo li u obzir činjenicu da je drugu polovinu 16. stoljeća obilježio najmoćniji veliki vezir u povijesti Osmanskog carstva, bosanske gore list, Mehmed-paša Sokolović, i da su članovi iz svojevrsne političke dinastije Sokolovića u tom periodu uživali veliki ugled i, sukladno tome, imali veliki utjecaj, možemo pretpostaviti da su u cijelom tom procesu i oni imali bitnu ulogu.

Tom ulogom oduživali su se vjerovatno svojoj rodnoj grudi i svom bosanskom gorju u nadi da će iz njega poteći još mnogi moćni listovi koji će obilježiti vrijeme svog življenja. Potpisnik ovih redova uvjeren je da njihove želje i nade za dobrobit Bosne nisu vremenski ograničene i da se odnose i na naše vrijeme. Na nama je da se prisjetimo njihovih uspjeha, želja i nada, ali i sposobnosti da upravljaju velikim carstvima; pritom ne zaboravljajući dobrobit svoje rodne grude koju su krasili brojnim zadužbinama i hajratima, odnosno investicijama koje su znatno utjecale na boljitak cjelokupnog bosanskog društva.

Čitaocu se može učiniti da je ovaj tekst pisan o članovima političke, diplomatske i vojne dinastije Sokolovića u Osmanskom carstvu. Bolji poznavaoci povijesti primijetit će brojne sličnosti ove dinastije s političkom i diplomatskom dinastijom Bermekida u Abasidskom carstvu. Međutim, ovo nije priča samo o Sokolovićima ili bilo kojoj drugoj familiji koja je u određenom trenutku imala moć i utjecaj. Ovo je priča o nama, našim potencijalima i nužnosti naše odanosti rodnoj grudi.