KUD Idijoti” bili su četvorka koju je predvodio karizmatični pjevač duge kose i nevjerojatne scenske uvjerljivosti Branko Črnac Tusta, gitarista i kompozitor bio je Saša Milovanović, umjetničkim imenom Sale Veruda, bas-gitaru je držao Nenad Marjanović Dr. Fric, dok je za bubnjevima sjedio Diego Bosusco Ptica. Pjevali su o maštanoj slobodi, protiv svih tabua i autoriteta, svoje su pjesme napojili karakterističnim istrijanskim rebelijanstvom, njihov humor i ironija bili su zarazni – nisu štedjeli nikoga

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

 

Godina je 1987. Svibanj mjesec. U jednoj od gradskih kafana u Subotici sam u ulozi umjetničkog direktora sjedio s članovima žirija Jugoslavenskog festivala popularne muzike mladih, poznatijeg kao Subotički festival. Pred nama se dva dana pred zvanični početak programa pojavila grupa čudnih momaka duge kose s demižonom vina u ruci i predstavila se kao pulski “KUD Idijoti”, jedni od učesnika u zvaničnom programu . Prvi koji su prerano banuli i mi smo u šali zaključili da će, ako su već došli prvi na start, i pobijediti.

Šala se pretvorila u stvarnost: u žestokoj konkurenciji drugog vala ta je četvorka svojim energičnim nastupom pokrenula publiku u punoj sportskoj dvorani, sve pjesme pjevale su se od prve do posljednje strofe, makar je iza njih bila tek jedna audiokazeta karakteristična naslova Legendarni U Živo, izašla godinu prije kod opskurne etikete “Slovenija” iz Kopra. I publika i žiri odlučili su hametice da su oni najbolji i dodijelili im prve nagrade, a sve to u žestokoj konkurenciji u kojoj su bili tako važni i veliki sastavi kakvi su skopski “Mizar”, CZD iz Maribora, “Indust-Bag” iz Metlike, riječki “Grad”, splitska “Kazna za uši” i drugi. Svaki od ovih sastava nastavit će djelovati s velikim uspjehom, ali povijest sastava neobična imena “KUD Idijoti” razlikovala se od svega što se do tada i poslije dešavalo na sceni bivše nam domovine.

“KUD Idijoti” bili su četvorka koju je predvodio karizmatični pjevač duge kose i nevjerojatne scenske uvjerljivosti Branko Črnac Tusta, gitarista i kompozitor bio je Saša Milovanović, umjetničkim imenom Sale Veruda, bas-gitaru je držao Nenad Marjanović Dr. Fric, dok je za bubnjevima sjedio Diego Bosusco Ptica. Pjevali su o maštanoj slobodi, protiv svih tabua i autoriteta, svoje su pjesme napojili karakterističnim istrijanskim rebelijanstvom, njihov humor i ironija bili su zarazni – nisu štedjeli nikoga, pa ni sebe. Uz to su bili sjajno uvježbani, njihova je muzika nosila ogromnu dozu energije i strasti, posebno Tusta, čiji su scenski nastupi ostajali u trajnom sjećanju po neobuzdanosti i upečatljivosti, a sve to vrijeme i on i ostali članovi sastava radili su na škverovima brodogradilišta “Uljanik”; istog imena bio je i poznati rok-klub u Puli. Sve će to biti prekinuto u listopadu 2012. godine, kada pjevač Tusta prerano umire, sakupivši na svojoj sahrani već ranije uništenu Jugoslaviju. Nakon toga će nestati i brodogradilište i rok‑klub “Pula” bez sastava “KUD Idijoti” i svega ostalog nikada neće biti isti, da ne kažemo bolji.

Između ova dva datuma, dakle od trijumfalne pobjede u Subotici pa sve do Tustine smrti, tekla je jedna karijera kakve nije bilo, niti će biti na našoj sceni. Studijski album izdan za male etikete, tek pred kraj karijere i za zvanične izdavačke kuće, njih devet studijskih, plus jedan koncertni, sjajni koncertni nastupi, od kojih u sjećanju ostaje onaj s njihovim uzorima, američkom protopank grupom “The Ramones” u ljubljanskoj hali “Tivoli”, svirali su po cijeloj Jugoslaviji, čak i u mjestima u kojima je s njihovom čudnom pojavom rok prvi puta stupio na scenu lokalnih dvorana, išli su u Italiji i u Njemačku i Švicarsku, i napisali niz nezaboravnih pjesama koje su danas, čini se, aktualnije nego ikada prije.

Bili protiv svih tabua i mitova, i u onoj domovini, a i u “lijepoj našoj”, držali se stameno i oporbenjački, kako to i priliči istinskim Istrijanima i radnicima. Pogledajte samo neke od naslova: Ja sjećam se, Cirkus, Ratna pjesma, Blago budalama, Kad sunce opet zađe, Kako da živim bez para, Maja ili Rodna gruda i  ..bem Ti rat, Neću da radim za dolare, To nije mjesto za nas, Red i palica i mnoge, mnoge druge. U tom kontekstu njihove pank-verzije borbenih pjesama O Bella Ciao i Bandiera Rossa činile su se ne kao tek puki čin pokazivanja tko su i kakvi su nego kao integralni dio njihovog pogolemog opusa koji je opet ispjevavao istu onu oporbenjačku, borbenu strast, kao i te slavne borbene pjesme.

I onda će koncem 80-tih otići na jedan festival na jug Italije i na koncu zasvirati, što će izazvati lokalne desničare u publici da prekinu koncert, a uz pomoć karabinjera. Nastao je diplomatski skandal jer je bila riječ o zvaničnoj suradnji Jugoslavije i Italije i tek se nakon intervencija sve smirilo.

Bosna i Hercegovina, a Sarajevo posebno, bili su i ostali gradovi regija gdje su “KUD Idijoti” imali fanatično sljedbeništvo. Prve su velike koncerte nakon trijumfa u Subotici imali baš u gradu na Miljacki, bili su to ne koncerti (Obala pa CDA) nego erupcije vulkana s obaveznim kolektivnim pjevanjem svih pjesama. U grad na Miljacki doći će odmah po završetku rata da bi mu odali počast na koncertu koji je održan u zgradi željezničke stanice, između mnogo nastupa i prije rata i poslije skoro do tragičnog odlaska Tuste 2012. godine. Ovaj je autor nalazio grafite poput “KUD Idijoti prođu, tu trava ne raste” i slične u najzabitijim krajevima Bosne ponosne, da je to naprosto za ne vjerovati. “KUD Idijoti” su se sami nazvali samoironično legendama, na koncu su to doista i postali.

Sve ovo i više od toga potvrđuje se ovih dana kada u naletima dobijamo svjedočenja o tom sastavu čudaka i sjajnih rokera, pankera tek uvjetno rečeno; mislim da su oni zahvatali u tkivo rok-kulture mnogo šire negoli bi se to dalo iskazati jednostavnim terminom pank-rok. Pokazalo se to kad su sa svojim idolima, američkom protopank grupom “The Ramones” svirali u “Tivoliju”, pokazavši da su u potpunosti dorasli svojim velikim i svjetski slavnim uzorima, koji su im na koncu i čestitali. Prvo smo se dočepali jednog od prvih primjeraka knjige koju pod naslovom Život sa idi(j)otima ispisuje bivši basist Nenad Marjanović Dr. Fric ( beogradsko izdanje “Dallas Records” i Društvo za razvoj i istraživanje muzike), dok smo ovih dana odgledali s uzbuđenjem i dugometražni rokumentarac koji pod jednostavnim nazivom Tusta potpisuje puležanski režiser Andrej Koroljev (kino “Meeting Point”, 18. listopada pa nadalje).

Na koncu, ovih nam dana stiže i informacija da je reiizdanje CD-a, a sada i LP-a koncertne ploče Gratis Hits Live! obara sve rekorde u Hrvatskoj i nalazi se na samom vrhu rang-lista. Dr. Fric je već iskušan pisac, nakon što je napustio “KUD Idijote” nastavio je raditi, najviše u društvu s bubnjarom Pticom, u raznim medijima. Od radija do TV-a i od novina, pa do pisanja knjiga. To se i da zapaziti kad se čita ovo nadasve pitko štivo. Nema odmaka pa ma koja cijena bila, on govori i o svom sastavu i o društvu koje ga okružuje sa zaraznim analitičkim duhom i s humorom koji zna biti ubitačan.

Slično je i s filmom, podugačak je, ali on kaptira neke od temeljnih osobina Tuste, radnički vođa, sindikalni vođa, predradnik u “Uljaniku”, muž, a tri braka iza sebe, potom teški bolesnik koji se bori svim snagama da se stavi na noge. A između karizmatski pjevač koji na sceni daje sve od sebe, gori, gori do trenutka kada nas definitivno napusti. Stepenice iza rok-kluba “Uljanik” vrlo su brzo nazvane po njegovom imenu; legenda kaže da se niti HDZ-ovi zastupnici nisu protivili, mada su ih “KUD Idijoti” znali dobrano napasti. Za autora ovih redaka koji je s njima živio bez ostanka ovi su dokumenti rezanje rana na srcu, ali to je ono što je “KUD Idijote” napravilo grupom bez premca na ovim prostorima.