Ko još traga za presuđenim ubicama porodice Klapuh iz Foče, koja je svojim komšijama platila da ih prebace u Crnu Goru, a ovi ih poubijali

Piše: Izet PERVIZ

Ta vijest prozujala je cijelom regijom: nakon 24 godine, bjegunac Zoran Pantić vraćen je iza rešetaka. Prošle sedmice isporučen je iz Švicarske i predat bosanskim pravosudnim organima. Pantić je pred Osnovnim sudom u Bijeljini 1994. godine osuđen na 12 godina i 10 mjeseci zatvora. Toliko je dobio za višestruko ubistvo. On i njegovi sadruzi u zločinu ubili su šestočlanu porodicu, civile bošnjačke nacionalnosti.

Zoran Pantić preuzeo je u Švicarskoj identitet svog brata, odnosno imao je pasoš na njegovo ime – Dalibor Pantić, i predstavljao se kao državljanin Srbije, izjavila je za medije Mirna Miljanović, načelnica Odjeljenja za odnose sa javnošću MUP-a RS. Oženio je Švicarkinju, uzeo njeno prezime i predao zahtjev za državljanstvo.

U presudi Zoranu Pantiću potanko je opisano njegovo zlodjelo. On i njegovi supočinioci polovinom oktobra 1993. godine obećali su šestočlanoj porodici Isić iz sela Gornji Rankovići u okolini Teslića, koja se nalazila u Hotelu “Krin” u Bijeljini, da će ih za određenu sumu novca prebaciti preko Drine u Srbiju. Povezli su ih teretnim vozilom TAM prema Drini. U putu su se dogovorili da ih ubiju i oduzmu im preostali novac i dragocjenosti. Odvezli su ih u Međaše, u blizinu vikendice jednog iz grupe. Tu su ih brutalno poubijali. Prvo je jedan od njih pucao iz poluautomatske puške i ubio dvije žene i jedno dijete, a onda je pušku dao Pantiću, koji je ubio muškarca, ženu i dijete. Tijela su bacili u Drinu, a nakon povratka u Bijeljinu podijelili su novac i dragocjenosti. Ubijeni su Delva Isić (43 godine), njen sin Mirsad Isić (18), snaha Nermina Isić (16), snaha Belkisa (23) i njeno dvoje djece Kemal Isić (4) i Kemala Isić (2 godine).

Godinu dana nakon izricanja presude, 22. oktobra 1995. godine, Pantić je pobjegao iz zatvora. Bijeljinski advokat Miodrag Stojanović, koji se javio medijima tvrdeći da je dan prije izručenja od Pantića dobio pismo iz Švicarske, kazuje ovako: “Filmska je priča o tome kako je pobjegao, došao do Švajcarske i promijenio identitet, izigrao vlasti Švajcarske, oženio njihovu državljanku i dobio švajcarsko prezime, državljanstvo, dvije kćerke i unuče.”

Stojanović priča kako ga Pantić u tom pismu moli da mu pomogne oko pronalaženja advokata, pošto ga Stojanović ne može braniti jer mu je on sudio prije 25 godina. Presuda je pravosnažna, podvlači Stojanović.

“Pantić namjerava da podnese zahtjev za obnovu procesa, tvrdeći da nije učestvovao u tom ubistvu i da je to priznao pod batinama”, izjavio je Stojanović za medije.

Niko advokata, nekadašnjeg sudiju Miodraga Stojanovića, nije pitao zašto Pantiću nije suđeno za ratni zločin. Niko ga nije pitao ni otkud porodica Isić 1993. godine u Bijeljini, te zašto mu je važnija “filmska priča” čovjeka kojeg je on proglasio ubicom, u kojoj taj čovjek sebe predstavlja mangupom, od drame koju je porodica Isić proživjela prije nego će svoju sudbinu staviti u ruke Zorana Pantića i njegovih pajdaša po zlodjelu.

S druge strane, neki novinari posjetili su tešanjsko selo Jevandžije, gdje danas živi jedini preživjeli član porodice Isić. To je pedesetogodišnji Rahman, sin Delvetin, suprug Belkisin, otac Kemalov i Kemalin. Njega je rat zatekao u Njemačkoj. Tako saznajemo otkud porodica Isić 1993. godine u Bijeljini.

“Znao sam da će biti belaja pa sam im poslao vizirane pasoše. Imali su i novac da plate prevoz do Njemačke. I krenuli su iz Teslića autobusom za Bijeljinu. Tamo ih je srpska vojska zarobila pa ih uputila u Suboticu, te u Sremsku Mitrovicu, gdje su bez ikakvog razloga bili u zatvoru. Potom su ih vratili u Bijeljinu. Onda je stigao Pantić i njegovi zločinci”, kazao je Isić za Dnevni avaz.

Posmrtni ostaci ubijenih Isića poslije trinaest godina pronalaženi su u Drini i Savi, kod Šapca, Sremske Mitrovice i Beograda.

Gotovo isti slučaj dogodio se godinu dana ranije u Foči, odnosno u Plužanima u Crnoj Gori. Tamo su Janko Janjić, Zoran Vuković, Radomir Kovač, Zoran Simović i Vidoje Golubić, svi pripadnici specijalnog odreda “Dragan Nikolić” VRS-a, brutalno ubili troje članova porodice Klapuh iz Foče. U presudi se ovaj zločin opisuje do u detalj. Hasan Klapuh, ekonomist i dugogodišnji zamjenik upravnika KPD Foča, bio je komšija Janka Janjića. Skupa s ostalom četvericom optuženih, Janjić je dogovorio s Klapuhom da njega, njegovu suprugu Feridu Klapuh i njihovu tridesetogodišnju kćerku Senu Klapuh, koja je tek diplomirala na građevinskom fakultetu, prebaci iz Foče u Crnu Goru.

Kada su 6. jula 1992. godine prešli granicu i došli do mosta “Obrada Cicmila”, nadomak Plužina, zaustavili su vozilo i izveli ih. Hicem ispaljenim u potiljak prvo su ubili Hasana Klapuha, a onda su iz automatskih pušaka pucali u Feridu i Senu Klapuh. Sve troje gurnuli su niz liticu visoku stotinjak metara. Istragom je utvrđeno da su Ferida i Sena izdahnule tek nakon dva ili tri sata. Tijela je pronašao putar koji je uočio krv na asfaltu, a onda i tijela duboko u ponoru. Sahranjeni su na privremenom groblju Trebjese u Nikšiću, gdje se sahranjuju oni koji nemaju nikoga iz porodice.

Mjesec nakon zločina uhapšen je Vidoje Golubić, i to kada je svratio do Plužina da posjeti suprugu i dijete. Suđeno im je u Podgorici. Vidoje Golubić prisustvovao je suđenju, a ostalima je suđeno u odsustvu. Prvo je 1993. godine Vidoje Golubić “zbog neprijavljivanja krivičnog djela” osuđen na 8 mjeseci, a ostali na po 20 godina, i to ne za ratni zločin, kako je stajalo u optužnici, nego za ubistvo iz koristoljublja. U ponovljenom postupku Viši sud u Podgorici sve ih je presudom od 16. decembra 1996. godine osudio na kaznu zatvora od po 20 godina te preinačio presudu i ubistva okarakterizirao kao ratni zločin. U obrazloženju te odluke stoji ovako: “Za definisanje krivičnog djela ratnog zločina nije važno da li se dogodio na teritoriji zahvaćenoj ratom, već da je u vezi sa ratom.”

Bila je to prva presuda za ratne zločine u Crnoj Gori. Presuda je izvršena samo nad jednim osuđenikom, Vidojem Golubovićem, jer su ostali bili u dijelu Bosne pod kontrolom Karadžićevih paravojnih snaga.

Zoran Vuković je 2001. godine pred Haškim tribunalom osuđen na 12 godina za zločine silovanja i mučenja žena i djevojčica bošnjačke nacionalnosti u Foči tokom 1992. godine. Bio je optužen skupa s Dragoljubom Kunarcem (osuđen na 28 godina), Radomirom Kovačem (na 20), Draganom Zelenovićem (na 10), Gojkom Jankovićem (optužnica proslijeđena Sudu BiH, pred kojim je osuđen na 34 godine), Jankom Janjićem (raznio se bombom prilikom hapšenja), Radovanom Stankovićem (optužnica proslijeđena Sudu BiH, na kojem je osuđen na 20 godina) i Draganom Gagovićem (ubijen prilikom hapšenja).

Nakon odsluženja dvije trećine kazne, Vuković je pušten na slobodu 2008. godine. Kaznu je odslužio u Norveškoj. Na osnovu međunarodne potjernice izdate od institucija Crne Gore, uhapšen je 25. decembra 2015. od srbijanske policije pri prelazu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije na graničnom prelazu Kotroman. Zatraženo je izručenje u Crnu Goru. Nije izručen vlastima Crne Gore. Ni ostali, Radomir Kovač i Zoran Simović, nisu dana odležali od 20 godina, koliko ih je kaznio Viši sud u Podgorici.

Prošle sedmice izvršeno je još jedno izručenje, koje je ostalo u sjeni izručenja Zorana Pantića. Milan Trišić je 24. oktobra izručen bosanskim pravosudnim organima iz Sjedinjenih Američkih Država. Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv njega pod sumnjom da je počinio ratni zločin.

Na suđenju u SAD-u zbog davanja lažnih podataka već je priznao da je učestvovao u “premlaćivanju, zarobljavanju i transportu muslimanskih zarobljenika” tokom etničkog čišćenja koje je počelo 1992. godine. Priznao je i da je Bratunačka brigada VRS-a jedna od jedinica odgovornih za genocid u Srebrenici.

U SAD-u je osuđen na 18 mjeseci zbog toga što pri davanju podataka za “zelenu kartu” nije naveo da je bio pripadnik Bratunačke brigade VRS-a, koja je učestvovala u genocidu. Prije toga živio je u Sjevernoj Karolini i radio je kao vozač kamiona. Pri ulasku u SAD naveo je da je živio u Srbiji.