Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

 

Vidim tu sliku kadgod svijest probudi njenog malog junaka.

 

Hijeroglif koji korača.

 

Roman Boleslava Prusa (uvijek sam osjećao neku bolesnu prisnost prema tom poljskom spisateljskom pseudonimu i piscu skrivenom iza nj, naravno) Faraon počinje zastankom egipatske vojske Ramzesa XII.

Tako počinje i film.

Režiser je magični, hipnotički Jerzy Kawalerowicz.

 

Vojska stoji jer sveta buba kotrlja svoju kuglu od balege ko zna gdje. Sve je tu: uskrsnuće, sunce, plodnost i, na kraju – hamajlija.

Egipatska uspomena.

 

Balegar.

Govnovalj.

Kotrljan.

Skarabej.

 

On je znak života.

Znalci slikovnog pisma njegovo tijelo pretočeno u hijeroglif jedino tako mogu pročitati.

Život.

 

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja, od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak.

Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el-Halili.

Uzeo sam i jedan kamen ispred sfinge.

Čitav se život pitam je li bio dio šape ili je s nekog drugog mjesta na tijelu.

Proputovao je sa mnom mnogo putova i osjetio različite okuse zraka.

 

Mnogo godina kasnije, vidio sam dječaka na kamili ispred Keopsove piramide. Zapisao sam taj susret.

Poklonio mi je dva skarabeja od kamena boje mora daleko odatle. Ili boje Nila koji žuri ka moru.

 

Tako sam intuicijom (kako je u svojoj Estetici opisuje Benedetto Croce) pronašao i odškrinuo vlastita poetička vrata, skrivena između skarabeja i salamandera.

Kao da mi se sama u rukama otvorila knjiga Moj život Benvenuta Cellinija. Pamtim je kao najluđi i najdramatičniji rukopis koji sam ikad pročitao. Noći gradova u kojima je živio, prije svega firentinske, potom rimske i pariške, ispunjene mračnim strastima, perverzijama i umorstvima o kojima govori kao o nečem posve prirodnom.

Mračne noći i dani djetinjstva, prevedeni dušom pjesničkog mog rođaka Tina Ujevića.

 

I ta druga slika jednako je upečatljiva.

 

Atenor. Otvorena alhemijska peć.

(Stavio sam jedan njen crtež na naslovnu stranu Kaleidoskopa, svojih izabranih pjesama.)

Vidi se u njoj vatra i neko crveno biće koje se budi i nastoji ustati i otići.

Razrogačenih očiju to vidi mali Benvenuto.

I tad mu otac udari pljusku.

 

Šamar za pamćenje viđenog.

 

Daždevnjak.

Kišnjak.

Salamander.

 

Taj je autobiografski dio zapazio i Goethe i navodi ga u svojim Mislima.

Svoju uspomenu sublimirao sam u pjesmi.

 

Skarabej i salamander

 

 

Za kapljom žive

tetura balegar

 

Pušeći se u crvenom sumporu

prati ga daždevnjak

 

Piramida

skrivena u peći u kojoj pada kiša

otvara

svoju nevidljivu kapiju

 

Dječak Benvenuto Cellini

vidio je

kako iz nje izlazi salamander

 

i zapamtio

uz očev šamar

 

udario sam te, Benvenuto

ne zato što si mi kriv

nego da zapamtiš

 

Skarabeja nije vidio

 

Jednom sam se zadesio u šumi punoj daždevnjaka. Izgledalo je kao priviđenje. Migoljili su se, probuđeni, crni sa zlatnim pjegama. Kao da su nešto govorili. Ipak, nisam smio zakoračiti. Ili sam ih žalio ili sam se bojao. Ne znam ni danas. Nisam se posavjetovao s nekim od znalaca jer sam znao da će mi odgovoriti ono što i sam znam. A to nisam želio čuti.