Zaljubljen u bosansko srednjovjekovlje i Bošnjane koji su bespućima ovim beznadno gazili, u stećke i hiže, u bosančicu i stare bosanske gradove, pisac Azir Šabić odlučio je izgraditi Hižu dobrog zbora. U martu ove godine započeta je izgradnja, a već dva mjeseca poslije u hiži je održan prvi zbor

Piše: Hamza RIDŽAL

U Gornjim Raincima u općini Kalesija, ondje gdje Podrinjci prognani iz svojih domova napraviše naselje od 450 kuća i odmilja ga nazvaše Malom Kamenicom, jedan je čovjek snio o izgradnji hiže. Zaljubljen u bosansko srednjovjekovlje i Bošnjane koji su bespućima ovim beznadno gazili, u stećke i hiže, u bosančicu i stare bosanske gradove, pisac Azir Šabić odlučio je izgraditi Hižu dobrog zbora.

“Mi ovdje imamo problem kada odemo na kahvu, jer od buke ne možemo voditi pristojan razgovor. Ja imam svoje društvo koje je orijentirano prema književnosti. Tu su Fajko Kadrić, Fahrudin Sinanović, Mehmed Đedović, Fadil Živčić, Mehmed Hodžić… Kada se sretnemo, mi razgovaramo o tome ko šta čita, ko šta piše, na čemu trenutno radimo. To je, dakle, jedna dimenzija zbog koje sam odlučio izgraditi prostor u kojem možemo voditi razgovor. Drugi razlog jeste taj što nismo imali priliku raditi na edukaciji. Ja imam ogromnu potrebu za konstantnom edukacijom i usvajanjem novih znanja. Moje društvo okuplja se već godinama i mi smo jedan drugom ispričali sve što smo imali. Stoga sam želio napraviti prostor u kojem bismo proširili naš književni krug i doveli druge ljude koji imaju šta reći o književnosti”, objašnjava Šabić.

U martu ove godine Azir Šabić započeo je izgradnju hiže, a već dva mjeseca poslije bila je dovršena i u njoj je održan prvi zbor.

“Ja sam takav čovjek. Kad nešto počnem raditi, ne mogu prestati dok ne završim. A poseban je osjećaj bio praviti hižu. Znamo da su naši preci u srednjovjekovlju svoje kuće nazivali hižama. Meni je bilo važno izgraditi hižu danas i podsjetiti i sebe i druge na to naše naslijeđe. Ne volim ni Osmanlije, ni Austrougare, niti bilo koga ko je osvajao Bosnu. Baška današnja Turska prema kojoj gajim simpatije, ali Osmanlije mi nisu drage jer su pokorile Bosnu. Naravno, vjera islam nešto je posebno i to ne brkam s osvajačkim pohodima. Kroz istraživanja sam shvatio da je islam ovdje bio prisutan i prije nego smo pali pod osmansku vlast. Smatram da bi se ovdje desio masovni prelazak na islam i da nismo pali pod Osmanlije. Ali nastranu moja lična osjećanja, mislim da se neopravdano zanemaruje naša srednjovjekovna historija i tradicija predosmanskog doba. Zbog toga sam napravio hižu”, pojašnjava Šabić.

Šabić je odlučio organizirati zborove jednom mjesečno. Svaki put u hižu dolazi neko od istaknutijih predstavnika naučnog i kulturnog života u Bosni i Hercegovini da održi predavanje iz oblasti kojom se bavi, a nakon toga počinje sijelo i traje do kasno u noć.

“Predavanja nisu formalno ustrojena. Više je riječ o druženju i sijelu koje neko otvori s određenom temom. Cilj nam je da pokrenemo dijalog i tako svi zajedno naučimo nešto novo. Nastojimo da uvodničari budu ljudi s više iskustva, od kojih se doista može naučiti nešto novo i korisno. Do sada su na našim sijelima gostovali dr. Elvir Musić, dr. Mirsad Kunić, Hadžem Hajdarević…”, kaže Šabić.

Hiža dimenzija 5 × 6 metara premala je da primi sve zainteresirane posjetioce. Azir se trenutno suočava s tim problemom, pa je počeo slati pozivnice. Čak je i neke lokalne prijatelje morao zamoliti da ne dolaze baš svaki put jer za sve naprosto nema mjesta.

“Ovdje može komotno sjesti dvadesetak ljudi, ali nas je znalo biti i više od trideset. Moram priznati da nisam očekivao takvu reakciju na zborove u hiži. Međutim, već dok sam je gradio, vidio sam da ljudi neobično lijepo na to reagiraju. Kad sam tražio da kupim ćilime i struke, jedna komšinica donijela je ručno urađene struke i zahvalila mi na tome što pravim hižu i podsjećam nas sve na naše stare dane i izgubljenu prošlost. Svi s kojima sam razgovarao bili su presretni zbog ovog projekta. Imamo i one, poput doktora Mirsada Kunića, koji je redovan na našim zborovima, a koji mora prevaliti skoro pedeset kilometara da ovdje dođe”, ističe Šabić.

Azir Šabić suvlasnik je firme “Limprom”, koja se bavi građevinskom limarijom i proizvodnjom peći za grijanje na pelet. Firmu je pokrenuo daleke 1998. godine zajedno sa svojim šurom Amirom Dardaganom, a danas upošljavaju deset radnika. Novcem iz ove firme izgrađena je i hiža, a odnos koji imaju Azir i Amir kao suvlanici “Limproma” graniči s fantastikom. Donedavno nisu uopće imali određene plaće u vlastitoj firmi, nego je svako od njih uzimao onoliko koliko mu je trebalo, bez obaveze da o tome polaže račun ovom drugom. “Do prije tri godine mi nismo imali odvojene novčanike. Imali smo samo odvojene kuće za stanovanje, a sve ostalo bilo je zajedničko. Među nama ne bi mogli ni geometri razmjeriti šta je moje, a šta njegovo. Koliko je kome trebalo, tako se i uzimalo iz onog što je firma ostvarivala kao zaradu. Mislim da je takav odnos između poslovnih partnera teško naći bilo gdje u Bosni”, kaže Šabić.

Amir Dardagan veli da tu postoji još jedna specifičnost: “Nigdje se ja ne spominjem u papirima firme kao suvlasnik. Međutim, među nama je, hvala Bogu, takvo povjerenje da to ništa ne znači ni meni ni njemu. Azir bi mogao založiti moju kuću u neki posao da me o tome i ne obavijesti. A ako bi došao jednog dana i rekao mi da je posao propao, da moram ići iz te kuće, ja bih tako postupio i ne bih ništa loše o Aziru pomislio. Sve je stvar povjerenja. Ako vjerujemo jedni drugima, znamo da naši prijatelji imaju iskrene nijete. A jedino je to važno”, kaže Dardagan.

Iako danas imaju definirane plaće iz vlastite firme, Azir i Amir nastavili su koristiti profit iz firme za vlastite projekte. Iz tih sredstava napravljena je i hiža.

U Hiži dobrog zbora okupljaju se i pripadnici jedinice “Šejh Hasan Kaimija”, legendarne jedinice iz sastava Prve podrinjske muslimanske brigade. Amir Dardagan bio je tokom agresije pripadnik upravo ove jedinice, na čijem je čelu bio znameniti šejh Mehmed Hafizović. S Emirom Hafizovićem bio je i u trenutku kad je ovaj poginuo.

“Tog dana kad će šejh Mehmed postići stepen šehadeta bili smo zarobili neku 110-ku i krenuli u njeno izvlačenje. Bila su na jednom uzvišenju tri borića oko kojih se prostirala bara. U bari je zapala i 110-ka, a mi smo je pokušavali pogurati ne bismo li je iščupali odatle. Svi smo došli da pomognemo, niko nije ostao da nam čuva leđa, a bili smo u neprijateljskoj teritoriji. Kada je vidio da smo svi došli gurati 110-ku, komandant Hafizović naredio je meni i još dvojici da se vratimo i osiguravamo siguran prolaz ka našoj teritoriji. U tom trenutku on naređuje Mevludinu, koji je sve to snimao, da ugasi kameru. Samo što smo pošli izvršiti šejhovo naređenje, nismo bili odmakli ni sto metara, čuli smo snažnu eksploziju. S njom se prolomio i tekbir. Šuma je odjekivala. Taj je tekbir šejh uzviknuo nakon što je stao na minu koja mu je poderala lijevu nogu. Sudbina je htjela da ga detonacija baci na drugu minu od koje je preselio. Izgovoreni tekbir bile su njegove posljednje riječi”, prisjeća se Dardagan, ističući da vlastiti osjećaj u tom trenutku uopće ne može iskazati riječima.

“Poslije mi je i otac preselio ali ni tada nisam doživio takav osjećaj kao kad je poginuo šejh Mehmed. To je bio udarac koji se ni s čim ne može poredit. Pazite, ja sam u tu jedinicu doslovno upao, iznenada. Šejha sam upoznao dok sam još bio dijete, ali taj osjećaj koji se u meni razvio prema tom čovjeku u svega nekoliko mjeseci bio je nevjerovatan. Nikad takvo poštovanje nisam osjetio prema drugom čovjeku”, kaže Dardagan.

Elvir Musić u razgovoru za Stav istaknuo je da je priča o pravljenju hiže nevjerovatna, ali da su nevjerovatniji ljudi koji su to učinili: “Mogu reći da nigdje nisam vidio plemenitijeg naroda od Podrinjaca. Kada je trebalo stati na branik naše domovine, oni su to činili bez oklijevanja. Naravno, i drugi su, ali pričam o okruženju i ljudima s kojima sam odrastao. Taj podrinjski doživljaj islama nešto je što nastojim gajiti u sebi. Taj osjećaj islama nalaže iskrenost. Tu nije bitno da se nekome dokazuje islamska praksa i slijeđenje forme, ali onda kada treba dati glavu za vrijednosti islama, to se čini s osmijehom. Kod nas su pijanice bile najspremnije dati glavu da se ovdje odbrani vjera. A ljudi koji su baška i među Podrinjcima jesu ovi koji su bili u jedinici ‘Šejh Hasan Kaimija’. I među ovima koji su baška, Azir i Amir zauzimaju posebno mjesto. Ideja pravljenja hiže i organiziranja druženja jeste nesvakidašnja, a posebno je neuobičajen način na koji je to urađeno. Jer, mi u Bosni imamo poduzetnike koji su spremni dati novac da se nešto uradi, ali ti ljudi ne žive to što finansiraju kao što to čine Azir i Amir.”

Dardagan nije pisac, ali redovno posjećuje zborove u hiži. Kaže da su takva sijela potrebna ne bi li nas podsjetila na naše izvorne vrijednosti koje danas sve lakše prepuštamo zaboravu.

“Bio sam na svadbi kad se ženio Amirov sin. Mi smo otišli u svatove i tu je krenula neka priča o ratu. Čujem ljude kako pričaju da je Edin Ramić u vrijeme rata pobjegao iz Bosne i bio negdje u inostranstvu… Ja im priđem i pitam je li pričaju o Edinu Ramiću, danas ministru. Oni mi daju potvrdan odgovor. Ja im kažem: ‘Pa, ljudi, vi nemate pojma ko je taj čovjek. Pa taj je čovjek cio rat proveo ovdje, ranjen je ovdje, ja sam to gledao svojim očima, izvlačio ga nakon ranjavanja!’ Onda im ispričam kako sam gledao kako pada granata i kako Edo leti između dvije bukve. To bih i danas mogao nacrtati kako je izgledalo. Avdo i ja smo mu pritrčali da ga izvlačimo. Kako smo žurili s izvlačenjem, nismo ni primijetili da smo ušli u minsko polje koje smo mi postavili. Okrenem se i vidim kako Ejub Mehmedović, danas trener reprezentacije Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci, izvlači Muniba, koji je na mjestu komandanta naslijedio šejha Mehmeda Hafizovića i klanjao mu dženazu. Munib je već bio preselio… Izvukli smo se mi iz tog minskog polja. Edo je danas ministar, i neka je, takvi i trebaju biti na poziciji ministra. Sve ovo pričam da kažem kako smo mi Bošnjaci previše lahko počeli vjerovati svakakvim glasinama. Većina našeg svijeta ne može podnijeti tuđi uspjeh, pa onda ljudima prišivaju i kriminal i ratno profiterstvo i šta sve ne”, kaže Dardagan, ističući da mu je zbog toga uvijek drago doći u hižu, jer se tu podsjeti na vrijednosti naše tradicije, i islamske i predislamske, koja nam nalaže da dobro provjerimo neku glasinu prije nego je sami izgovorimo.

Azir i Amir dogovorili su da oni, pored održavanja hiže, za svako sijelo osiguraju i nešto slatkiša i sokova, kako se niko drugi ni oko toga ne bi zamarao. “Nakon što bi prisustvovali zboru, neki su me ljudi pitali koji je moj interes u svemu ovome. Odgovarao sam im ono što stvarno mislim i osjećam. Ja ovdje nemam nikakvog materijalnog interesa. Jedini moj interes, mnogo važniji od materijalne satisfakcije, jeste da naučim nešto novo. Ništa mi drugo ne treba. Ovim želim sve nas podsjetiti na naše srednjovjekovlje, ali i na naše običaje koji izumiru. Mi ostajemo bez sijela koja su dio našeg bića. Znate, da dođete nekom nenajavljeni i pokucate na vrata, pa onda sijelite dokasno. Čini mi se da se to gubi, možda ne kod nas ovdje toliko koliko u nekim drugim dijelovima Bosne.

Nekad je svako selo imalo svoju šuru, gdje bi ugledniji ljudi vijećali o problemima koje su imali. I onda kada problema nije bilo, oni bi sijelili i pričali, učili jedni od drugih. Moj prijatelj Sead Brkić, koji je preselio prošle godine, imao je obavezu svojim amidžama i đedama jednom sedmično otići na sijelo i čitati im stare junačke pjesme. To je, dakle, bilo tako prije svega nekoliko godina”, priča Azir Šabić.

Osim toga, kako priznaje, želio je izgraditi prostor u kojem bi njegova djeca imala priliku slušati istaknute naučnike svog vremena. “Nakon što sam iščitao Aristotela, prešao sam na orijentalno‑islamske filozofe. Naišao sam na jedan meni vrlo bitan moment u biografiji Ibn Sine. Njegov je otac u svojoj kući okupljao znalce iz matematike, filozofije, medicine… Oni bi sijelili, a Ibn Sina, kao dijete, sjedio je u ćošku i slušao o onome o čemu bi pričali. Tu je, na tim sijelima, Ibn Sina postao Ibn Sina”, pripovijeda Azir, ističući da je jedan od razloga pravljenja hiže to što je želio da njegova kćerka prisustvuje sijelima i sluša od onih koji imaju šta reći. A da bi se imalo šta reći, kaže Azir, mora se naučiti pažljivo slušati. Hižu je napravio kako bi slušao i tako naučio nešto novo. A sam sebe, baš poput argentinskog pisca Borgesa, smatra prije svega čitaocem i slušaocem, pa tek onda piscem.