Hodajući bagdadskim sokacima, pokušavao sam rekonstruirati taj izgubljeni svijet, sada dostupan samo u knjigama historije, u poglavljima o abasijskom hilafetu. Abasije, naime, nisu toliko bile usredotočene na vojna osvajanja i stjecanje plijena koliko na izgradnju civilizacijskih središta misli, izuma i kreativnosti. Njihov utjecaj na svijet nalikovao je legendi. U vrijeme abasijskog hilafeta potaknuti su neki od najvećih ideala koje je svijet vidio, od Šeherzadinih priča iz Hiljadu i jedne noći, preko univerziteta i moderne medicine, pa sve do pluralnog društva

Piše: Hamza RIDŽAL

Bagdad, grad hiljadu svjetova. Tako su ga opisivali putopisci sa zapada, pitajući se hoće li njihova dvorišta ikad obasjati sunce progresa koje sija iz ovog grada. Mnogobrojnim opisima tog čudesnog grada zajedničko je to što Bagdad uzdižu iznad svega što ljudske oči mogu vidjeti na mapi dunjaluka. “Nigdje nema takvih građevina i ukrasa, takvih boja, biblioteka i naučnika, nigdje takvih pobožnjaka i zabavljača, pripovjedača i prostitutki kao u Bagdadu”, pisao je neznani putopisac kojeg u sjajnoj knjizi Izgubljena historija citira Michael Hamilton Morgan. Kao i svi veliki gradovi, Bagdad je, naravno, u svoj krvotok upio ono najbolje i najpoganije što jedno društvo može ponuditi. Razlika je u tome što je Bagdad, za razliku od drugih velikih gradova, znatno vrijeme bio središte svjetskog naučnog procvata. I to je ono što ga je uzdiglo i odvelo u legendu.

Hodajući bagdadskim sokacima, pokušavao sam rekonstruirati taj izgubljeni svijet, sada dostupan samo u knjigama historije, u poglavljima o abasijskom hilafetu. Abasije, naime, nisu toliko bile usredotočene na vojna osvajanja i stjecanje plijena koliko na izgradnju civilizacijskih središta misli, izuma i kreativnosti. Njihov utjecaj na svijet nalikovao je legendi. U vrijeme abasijskog hilafeta potaknuti su neki od najvećih ideala koje je svijet vidio, od Šeherzadinih priča iz Hiljadu i jedne noći, preko univerziteta i moderne medicine, pa sve do pluralnog društva. Kao predvodnik tog progresa u maglinama izgubljene historije nazire se halifa El‑Me’mun, sin Haruna er-Rešida.

El-Me’mun toliko je volio nauku da, kada nadmoćno pobjeđuje bizantijskog cara u borbi, kao danak ne traži zlato, već primjerak Almagesta, Ptolomejeve helenističke zbirke misli o astronomiji, napisane oko 150. godine. Naređuje da se u Bagdad dovedu izvanredni mislioci iz svih krajeva svijeta, a halifa ih smješta u znamenitu Kuću mudrosti, sagrađenu 830. godine. Tu će se naći Muhammed el-Havarizmi, koji će se kasnije smatrati ocem algebre i imeniteljem algoritma; braća Benu Musa, mladi sinovi El-Me’munovog astrologa, vrsni matematičari, astronomi i inžinjeri; Husejn ibn Ishak, nestorijanski liječnik upamćen kao jedan od najutjecajnijih ranih prevodilaca, koji će na arapski jezik prevesti grčku filozofiju i spise Galena, liječnika iz drugog stoljeća; El-Kindi, vjerovatno najpoznatiji arapski filozof… Uz Kuću mudrosti u 9. i 10. stoljeću, abasijski Bagdad dosegnut će vrhunac svog intelektualnog utjecaja, ispunjavajući san El-Me’muna i Haruna er-Rešida da bude istinsko središte svijeta u svakom pogledu.

Ah, Kuća mudrosti! Dok je imaginarno nazirem u prašini bagdadskih ulica, prisjećam se kako je izgradnju ove krovne institucije islamskih intelektualnih stremljenja pratila i izgradnja dva astronomska opservatorija na ravnicama Iraka, gdje su astronomi nastojali dokumentirati mapu svemira. (Zbog El-Me’munove podrške astronomiji, svijet će kasnije jedan od kratera na Mjesecu nazvati njegovim imenom.) Astronomski opservatoriji iz 9. stoljeća, kad se veći dio poznatog svijeta borio za golu egzistenciju i očajnički pokušaji da se uhvati signal za internet u 21. stoljeću, kad se on podrazumijeva u većem dijelu svijeta – dva su jasna svjedoka silazne putanje ummeta.

STAN’, TIGRISE! STANI, VODO

Bagdadske ulice kojima su nekada hodili El-Havarizmi i El-Kindi nisu uspjele sačuvati sjećanje na slavu abasijske civilizacije. Ne velim da od Bagdada danas, nakon što su ga Mongoli sravnili sa zemljom 1258. godine, te dugotrajnih ratova vođenih u njemu i njegovoj blizini, očekujem astronome koji dokumentiraju mapu svemira i Mliječnog puta. Ono što se može očekivati – uprkos Mongolima i Džingis-hanovom unuku Kulag-hanu, turkmenskim plemenima i Timur Lenku, Georgeu Bushu i Amerikancima, te brojnim međumuslimanskim sukobima – jeste kakav komunalni ured u kojem bi se dokumentirali smeće i otpaci prosuti pjeskovitim stazama ovog grada. Ipak, samo ime “Bagdad” u sebi je sačuvalo onu mističnu uzvišenost i sjećanje na zlatno doba islamske civilizacije i naučnu revoluciju neviđenih razmjera.

Naučnu revoluciju omogućila je tehnologija proizvodnje papira, uvezena nekoliko desetljeća ranije. Iako je u Kini ova tehnologija bila rezervirana za kinesku klasu književnika, primjećuje Morgan, muslimani su, preuzevši tehnologiju, dostigli nivo masovne proizvodnje koji nije bilo moguće dostići s pergamentom upotrebljavanim u Evropi. Tako je proširena opća pismenost, a ona je omogućila širenje monumentalnih dijela islamske kulture, te dostupnost znanja kroz javne i privatne biblioteke. Jedna privatna biblioteka u vlasništvu “običnog” trgovca bila je toliko velika da je bilo potrebno 140 deva kako bi se sve knjige preselile s jednog mjesta na drugo. Neki dvorski naučnik odbio se preseliti i prihvatiti bolji posao jer je njegova biblioteka bila tolika da je sam katalog naslova bio ispisan u deset svezaka, a za preseljenje je bilo potrebno 400 deva.

Dok gledam u izlog jedine knjižare koju sam vidio u toku naše posjete Bagdadu – što svakako ne svjedoči o deficitu knjižara, već o tome da smo u Bagdadu boravili tek jedan dan – prisjećam se opisa mongolskog razaranja. U nekim historijskim izvorima navodi se da je u Tigris bačeno toliko knjiga, sve rukom pisanih primjeraka, da su one načinile svojevrsnu branu. Među njima su, vjerovatno, bile i knjige onog trgovca, što ih je 140 deva prenosilo s jedne lokacije na drugu. Duboki Tigris odnio je stoljećima skupljana i brižno čuvana znanja. Podsjetih se da je voda u orijentalno-islamskoj kulturi simbol znanja, pitajući se je li to bila i prije nego je Tigris upio “sva znanja ovog svijeta”?

SADAMOVA ZAOSTAVŠTINA

Naš domaćin Mueen al-Kadhumi, ili jednostavnije Ebu-Hani, kako se voli zvati, vrlo je utjecajna osoba u Kazemejnu, dijelu Bagdada koji ima ključni strateški značaj za ovaj grad. Zahvaljujući njemu, naš boravak u Bagdadu protekao je u prijatnoj atmosferi. Pritom smo se osjećali sigurnim jer nam je Ebu-Hani ustupio svoja dva velika blindirana džipa. U razgovoru s njegovim tjelohraniteljem, markantnom i stasitom figurom čije ime zaboravih, saznadoh da je razlog upotrebe blindiranih auta nekoliko propalih atentata na Ebu-Hanija. Nakon što nas je primio u svoj skromni ured u Kazemejnu, Ebu-Hani nas je odveo u Centar za istraživanje zločina. Iako još nije vrijeme ručku, valovita cesta od Kerbele do Bagdada zapljusnula je i obale mog želuca, pa već osjećam ozbiljnu glad. Lakše mi je, haman, onih deset minuta pred iftar, nego sada. Ali, šta mogu, nije Ebu-Hani kriv što sam za doručak pojeo nekoliko zalogaja, tek toliko da se može pripaliti cigara.

U Centru za istraživanje zločina pokazali su nam autentičnu dokumentaciju iz iračkog generalštaba u vrijeme vladavine Sadama Husejna. Tu su brojni dokumenti kojima se naređuju ubistva cijelih porodica, sa ženama i djecom, autentični predmeti iz zatvora i mučilišta, zatim dokument kojim se naređuje ubistvo hemijskim oružjem svih žitelja kurdskog gradića Halebce, gdje je za nekoliko sati stradalo više od 5.000 stanovnika. Ovaj je događaj i danas upamćen kao najveći napad hemijskim oružjem na civilno stanovništvo u historiji. Na moj gladan stomak posebno je intenzivno djelovao film s autentičnim snimcima ubistava i mučenja političkih zatvorenika. Istina, upozorili su nas da film sadržava scene eksplicitnog nasilja i da nije za one sa slabim želucem. Gladan želudac nisu spominjali.

Zahvalan na prilici da vidim spomenute materijale, a još više na završenoj posjeti Centru za istraživanje zločina, s drugima sam se zaputio na prijem kod Najihe Alshemari, koja je na čelu organizacije za pružanje pomoći porodicama šehida pri Vijeću ministara Iraka. Susret je obilježila Munira Subašić, koja je govorila o načinima na koji se srebreničke majke bore za istinu, što je oduševilo naše domaćine, čini se više nego mene obilan ručak koji su nam pripremili.

KOD IRAČKOG REISA

S prijema smo izišli pred akšam. Baš u trenutku dok smo izlazili iz zgrade, Adis i Emir s BHT‑a vratili su se s novinarom jedne lokalne televizije koji ih je vodio u centar Bagdada kako bi napravili prilog. Uzbuđeni nam pripovijedaju kako ih je ganjala policija po Bagdadu. Bili su, kako kažu, stali da snime nekoliko kadrova, kad je policajac prišao i počeo se raspravljati s novinarom koji ih je vodio. Ovaj od njih zatraži da sjednu u auto i puče po gasu. Sirene, naguravanja, oštećen retrovizor! Filmske scene jurnjave Emir nije snimio, nastojeći sačuvati živu glavu. Na kraju su ušli u ulicu pod kontrolom Narodne vojske, u koju policajac nije smio ući. Čak ga je lokalni novinar provocirao pozivajući ga da uđe u ulicu ako smije, ali policajac je očito imao ozbiljan razlog da prekine potjeru i ne ulazi u tu ulicu. Sam pomisao da policajac ne smije ući u jednu bagdadsku ulicu mnogo govori o trenutnoj sigurnosnoj situaciji u ovom gradu.

Sa živima Emirom i Adisom upućujemo se ka sjedištu sunijske uleme Iraka. Tu nas primaju prominentni učenjaci, među kojima je i Khaled Abdulwahhab Almulla, svojevrsni reis iračke sunijske uleme. Mnogo su se obradovali našem dolasku, nekoliko puta zahvalivši Ebu-Haniju, šiiji, što nas je doveo. Tu smo klanjali i akšam za iračkim reisom, tj. akšamske farze. Profesor Sabahudin Šarić primijeti da smo mi musafiri i svakako klanjamo samo farze, ali da alimi koji nas primiše nisu musafiri, a ipak nisu klanjali sunnete. Pitanje je, primijeti Sabahudin, bi li naše dede i nane, koje u smislu obligatnosti ne prave razliku između farza i sunneta, smatrali ove ljude dobrim muslimanima, a kamoli ulemom. Ne želeći misliti loše o našim domaćinima, Sabahudin je očito želio ukazati na to da mi nismo repa bez korijena, a da se kod nas, posebno među starijom populacijom, sunnet shvata podjednako ozbiljno kao i sam farz, što nije slučaj, evo, ni s iračkom ulemom. Ah, ta Bosna!

Abdulwahhab Almulla čestitao nam je reizbor reisul-uleme Husein-efendije Kavazovića, poručivši da će pokušati odgovoriti na poziv Munire Subašić da dođe u Potočare na obilježavanje 25. godišnjice srebreničkog genocida.

ZIJARET OSNIVAČU NAŠEG MEZHEBA

Već smo zašli u noć, a tek nam predstoji obići znamenitosti zbog kojih sam se toliko radovao susretu s Bagdadom: Ebu-Hanifinu džamiju i turbe Abdulkadira Gejlanija, znamenitog bagdadskog evlije i osnivača kadirijskog tarikata. Ebu-Hanifina džamija podignuta je kraj njegova mezara 985. godine, a turbe osnivaču našeg mezheba podigao je znameniti Alp Arslan, seldžučki veliki vezir, 1066. godine. Dio Bagdada u kojem su smještene ove znamenitosti nazvan je El-Azemejn, upravo po Nu’manu ibn Sabitu Ebu-Hanifi, tačnije, po njegovoj tituli Imami Azam – najveći imam, i upravo ovaj dio grada predstavlja historijsku jezgru samog Bagdada.

Zbog svoje starosti i izuzetne očuvanosti, te specifičnosti arhitekture, kompleks Ebu-Hanifine džamije s turbetom ubraja se među najdragocjenija arhitektonska zdanja Bagdada. Džamija, stara duže od hiljadu godina, dva je puta ozbiljno stradavala: tokom safavidskih osvajanja 1508. godine, kad je jedan njen dio srušen, te tokom američke invazije na Irak 2003. godine, kad su američke trupe projektilom srušile prastaru sahat-kulu u džamijskom kompleksu. Jedan dio kompleksa podigle su Osmanlije. Nakon što je sultan Sulejman posjetio Kerbelu, Nedžef i Bagdad, naredio je da se restaurira Ebu-Hanifino turbe, a da se uz džamiju izgrade dodatni prateći objekti. Pritom je odredio da 150 osmanskih vojnika bude stalna straža pri ovoj džamiji, kako ne bi došlo do ponovnog skrnavljenja džamije i turbeta.

Iako je noć, Ebu-Hanifina džamija primjetna je s kilometarske udaljenosti zbog izuzetno jakog osvjetljenja. U čudu sam posmatrao neobičnu arhitekturu džamije, ne sluteći da je tek njena unutrašnjost priča za sebe. U njoj nema bogatih kolorita, poput onih iz Kufe i Nedžefa, ali sama struktura zdanja ostavlja bez daha. Arabeska je ovdje načinjena od strukture kupole, skladno uvezane sa strukturom džamijskih zidina. Kao da je nebrojeno mnogo ptica svilo svoja gnijezda u unutrašnjosti kupole. Beskraj niša što čine grandioznu kupolu podsjeti me na hanefijski fikh. Baš je takva, poput ove kupole. Koliko je samo istinskih učenjaka, tih džennetskih ptica, gradilo na temeljima Ebu-Hanifine pravne metodologije vlastite niše pod kupolom hanefijskog fikha?

HODŽA IZ ŽELJEZNOG POLJA I LEGENDA O SABITU

Lijevo od centralnog džamijskog ulaza smještena je skromna prostorija u kojoj je ukopan Imami Azam. Nestvaran mir vlada njegovih turbetom. Ponizno ulazimo i nazivamo selame čovjeku koji nas je zadužio svojim duhovnim i intelektualnim angažmanom. O, Ebu-Hanifa, donosim ti selame iz daleke Bosne, gdje i danas imamo više povjerenja u tvoje razumijevanje Kur’ana i Sunneta, nego u brojna tumačenja islama koja se nude kao jedina ispravna. O, Najveći Učitelju, u Bosni i danas namaz obavljamo onako kako si to ti preporučio, pozivajući se na najučenije među ashabima. O, kruno učenjaka svog vremena, mi i danas imamo povjerenje u tvoju pravnu metodologiju i s ponosom ističemo da smo hanefije…

Dok sam učio Jasin Ebu-Hanifi, iz sjećanja mi izroni lice starog imama Hanefije ef. Efendića. Kao dijete sam mislio da je naš Hanefija iz Željeznog Polja osnivač hanefijskog mezheba. Prisjećam se s kolikom sam radošću razmatrao “činjenicu” da je taj veliki čovjek, eto, moj savremenik, da je hodža u mom selu, da mi je još i rod, a da njegov mezheb slijede svi u Bosni! Razmišljajući kraj Ebu-Hanifina mezara o plemenitom imamu Hanefiji, shvatio sam da ih nisam brkao zbog imena (Ebu-Hanife / Hanefija), već zbog toga što sam u Hanefiji vidio ljudsku i moralnu veličinu kakva se može naći još samo u žutim ćitabima i tajnovitim budžacima dunjalučkog reality showa. Moradoh doći u Bagdad da se sjetim blažene čehre rahmetli Hanefije, te čudesne ljudske gromade u kojoj sam vidio oličenje samog Ebu-Hanife. Nek je rahmet imamu Hanefiji, svjetlosnim godinama bližem Ebu-Hanifi od mene, iako sam ja, evo, kraj Ebu-Hanifina mezara.

Tu, kraj imamova mezara, prisjetih se i pripovijesti o ženidbi njegova oca Sabita. Jednog dana, dok se na užasnoj vrućini odmarao pored rijeke, do Sabita se dokotrljala narandža. Nakon što ju je s uživanjem pojeo, sjeti se da ona možda nekom pripada i da je bespravno pojeo tuđe. Zaputivši se uzvodno kako bi našao drvo s kojeg je otpala, došao je do neke plantaže, našao vlasnika i ponudio mu da plati. Vlasnik je odbio novac, rekavši Ebu-Hanifinom ocu da mu neće halaliti narandžu. Očajni Sabit pitao je šta može učiniti da bi dobio halal, na šta je ovaj zatražio od Sabita da u ime odštete oženi njegovu gluhonijemu i slijepu kćerku. Sabit je pristao na to, samo da mu bude oprošten tuđi hak. Međutim, tek nakon vjenčanja, otkrio je da prelijepa djevojka nije uopće slijepa niti gluha, pa je upitao za značenje riječi njena oca. On je odgovorio da je njegova kćer slijepa na ružne prizore, gluha na ogovaranje i nijema za ružne riječi. U takvoj porodici, iz tog braka, rodio se Ebu-Hanifa.

POD KUPOLOM EBU-HANIFE

Nije samo izvanredni um i znanje imama Ebu-Hanife ono čemu se treba diviti i što treba poštovati već su to i njegov primjerni karakter i pobožnost. Obavljao je sabah s jacijskim abdestom četrdeset godina, jer bi klanjao po cijelu noć. Prenosi se da je ovaj učeni Perzijanac, rođen 80, a umro 150. hidžretske godine, na mjestu gdje je ukopan proučio cio Kur’an više od 7.000 puta. Tokom svog života znanje je stjecao od preko četiri hiljade učitelja. Među njegovim učiteljima bili su najeminentniji ljudi tog vremena sa senedom, duhovnim rodoslovom, koji se vezao za brojne ashabe. I sam Ebu-Hanife bio je blagoslovljen da sretne neke od ashaba: Enesa ibn Malika, Abdullaha ibn Avfa i Sehla ibn Sa’ada, r. a. Bio je prvi koji je analizirao islamsku jurisprudenciju, podijelio je u oblasti, razlučio njena pitanja i odredio mjerila i kriterije za analitičko rezoniranje (kijas). Imam Šafija, osnivač jedne od četiri pravne škole, kazao je: “Svi učenjaci (ljudi) fikha djeca su Ebu-Hanife. Svi znani ljudi djeca su uleme Iraka, koji su bili učenici kufanske uleme, a oni su bili učenici Ebu-Hanife.”

Više od polovine islamskog svijeta danas, među kojima i zona osmanskog kulturnog utjecaja, što znači i Bosna, slijedi Ebu-Hanifin mezheb. Neki imaju toliko poštovanje prema ovom učitelju da, uprkos tome što nisu alimi, nastoje usvojiti znanja iz hanefijskog fikha i intenzivno istraživati kako je sam Ebu-Hanifa rješavao pojedina pravna pitanja. Razmišljajući o tom aspektu Ebu-Hanifina utjecaja na najšire slojeve društva, prisjetih se i tetka Hidajeta, njegovog poznavanja hanefijskog fikha, uprkos tome što nije završio ni medresu ni Fakultet islamskih nauka… Moj dobri ahbab Husejn, koji je završio Fakultet islamskih nauka, i danas zna nazvati Hidajeta kako bi provjerio neki propis hanefijskog fikha. Od Hidajetovog poštovanja prema hanefijskom mezhebu najdraži su mi njegov humor i domišljatost, toliko svojstveni Ebu-Hanifi. Pričao nam je tu anegdotu odgajatelj Abdulgafar Jukić na jednoj korepeticiji u medresi. Kako kaže, jednog je dana Bagdadom šetao Ebu-Hanifa skupa sa svoja dva ponajbolja učenika, Ebu‑Jusufom i Muhammedom. Obojica su bili znatno viši rastom od Ebu-Hanife, pa u jednom trenutku Ebu-Jusuf kaže: “Imamena bejnena keu ‘nun’ fi ‘lena'”, što znači: “Imam među nama je poput harfa ‘nun’ u riječi ‘lena’.” Bila je to sjajna i domišljata dosjetka koja je slikovito svjedočila poziciji Ebu-Hanife naspram dvojice učenika. A onda Ebu-Hanife, dok su se dvojica učenika smijala dosjetki, veli: “Jeste, tačno, ali da nije bilo tog ‘nuna’, od vas dvojice ostalo bi ‘la’”, to jest, od vas dvojice bi ostalo “ništa”. I doista, kad se iz riječi “lena’ izbaci slovo “n”, sve što ostane jeste “la”, što u prijevodu znači: “ništa”.

Napuštamo Ebu-Hanifinu džamiju u nadi da ćemo zijaretiti i Abdulkadira Gejlanija, ali nam javiše da su njegova džamija i turbe već zatvoreni. I da nisu, već se približilo vrijeme leta i teško da bismo stigli otići na drugi kraj Bagdada. Tužan zbog toga, sebi obećavam da ću učiniti sve što mogu da se jednog dana ponovo ovdje vratim. U Ebu-Hanijevim blindama idemo ka aerodromu i tako izbjegavamo silne procedure i kontrole prije samog aerodroma. Svjetla Bagdada, čini se, jače sijaju sada, dok napuštamo ovaj čudesni grad. Hoću li ga, Bože, više ikad vidjeti?