Peter Handke je prije svega apologeta zločinaca. On je danas poznatiji više po negiranju zločina nego po velikim napisanim djelima. Njegova je odgovornost velika jer je jedna vrsta saučesnika. Handke je pjesnik i bard zločinaca

Austrijski pisac Peter Handke (Koruška, 1942) osvojio je Nobelovu nagradu za književnost. Jedno od najpoznatijih pera njemačke književnosti, studirao je pravo u Grazu, a brzo nakon početka studija okrenuo se književnosti i pisao za pozorište, poeziju, priču, roman, scenarij, esej i putopise. Svoj prvi roman napisao je 1966. godine. Njegova se djela uglavnom vrte oko usamljenosti i nedostatka komunikacije, s likovima izvan društva, punim nelagode, uronjenim u egzistencijalne probleme.

Među njegovim prvim djelima ističe se Kaspar (1968), koji prikazuje slučaj Kaspara Hausera, tinejdžera koji je odrastao potpuno izoliran i koji društvo uništava namećući svoje jezične i racionalne vrijednosti. Njegov najpoznatiji roman Strah vratara od penala (1970) egzistencijalistički je ton o bivšem golmanu Josefu Blochu, koji, nakon što je otpušten s posla, postaje mehaničar. Kao i neki drugi veliki austrijski pisci, poput Thomasa Bernharda, Handke je imao mučne odnose sa svojom zemljom, koju je krajem osamdesetih napustio i otišao živjeti u Francuskoj.

Jugoslavenska kriza s početka devedesetih godina prošlog stoljeća tjera ga da ponovno otkriva svoje slavenske korijene. Njegova je majka Slovenka, a on 1991. godine zauzima stav protiv nezavisnosti te zemlje. Pet godina poslije, zaratio je sa zapadnim javnim mnijenjem zbog svoje bezrezervne podrške srpskom režimu. Napušta i Katoličku crkvu kako bi prosvjedovao protiv položaja Vatikana u sukobu.

Odlukom tadašnjeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Rajka Kuzmanovića 4. jula 2008. godine, povodom Vidovdana, odlikovan je Ordenom Njegoša prvog reda “za posebne zasluge na polju javne djelatnosti kojima se doprinosi opštem napretku Republike Srpske”.

Njegov Zimski izlet na Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravdu za Srbiju iz 1996. godine kritičari su označili prosrpskim pamfletom s argumentima u kojima se dovodi u pitanje genocid u Srebrenici. Handke je negirao da je genocid doveo u pitanje uvjeravajući sve oko sebe da se samo ograničio na kritike da su Srbi demonizirani i okrivljeni za sva zla. U takvim su ga stavovima branili neki od poznatih evropskih intelektualaca, poput Wima Wendersa ili Elfride Jelinek.

Nekoliko godina poslije ponavlja svoje stavove otvorenom odbranom srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, kojeg je čak posjetio u zatvoru u Hagu 2004. godine, tokom suđenja za ratne zločine. Nakon toga, u eseju iz 2005. godine pod nazivom Las Tablas de Daimiel poriče legitimitet Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji procesuira Miloševića, i ponavlja da su Srbi stvarne žrtve rata i bombardiranja NATO-a 1999. godine. Ti su stavovi doveli do toga da izgubi brojne simpatizere te do poziva da mu se 2006. godine u Njemačkoj oduzme Heineova nagrada. Handke se odrekao nagrade, kao što je 2014. godine također odbio nagradu Ibsen u Norveškoj nakon kontroverze izazvane njegovim izborom.

Sprovodu srpskog diktatora Slobodana Miloševića, koji je umro u martu 2006. godine u haškom zatvoru, optužen da je planirao strahote balkanskih ratova devedesetih i genocid u Bosni i Hercegovini, prisustvovalo je nekoliko hiljada pristalica satrapa. Među njima je bio i Peter Handke, a prisustvo velikog autora na njemačkom jeziku među mnoštvom nostalgičnih ultranacionalista i branitelja uloge Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj izazvalo je veliki skandal u njegovoj zemlji, čak iako je bilo itekako poznato da je Handke bio pristalica Miloševića i čak ga posjetio i intervjuirao u zatvoru.

Miloševićeva sahrana održana je ledenog martovskog dana, s ponekom pahuljom snijega u njegovom rodnom mjestu Požarevcu, udaljenom 70 kilometara od Beograda. Depresivan i uništen grad posrnuo u ekonomskoj krizi uzrokovanoj između ostalog i katastrofalnom politikom srpskog diktatora. Bez predstavnika Vlade ili vojnih počasti, bez rodbine, Milošević je ukopan ispod lipe pred svojom kućom. Ni njegova supruga, koja se skrivala u Moskvi, ni njegova djeca nisu došli zbog straha da će biti uhapšeni. Međutim, Handke nije propustio priliku.

“Dolazim ovdje u odbranu ljudskog dostojanstva”, kazao je tada Handke, koji je sa svega nekoliko rečenica govora iskopao sebi simboličan grob uz voljenog bivšeg srbijanskog predsjednika. Riječi koje je tada izgovorio pratit će ga godinama, uskrsnu svako malo, a sada su se ponovo pojavile nakon što je uskrsnula i Nobelova nagrada za književnost.

Nekoliko dana nakon govora u Požarevcu, Handke je osjetio konsekvence. Otkazane su mu predstave u Francuskoj (čemu se oštro protivila Elfride Jelinek), zatraženo je od njega da se odrekne dodijeljenih mu nagrada… Kada je dobio Heineovu nagradu, reagirala je bezmalo cijela Evropa. Novinar José Comas, veteran balkanskih ratova, nagradu Handkeu nazvao je “potpunim ludilom”, tadašnji šef parlamentarne skupine Zelenih u njemačkom Bundestagu Fritz Kuhn “podsmijehom nad žrtvama Miloševićevog režima”, a čuveni njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki opisao je dodjelu nagrade kao “nečuvenu uvredu i podsmijeh pjesniku Heineu”.

Peter Handke, sin Nijemca i Slovenke, trideset godina brani ulogu Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Prvo je napadao odluku Slovenaca da izađu iz Jugoslavije, a onda je zatvorio krug kada je otputovao u Beograd 1999. godine kako bi se solidarizirao sa Srbijom dok ju je NATO bombardirao kako bi zaustavio etničko čišćenje na Kosovu. Advokaturu Srbije objavio je u knjigama Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju (1996) i Ljetni prilog zimskom putovanju (1996). Nakon što je optužen da svojim rečenicama negira Srebrenicu, on je to pokušao opravdati riječima kako je “samo postavljao pitanja i propovijedao”, no nije uspio nikoga u to uvjeriti. Ono što je Handke opisao kao drugačiju viziju i priču o stradanju Srba, za većinu intelektualaca i novinara koji su pratili ratove u Jugoslaviji bio je moralni relativizam i neizravno poricanje ratnih zločina.

Zašto je bio na Miloševićevom sprovodu, pokušao je objasniti u intervjuu The New York Timesu. “Mislim da je on bio tragična figura. Ne heroj, već tragično ljudsko biće. Ali ja sam pisac, a ne sudac. Volim Jugoslaviju – ne toliko Srbiju, već Jugoslaviju – želio sam pratiti raspad moje omiljene zemlje u Evropi i to je bio jedan od razloga da prisustvujem sprovodu.” Balkan je bila tema bezbrojnih rasprava, što u medijima, što u javnim istupima, i uvijek je Handke govorio da je politika Miloševićevog srpskog režima bila njegov moralni izbor koji je podržavao ma koliko ratovi koje je Milošević poveo ličili na nacističke pohode.

Prošlo je više od pola stoljeća otkako je zabilježeno da je neki cijenjeni pisac (slučaj Nerude i Staljina) tako izravno i srčano stao na stranu zločinaca, diktatora i počinilaca genocida. Handke, naravno, nije direktno umiješan u Miloševićeve zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Handke nije umiješan u ubistva koja je naručivao čovjek kojem se divio. Ali je svima jasno da je Handke savršen argument onima u Srbiji koji i dalje žele relativizirati zločine i terorizirati susjede.

U septembru 1996. godine francuski Liberation objavio je članak o umiješanosti intelektualaca u ratove u bivšoj Jugoslaviji. List je za Handkea napisao da je, nakon što je od 1991. godine branio jedinstvo Jugoslavije, završio kao “iskreni prozelit, toliko da negira postojanje masovnih grobnica u svojoj knjizi Pravda za Srbiju…” Nekoliko dana kasnije Peter Handke šalje pismo listu u kojem oštro protestira, ističući da je dvaput u svojoj knjizi pisao o Srebrenici, uvjeren da je istina da je tamo, u blizini Srebrenice, ubijeno na hiljade ljudi.

Naravno da evropski pisci nisu ostali nijemi na Handkeovo relativiziranje zločina i prebacivanje odgovornosti za agresije. On je, govoreći o odluci Hrvatske da se 1991. godine otcijepi od Jugoslavije, napisao: “Ovi Srbi, do tada jugoslavenski državljani, odjednom su svedeni na drugorazrednu skupinu. Što znači uspostaviti etničku grupu, državu na teritoriju gdje bi bezbrojni građani taj čin vidjeli kao smrtnu prijetnju? Pa ko je bio agresor?”, pita Handke. “Je li to onaj koji je izazvao rat ili onaj koji ga je započeo?” Tvrdi da su srpske snage izašle iz rata s tako lošom reputacijom zato što zapadna štampa nije razumjela njegove uzroke. “U nastojanju da rat dovedu do svojih mušterija, međunarodni časopisi od Timea do Nouvel Observateura nemilosrdno prikazuju Srbe kao zle, a muslimane kao uobičajeno dobre momke”, kazao je.

Nakon toga mu oštro intoniranim esejom odgovara njemački pisac Peter Schneider, sugerirajući da svoju ljutnju skrene s novinara i usmjeri je na “mučitelje i ubice”. “Svi agresori u historiji su tvrdili da su reagirali na provokaciju”, rekao je Schneider u magazinu Der Spiegel. “Rat u bivšoj Jugoslaviji ne podnosi jasne razlike između dobra i zla, ali postoji razlika između počinitelja zločinačke agresije i žrtve napada.” U Frankfurter Allgemeine Zeitunguu kritičar Gustav Seibt nazvao je Handkeove stavove skandaloznim. “Tako je Handke sreo pristojne i dostojanstvene ljude tokom posjete Beogradu”, napisao je Seibt. “Zar posjetitelj Berlina 1941. ne bi rekao istu stvar? Ubice ne hodaju ulicama s natpisima ‘Ubica’ na sebi.”

Krajem 1995. godine Peter Handke otputovao je u Srbiju, o čemu je u kolumni za njemački Suddeutsche Zeitung ispričao priču u nekoliko epizoda. Ti su članci, nazvani Zimsko putovanje…, ubrzo objavljeni u dvije sveske i odmah izazvali veliku kontroverzu u Evropi. U jednom od intervjua u kojima pojašnjava razloge svog putovanja, odgovarajući na pitanje zašto je išao na Pale, a ne u Sarajevo, Handke odgovara: “Prije nekoliko mjeseci otišao sam u Sarajevo, na poziv austrijskog prijatelja imenovanog veleposlanikom u tom gradu, koji je poput mene iz slavenske manjine u Koruškoj. Natjerao me da upoznam ljude, čak i neke koji me nisu željeli vidjeti. Ja nemam ništa protiv muslimanske religije same po sebi, pročitao sam mnoge mistike te religije, ali vjerujem da će Sarajevo postati islamski grad, a Bosna agresivna ideološka država, vidimo prve plodove i to je Izetbegovićev projekt”, kaže Handke i nastavlja: “Možda se vraćam u Bosnu, u Banjaluku, jedini veći grad bosanskih Srba, i tamo radim, pišem. Srbi, pogotovo u Bosni, ne bi trebali biti sami. Njihove vođe su, naravno, u velikoj mjeri zaslužne za to, kao i vođe bosanskih Muslimana i Hrvata. Ali morate ih ići vidjeti i posebno ih slušati. Narod bosanskih Srba treba slušati.”

Nešto kasnije, u razgovoru za njemački Suddeutsche Zeitung, Handke je govorio o svom susretu s Radovanom Karadžićem na Palama, nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. “Upoznao sam ga nakon posredovanja Valentina Inzka, tada austrijskog veleposlanika u Sarajevu i danas posebnog predstavnika Evropske unije za Bosnu. Također sam živio s njim tih dana, on mi je pomagao s putovnicama. I nisam sreo samo Karadžića, već i srpskog generala Jovana Divjaka, koji se borio na strani muslimana. Zaustavio me kad je čuo da sam već bio na Palama, ljutito držeći šaku pred licem.”

Handke u svojim tekstovima o Jugoslaviji ni u kom slučaju nije zanemario ratne zločine koje su počinili bosanski Srbi. Oni su tematizirani u odlomcima njegovih putopisa, u malim detaljima i upečatljivim napomenama. Međutim, problem je što ih on ismijava i relativizira, umanjuje i govori o tome kako su predstava za svjetsku javnost i izmišljotina zapadnih novinara. U knjizi Ljetni dodatak zimskom putovanju Handke govori o masakrima u Višegradu, u kojem je ubijeno približno tri hiljade ljudi. Handke o tome govori kroz usta nekakvog pripovjedača, koji noću stoji na prozoru svoje hotelske sobe, “zabrinut zbog izvještaja o ubistvima u lokalnoj muslimanskoj zajednici”. Tada on kritizira New York Times i novinara Chrisa Hedgesa, tvrdeći da je riječ o uhodanoj formuli: “Rekli su svjedoci, preživjeli”, a Handkeov narator ne može vjerovati da je zločin navodno počinio “vođa srpske milicije” i njegovi saradnici. Jasno je da je “vođa milicije” Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti.

Hedges 25. marta 1996. godine u New York Timesu, za razliku od Handkea, navodi puno ime, porijeklo i boravište većine svojih sagovornika, a spominje i ime Milana Lukića. Među onima koje je Hedges intervjuirao jeste i žena koja je svjedočila kako Lukić i njegovi ljudi strijeljaju majku i sestru i bacaju ih sa smijehom u rijeku. Handkeov pripovjedač svemu tome se podsmjehuje, ne želeći ni znati ni vjerovati u to. Handkeovi tekstovi strateška su odbrana srpskog nacionalizma, a očite su i njegove antimuslimanske i antialbanske insinuacije na simboličkom nivou i ismijavanje muslimanskih žrtava rata u Bosni.

Handke je prije svega apologeta zločinaca. On je danas poznatiji više po negiranju zločina nego po velikim napisanim djelima. Njegova je odgovornost velika jer je on jedna vrsta saučesnika. U Srbiji danas napadaju Hag i pričaju o ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu koristeći argumente koje su iznosili i iznose Handke i njemu slični. Tako se razmnožavaju budući zločinci, tako nastaju saradnici fašističkih, nacionalsocijalističkih i komunističkih režima. Handke je pjesnik i bard zločinaca. /R.S./