Kao da tenzije između sunija i šiija nisu dovoljne, u Samari se skrio i jedan broj preživjelih ISIL-ovaca, pa su teroristički napadi na civile i snage sigurnosti svakodnevna pojava. Mi smo u Samari turistički, a oni teroristički

Askerija, 2006.

Detonacija je oštetila i prastaru susjednu kupolu

Askerija prije rušenja

Maketa uništene džamije

Malavija

Mezari imama Hadija i Hasana Askerija

Malavija

Hamza Ridžal, Emir Morina, Abu Muhammed, Adis Deljković i Sabahudin-ŠarićROGOPR0310.JPG

Zidine Velike džamije

Zlatno kube Askerije

Piše: Hamza RIDŽAL

Umor nas je svladao nakon osmosatnog pješačenja od Hille do Kerbele. Ne sjećam se kako sam zaspao te noći u srijedu, 16. oktobra. Znam samo da sam se razbudio negdje na putu ka Samari, s bolovima u nogama uz iritantno peckanje žuljeva na desnom tabanu. Kako sam došao do kombija – nije mi bilo najjasnije.

Do Samare ima dobrih 230 kilometara. Srećom, u tom smjeru nema gužve, pa se kilometri brzo nižu jedan za drugim. Uskoro smo prošli i kontrolne punktove kraj Bagdada. Već smo navikli na duge cijevi kraj ceste, pa na to više ne obraćamo pažnju.

Atmosfera u kombiju je odlična, a ekipa onakva kakvu bi čovjek samo mogao poželjeti na jednom putovanju. Razmišljam o Samari, tom znamenitom gradu što je jedno vrijeme bio i prijestolnicom abasijskog hilafeta. Šta li je ostalo od nekadašnjeg političkog centra islamskog svijeta? Samara je i jedan od najstarijih gradova na svijetu, u kontinuitetu naseljen nekoliko hiljada godina. Prema predaji, izgradio ga je Sam, sin Nuha, a. s. (Ovdje se vrijeme, inače, računa na ono prije i poslije Velikog potopa.) Ibn Batuta smatra da i ime grada čuva uspomenu na vrijeme neposredno nakon Velikog potopa. Ono je, kako kaže Ibn Batuta, nastalo od riječi Sam i ra, što bi značilo “grad izgrađen za Sama” ili “Samov grad”.

Eto, idemo putem kojim je hodio i znameniti Ibn Batuta, vjerovatno najlegendarniji putopisac ikad.

Upozoreni smo da je u Samari izuzetno napeta politička i sigurnosna situacija. Naš vodič Medžid – koji snosi dobar dio odgovornosti za sve ugodnosti ovog nezaboravnog putovanja – kazuje da je on već tri puta dolazio na Erbein, ali da nijednom nije išao za Samaru, zbog političke napetosti i sigurnosne neizvjesnosti koja vlada ovim gradom. Čini mi se da smo to olahko shvatili. Donekle smo postali svjesni ozbiljnosti situacije tek dva dana poslije, kad je do nas došao haber da je u Samari napadnuto pet vojnika, od kojih je jedan i ubijen. Mi smo, srećom, izbjegli susret s preživjelim ISIL-ovcima koji se kriju u džepovima ovog grada, povremeno praveći haos i unoseći zebnju među žitelje prastare ruine na Tigrisu.

KRAJ MUNARE S ONOG SVIJETA

Pred samim ulazom u Samaru skinuli smo se s autoputa i zaputili preko velikog mosta nad Tigrisom. Evo nas nad tom čudesnom rijekom, u srcu drevne Mezopotamije. Budno sam promatrao pjeskovite zidine Samare, sretan što mi se pružila prilika da ih svojim očima vidim. Iz daleka se naslućivala neobična građevina koja se izdizala ponad drugim zdanjima. Je li moguće da je to ono što mislim da jeste? Nema sumnje – to je to! Obuzelo me ushićenje, a potom duboki stid pred samim sobom. Kako sam samo mogao zaboraviti da je ovo zdanje smješteno u Samari!? U arapskom jeziku riječi čovjek (insan) i zaborav (nisjan) imaju isti etimološki korijen, što je neke velike umove nagnalo na zaključak da je insan biće zaborava. Ako se ovo ne odnosi na sve insane, onda se zasigurno odnosi na mene. Kako sam samo zaboravio da je jedna od najstarijih i najčudesnijih munara smještena u ovom gradu?!

Dok smo se približavali veličanstvenoj spiralnoj munari, podignutoj u vrijeme Abasija polovinom 9. stoljeća kraj Velike džamije u Samari, iz sjećanja mi izroni jedna knjiga iz djetinjstva. Ne pamtim njen naziv, niti ime autora. Samo se sjećam da je naslovnom stranicom te neznane knjige dominirala spiralna munara, poznatija pod nazivom malavija, što znači “puževa kućica”. Knjigu, koju mi je dao otac pripremajući me za takmičenje u općem znanju, čitao sam nekoliko dana. Sve što je u meni ostalo od te knjige jeste El-Malvija. Možda sam zaboravio da je ova munara izgrađena u Samari i zbog toga što mi je tada, a i poslije, izgledala toliko daleko i veličanstveno da sam negdje podsvjesno ustvrdio kako jedna takva građevina uopće ne pripada ovom svijetu.

Pa ipak, evo me pred tom munarom, daleko od ovog svijeta. Visoka 52, a u podnožju široka 33 metra, spiralna munara Velike džamije predstavlja jedan od najreprezentativnijih simbola orijentalno-islamske kulture i civilizacije. I danas ovo zdanje izgleda spektakularno. Kako li je tek izgledala onima koji su je gledali prije jednog milenija?

Munara je građena zajedno s džamijom od 847. do 861. godine. Nakon što su radovi završeni, ovo je bila najveća džamija na svijetu. Sama munara ostala je još stotinama godina najvišom na svijetu. S nje se hiljadu godina razlijevao ezan dolinama moćnog Tigrisa… Htjedoh izići da je dodirnem, ali vozač reče da ćemo je poslije obići. To “poslije” nikada ne dođe zbog dramatičnosti događaja koji će uslijediti

GRAD TENZIJA I NEIZVJESNOSTI

Zrak u Samari mirisao je napetošću. Tenzije između sunija i šiija u ovom gradu oštrije su nego u ostatku Iraka. Iz razgovora s običnim ljudima na Kerbeli i s političkim predstavnicima u Bagdadu saznali smo da atmosfera između sunija i šiija u Iraku nikada nije bila bolja nego je sada. Zajednički neprijatelj, tzv. Islamska država Iraka i Levanta, ujedinio je muslimane u ovoj zemlji pod zajednički bajrak i prisilio ih da djeluju udruženo.

U Samari je, pak, situacija bitno drugačija. U samom gradu nalaze se džamija i mauzoleji dvojice ehlibejtskih imama i Poslanikovih potomaka, imama Hadija i Hasana al-Askerija, što Samaru čini jednim od važnijih duhovnih centara šiijskog svijeta. S druge strane, šiije su u ovom gradu manjina, čemu je doprinijela i diktatura Sadama Huseina i Baas partije. Upravo su preživjeli basisti 2006. godine u turbe i džamiju unijeli deset tona eksploziva i ovaj veličanstveni spomenik orijentalno-islamske kulture sravnili sa zemljom… (Kao da nije dovoljno što su svi ehlibejtski imami ubijeni ili otrovani. Teror valja provoditi i nad njihovim kaburovima!)

Said Abu Muhammad bio je u Samari kad je uništena džamija Askerija zajedno s turbetom. Pokušava mi opisati užas kojem je svjedočio. Poslije je i sam učestvovao u obnovi džamije i ponovnoj izgradnji turbeta dvojici imama. Izgradnja je, kaže, tekla neobično brzo, posebno ako se uzme u obzir da su munare i kupola ponad mezarova ukrašeni pločicama od čistog zlata, od kojih jedna, veli, košta skoro 10.000 dolara. Zbog toga vrhovi dviju munara i dalje nisu optočeni zlatom. Abu Muhammed ističe da je trenutno situacija mirna i da su tenzije smanjene, ali da Samara uopće nije siguran grad za život.

Kao da tenzije između sunija i šiija nisu dovoljne, u Samari se skrio i jedan broj preživjelih ISIL-ovaca, pa su teroristički napadi na civile i snage sigurnosti svakodnevna pojava. Mi smo u Samari turistički, a oni teroristički. Ulazimo u veliki kompleks džamije Askerije, ponizno koračajući perzijskim ćilimima što se prostiru u nedogled. Prizor oduzima dah. Učimo Fatihu imamima, prenoseći selame iz Bosne. Kako su samo tešku sudbinu imali potomci Pejgamberovi.

Godine 221. po Hidžri (835. po gregorijanskom kalendaru), za vrijeme vlasti abasijskog halife Mu'tesima, sina Haruna Er-Rešida, prijestolnica se seli iz Bagdada u Samaru i tu ostaje sve do 276. hidžretske godine (889). Razlog prenošenja prijestolnice bilo je prisustvo ogromnog broja turskih vojnika koju je Mu’tesim uzeo u službu. Budući da Bagdad nije imao kapacitet da primi toliki broj vojnika, odlučio je odabrati odgovarajuće mjesto za njihov smještaj i opredijelio se za Samaru.

Halifa Mutevekil odlučuje 233. hidžretske godine (847) privesti imama Hadija iz Medine u Samaru. Razlog je bila naklonost naroda imamu Hadiju, kod nas poznatijem pod imenom Ali en-Neki. Mutevekil se bojao njegovog utjecaja, pa je imama Hadija iz Medine prvo doveo u Bagdad, a nakon toga u Samaru, u kojoj imam Hadi boravi u kućnom pritvoru 20 godina i 9 mjeseci, sve dok ga nije otrovao halifa Mu’taz.

Imam Hasan Askeri, također, sa svojim ocem doveden je u Samaru, gdje ostaje do kraja života. Hasan Askeri preselio je 260. hidžretske godine, a većina historijskih izvora navodi da je i razlog njegove smrti trovanje.

BIZANTSKA PRINCEZA NA PUTU SNOVA

Kraj imama Hasana Askerija ukopana je njegova supruga, princeza Nerdžis. Neki izvori njeno porijeklo vezuju za prostor Bosne, tada pod vlašću Bizanta. Hafiz Mehmed Karahodžić u knjizi Lađa spasa navodi čudesnu predaju o tome kako je Nerdžis iz Bizanta došla do Samare i udala se za imama Askerija. Predaja je zabilježena po kazivanju Bišra Azerija, odanog prijatelja imama Hasana Askerija:

“Jednog dana pozvao me je sebi imam Askeri, a. s., i rekao: ‘Uzmi to i kreni za Bagdad. Zaustavi se kod jezera Furat i tu čekaj. Ujutro će stići lađa s mnogo robinja dovedenih za prodaju. Većina kupaca bit će od Abasida, a nekoliko i iz drugih plemena. U toj je lađi jedna cijenjena djevojka. Kad od nje budu zahtijevali da se pokaže kupcima, ona to neće učiniti. Neki mladić će istupiti i reći: ‘Ja je kupujem za dvije stotine dinara’, ali ona neće prihvatiti. Njen vlasnik će joj odvratiti: ‘Ti nemaš izbora, stoga svoju prodaju moraš prihvatiti.’ Ali ona će kazati: ‘Molim te, sačekaj još jedan trenutak, moj kupac već dolazi.’ Tad joj priđi, predaj ovo pismo i reci: ‘Ako je poštovana hanuma zainteresirana za pošiljaoca pisma, ja je kupujem. Ona će se obradovati kad pročita njegov sadržaj. Onda ćeš ju moći kupiti od njena vlasnika i meni dovesti.'”

Bišr je poslije ispričao kako je uradio sve što mu je imam Askeri zapovjedio i kupio je od njenog vlasnika. Usput mu je, kako kaže, ispričala gotovo nevjerovatno kazivanje: “Ja sam kćerka cara Bizanta. Moj djed je bio rodbinski vezan s Imranovom porodicom. Otac me je htio udati za svog amidžića. Jednog dana priredio je veliki slavljenički skup u svojoj palači. Posadio je mene i mog amidžića na carski prijestol. Svi vjerski dostojanstvenici bili su tu kako bi čin vjenčanja obavili po našoj tradiciji, ali odjedanput se palača zatrese i nasta opća zbrka. Moj otac pade s prijestolja na tlo. Čim se potres umirio i sve došlo u red, opet se pristupilo vjenčanju. Ali kad se ista stvar ponovila, svećenici zaključiše da bi ta bračna veza bila nesretna, pa napustiše palaču. Tu noć sam otišla tužna u svoju postelju, ali u snu sam vidjela dva časna i nurom obasjana čovjeka kako uđoše u našu palaču. Bi mi rečeno da je jedan od njih poslanik Isa, a. s, a drugi poslanik Muhammed, s. a. v. s. Poslanik Muhammed, s. a. v. s, pogleda poslanika Isaa, a. s, pa reče: ‘Želim vašu nasljednicu vjenčati za mog sina.’ Poslanik Isa, a. s, s radošću prihvati prosidbu poslanika Muhammeda, s. a. v. s.

Kada sam se probudila, moj san nisam nikom ispričala. Ubrzo potom sam se razboljela. Moj otac pozvao je sve ljekare, ali nijedan me nije mogao izliječiti. Zatražila sam od oca da za moje zdravlje oslobodi iz zatvora sve zatočene muslimane. On je to učinio i ja sam ozdravila. Tu istu noć u snu sam vidjela dvije časne i nurom obasjane žene. Jedna je bila Merjema, majka poslanika Isaa, a. s., a druga Fatima, kćerka poslanika Muhammeda, a. s. Fatima mi priđe i reče: ‘Ako hoćeš i želiš biti supruga mog sina, moraš prihvatiti islam.’ Ja prigrlih islam svim svojim bićem. Tada mi ona dovede imama Hasana Askerija. Ja ga pogledah i zaljubih se u njega. Kada se probudih, ni jednog časa mira nisam imala. Gorjela sam u želji da ga ponovo vidim. I zaista, on mi dođe u snu i ja ga upitah: ‘Kako mogu biti tvoja supruga?’ On odgovori: ‘Uskoro će tvoj otac poslati veliku vojsku na islamske teritorije. Ti trebaš sa ženama krenuti iza vojske. Muslimani će tu bitku dobiti i vas zarobiti. Potom će vas dovesti u Bagdad da vas prodaju. Lađa će se zaustaviti na pristaništu jezera Furat. Tu će doći kupci da vas kupe, ali ti pričekaj dok ti ne dođe tvoj kupac s pismom u ruci. Kreni s tim čovjekom i on će te meni dovesti.’ Čim sam se probudila, obuzela me neopisiva sreća. Nakon izvjesnog vremena, desilo se onako kako mi je imam u snu ispričao”, pripovijedao je Bišr.

HVATAJUĆI DAHOVE SLOBODE

Kraj mezara princeze Nerdžis mislio sam o predajama da je njeno i porijeklo njene majke iz Bosne. Ne znam kolika je vjerovatnoća za takvo što, ali to sada nije ni važno. Priča o njenom dolasku u Samaru dovoljno je i bez toga čudesna, kao da ju je ispričala Šeherzada lično. Bizantska princeza drage volje pristaje biti robinja kako bi se udala za Poslanikovog potomka Hasana Askerija, kojeg u kućnom pritvoru drže Abasije!

Princeza Nerdžis majka je imama Mehdija, u vezi s kojim se, također, razilaze sunije i šiije. Manjinska zajednica muslimana, šiije, smatra da je imam Mehdi nestao i da će se pojaviti prije kijametskog dana kako bi čitavom svijetu donio pravdu i mir. Sunije, s druge strane, ne sumnjaju u vjerodostojne hadise o dolasku Mehdija prije nego dunjalučki satovi otkucaju svoje posljednje minute, ali smatraju da taj Mehdi nije sin Hasana Askerija, već sasvim druga osoba koja će biti rođena u posljednjem vremenu, ahiri-zemanu.

Koliko je samo muslimana kroz historiju očekivalo dolazak Mehdija, prepustivši se fatalizmu i čekajući da neko drugi za njih riješi njihove probleme? Koliko je i onih koji su zbog takvih otišli u drugu krajnost, nijekajući vjerodostojne predaje o Mehdijevom dolasku? Čini mi se da je najmanje onih, i među sunijama i šiijama, koji ne sumnjaju u predaje o Mehdiju, ali čine sve što mogu kako bi popravili svoje i stanje svoje zajednice. Takvima će, siguran sam, Mehdi i doći. S ovim mislima napuštam turbe i pridružujem se drugim saputnicima iz Bosne.

Ulazimo u prostoriju za prijem zvanica nedaleko od turbeta, gdje smo, kao, trebali biti dočekani od predstavnika džamije Askerije. U prostoriji se nalazi nekoliko mladića, ali niko nam se ne obraća da izrazi dobrodošlicu. Oprezni su. Previše oprezni! Vlada neka jeziva atmosfera. Samo nas “proučavaju”. Gledaju nas kao da smo špijuni, ne vjerujući u naše dobre namjere.

Iziđosmo klanjati akšam u haremu, nakon čega se ponovo vratismo u mučni hal sobe za prijem zvanica. Ondje zatičemo nekoliko učenjaka s turbanima oko glava kako vode žustru raspravu. Jedan od njih galami na druge, tražeći da ulema javno podrži narodne proteste najavljene za 25. oktobar. Drugi se ne slažu. Na kraju osiguranje izvodi neznanog šiijskog učenjaka i odvodi ga daleko od nas. Uskoro prilaze kolegama s BHT-a, uzimaju kameru i brišu im snimke koje su napravili u džamiji / turbetu i haremu. Sjetih se Kafkinih romana i atmosfere bezizlaza, osjećajući se jednim od njegovih likova. Kako li je tek kolegama s BHT-a Adisu i Emiru? Sigurno ne osjećaju kako im je napadnuta samo kamera.

Želimo krenuti, ali nam ne dopuštaju. Kažu da je opasno putovati kad padne noć. Nas to ne zanima, jer u tom trenutku osjećamo da je mnogo opasnije ostati. Pješke ćemo krenuti putevima koje vrebaju preživjeli ISIL-ovci, samo da ne ostajemo ovdje. Zaboga, samo da krenemo odavde!

Pokušavam ostati smiren, dok saputnike vidno hvata panika. Odvode nas na večeru, ali nam nije do jela. Postit ćemo, samo da krenemo.

U toj atmosferi slutnje naš vodič Medžid pokušava objasniti domaćinima u Samari da moramo krenuti nazad iako su nam oni pripremili mjesto za spavanje. Dva debela sahata trajalo je natezanje. Napokon nas odlučiše pustiti. Izlazimo iz Askerije hvatajući dahove slobode. Doista, od slobode nema većeg ideala. Znaju to tek oni što nisu bili slobodni, makar i na dva sahata.

U kombiju razmišljam o proživljenom iskustvu (neki bi rekli traumi). Situacija “zatočeništva” u kojoj nam nije ostavljena mogućnost da se slobodno krećemo vjerno svjedoči o političkim tenzijama prisutnim u Samari. Ipak, bio sam zahvalan na tom iskustvu. Ono mi je omogućilo da tu, baš pored imama Hadija i njegova sina Hasana Askerija, osjetim djelić atmosfere u kojoj su ovi velikani proživjeli život. Bože moj, kako li je bilo Pejgamberovim potomcima kad su čitav svoj život proveli u ovom halu zarobljeništva? A naše je “zarobljeništvo’ bila prava dječija igrarija u odnosu na ono kroz šta su prolazili imami Hadi i Hasan Askeri. Selamim još jednom naše velikane i pokušavam se okrenuti vedrijim mislima.

Idemo ka Bagdadu, gdje ćemo napraviti pauzu od tri sahatka, da odmorimo i zijaretimo mezarove znamenitog imama Musaa el-Kazima i Muhammeda ibn Alija el-Dževvada, u čijoj su blizini ukopani i šehidi Nehrevanske bitke, koju je hazreti Alija, četvrti halifa, vodio protiv haridžija. Možda ćemo u Bagdadu osjetiti olakšanje…

Na Kerbelu smo stigli tek u petak ujutro, oko pola 11. Na putu ka Samari i nazad proveli smo debelih 26 sati. U tom vremenu nisam oka sklopio, uprkos silnom umoru i iscrpljenosti. Sebi to objašnjavam riječima da su mi duhovna čula izoštrena, pa i ne osjećam veliku potrebu za spavanjem. No, prije će biti da je dramatičnost događaja u Samari odagnala san. Liježem s mislima o El-Malaviji, čudesnoj džamiji koju nisam dodirnuo. I dalje je daleka. Možda i dalja nego birvaktile, kad sam je gledao na korici knjige zaboravljenog naslova. Uistinu, sada je dalja nego onda! Je li i ovaj odlazak u Samaru bio nekakav san, pa se sad valja probuditi? (Nastavak u narednom broju)