Osman – Aziz, književni dvojac koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružila, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost

Piše: Hamza RIDŽAL

U Centru za kulturu “Vila Hadžihalilovića” otvorena je 20. septembra izložba posvećena liku i djelu bosanskohercegovačkog pisca Osmana Nuri Hadžića, čije ime nosi jedna od novogradskih osnovnih škola. Izložba povodom 150. godišnjice od rođenja Osmana Nuri Hadžića, čiji su autori Narcisa Puljek-Bubrić i Sanjin Hatibović, realizira se u saradnji Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića i Općine Novi Grad Sarajevo, a u okviru projekta “Ime moje škole”. Izložba je organizirana s namjerom da učenici upoznaju život, književno i kulturno djelovanje ovog istaknutog pisca i prosvjetitelja, a nakon što je zatvorena 27. septembra, eksponati su trajno postavljeni u školi “Osman Nuri Hadžić”.

Otvaranju izložbe prisustvovali su direktor, učenici i nastavnici škole “Osman Nuri Hadžić”, te predstavnici Općine i Bošnjačkog instituta, a prisutnim posjetiocima dobrodošlicu je poželjela Selma Serdarević, šefica Odsjeka za kulturu i obrazovanje Službe za obrazovanje, kulturu i sport Općine Novi Grad Sarajevo. Serdarević je kazala da osnovne škole u općini Novi Grad nose nazive po imenima brojnih istaknutih ličnosti bosanskohercegovačke historije i kulture, Maka Dizdara, Osmana Nuri Hadžića, Džemaludina Čauševića, Behaudina Selmanovića i drugih. Istakla je da projekt “Ime moje škole” promovira njihov stvaralački rad kroz tematske izložbe koje su posvećene njihovim dostignućima i doprinosu našem društvu i kulturi.

Amina Rizvanbegović, direktorica Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića, naglasila je važnost projekta koji se provodi s ciljem da se učenici kroz vizualnu postavku, prilagođenu njihovom dobu, upoznaju s ličnostima po čijim su imenima škole dobile nazive. Hadžićev rad predstavljen je na deset panoa, od kojih svaki predstavlja različitu temu i dio njegove biografije: njegov književni rad, opus o kulturnoj historiji i islamu u Bosni i Hercegovini, njegovu saradnju s bh. štampom… Osman Nuri Hadžić ostao je upamćen kao reformator, prosvjetitelj, književnik i sakupljač narodnih predanja.

Osman Nuri Hadžić rodio se 1869. godine u Mostaru. Šerijatsku sudačku školu završio je 1893. godine u Sarajevu, a pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je i diplomirao 1899. godine. Radio je u Okružnom sudu u Mostaru i Sarajevu, a nakon toga u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, gdje je obavljao i dužnost profesora u Šerijatskoj sudačkoj školi. Nakon Prvog svjetskog rata, postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu, gdje i umire 1937. godine. Hadžić je zajedno s Ivanom Milićevićem 1895. objavio prvi bosanskohercegovački roman Bez nade. Dvojica Mostaraca, Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, pisali su pod zajedničkim pseudonimom Osman – Aziz. Ovaj je višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prošao gotovo nezapažen sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti.

Osman Nuri Hadžić izuzetno je važna književno-historijska činjenica, kao koautor prvog bosanskohercegovačkog romana. Tema romana Bez nade nesumnjivo jeste trauma bošnjačkog etnosa u procesu smjene društvenih paradigmi, a radnja je smještena u historijski trenutak dolaska Austro-Ugarske i pitanja s kojima su se suočavali Bošnjaci. Politička osnova romana formirana je prvenstveno na fonu odjeka hercegovačkog ustanka i njegove sudbine, koji se kao konkretna historijska stvarnost osjeća u pozadini društvene atmosfere i sačinjava dio opće nade u kratkovječnost okupacionog stanja koja lebdi u zraku, potencijalne sultanove intervencije i spasenja života, vjere, posjeda i ugleda. Stoga je ovaj roman važno književno svjedočanstvo pozicije Bošnjaka u vremenu austrougarske okupacije.

Bez nade je ne samo prvi bosanskohercegovački roman već i prvo ozbiljnije književno djelo koje je otvorilo tzv. austrougarsku temu u našoj književnosti. “Može se potvrditi da je sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o književnosti iz doba preporoda literatura pomenutih pisaca, kao i drugih iz tog vremena, bila ili smišljeno zatajivana ili, nažalost, znanstveno neatraktivna. Svi dotadašnji znanstveni pristupi, posebno od strane Osman – Azizovih savremenika, imali su, manje-više, tu atraktivnu društvenu i političku notu: ili ushićenja zbog nakane približavanja bosanskohercegovačkih muslimana Hrvatima i hrvatskoj tendenciji prema njima, ili pak razočarenja što se pisci otvoreno solidarišu s apetitima asimilacije Bošnjaka u hrvatsko nacionalno stablo. Dok ih jedan, u povodu izlaska tog romana, zove braćom po krvi, drugi ih već proziva kao hrvatske muslimane, treći se obrušava na jezik njihovih junaka koji je primjereniji zagrebačkom pravniku, nego prepoznatljivom govoru mostarske čaršije”, piše Safet Sarić u monografiji Osman – Aziz.

Osman – Aziz, književni dvojac koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružila, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost.

Osman Nuri Hadžić bio je još kao student Šerijatske sudačke škole u Sarajevu pretplaćen na izdanja Matice hrvatske, što upućuje na to da mu ideja hrvatstva, koja se tada nametala mladoj bošnjačkoj inteligenciji, nije bila strana. Ta je ideja tokom intenzivne saradnje s Ivanom Milićevićem prerasla u politički program i književnu ideju vodilju. Prve radove i jedan i drugi pisac objavljuju u prvaškim listovima Ante Starčevića, a Hadžić svoje najborbenije tekstove objavljuje u prvaškom prestižnom časopisu Obzor, upravo za vrijeme uspostavljanja saradnje s Milićevićem. Oba pisca istovremeno objavljuju u listovima Mlada Hrvatska, Bog i Hrvati, Vienac, Prosvjeta, Dom i sviet, Hrvatsko pravo i Crvena Hrvatska. Nedugo nakon toga nastaju najvažnija književna ostvarenja Osman – Aziza objavljena u Matici hrvatskoj, Društvu svetog Jeronima i Hrvatskoj biblioteci.

O nastanku književnog pseudonima Osman – Aziz napisao je Milićević tekst Nekolike uspomene iz prošlih vremena, u kojem otkriva interese književno-publicističke saradnje s Hadžićem. U tom tekstu Milićević piše da njih dvojica, kao književna braća, ne žele pisati knjige koje služe za razbibrigu sinim ljudima, nego žele pokrenuti domaći svijet s mrtve točke u život. Milićević kao jedan od ključnih razloga navodi zaostali konzervativizam među domaćim ljudima, posebno onaj koji vlada u zavodima, mektebima i medresama.

“Te su ustanove, prema Ivanu Milićeviću (koji time izražava i Hadžićev stav), stotinama godina čekale na preuređenje prema iskustvima vremena. On objašnjava tadašnje domaće prilike, ogrezle u tradicionalnoj duhovnoj okamenjenosti, stanje u kojem su agitatori ispod žita djelovali na mase pogubno. Bošnjačko stanovništvo se upozoravalo na aneksijski nacrt o prevjeravanju domaćih muslimana, posebno školske djece. Svijet je nagovaran na masovno iseljavanje, na prodaju imanja u bescjenje”, navodi Sarić.

Muhsin Rizvić, kao jedan od rijetkih književnih historičara i kritičara koji su uopće pisali o prvom bosanskohercegovačkom romanu, u knjizi Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887–1918. objašnjava da je za razumijevanje Hadžićevog priklanjanja pravaškohrvatskom pokretu od ogromnog značaja njegov traktat Islam i kultura. Rizvić smatra da je pravaškohrvatski pokret sredinom devedesetih godina 19. stoljeća zadobio mnoge mlade bošnjačke intelektualce, između ostalog i zbog tog traktata. U njemu Hadžić propagira ideje starčevićanstva, ali uz odbranu islama. To je, kako piše Rizvić, bilo veoma važno jer je koincidiralo s uzmicanjem Bošnjaka iz političkih i društvenih tokova. Bošnjaci su se preko tog traktata upoznali sa starčevićanstvom, ali ga nisu odabrali za svoju političku opciju, “već su uzimani njena islamsko-afirmativna sadržina i odbrambeno-polemički stav”, piše Rizvić.

Ključni trenutak početka formiranja književne koalicije Osman – Aziz, smatra Sarić, zbio se onog trenutka kad je Hadžić počeo studirati u Zagrebu i stanovati s Ivanom Milićevićem. Nedugo nakon toga zbio se događaj zbog kojeg je Hadžić završio u tamnici preko pola godine. Milićević opisuje: “Upravo tada (1895. godine, op. a.) bje otvoreno novo hrvatsko kazalište pred sveučilištem, a na otvaranje dođe i Franjo Josip. Dakako da su Peštanci nastojali učiniti da se vidi čak u jednom Zagrebu mađarska vrhovna vlast. Sve bijaše uzrujano, i sveučilištarci – među njima dakako na prvom mjestu Stjepan Radić, Osman, Ivan Peršić i sijaset ih – većinom u hrvatskom gala-odijelu đačkom sa sabljama, zapališe i pogaziše na Jelačićevu trgu mađarsku zastavu. Radi toga dođoše pred sud i u tamnicu u Bjelovaru. I Osman morade ležati što u istražnom zatvoru što u tamnici preko pola godine.”

Sve do 1894. godine Hadžić i Milićević svoje su radove objavljivali svaki svojim imenom, a nakon zbližavanja u Zagrebu uglavnom objavljuju pod zajedničkim pseudonimom Osman – Aziz. Te je godine, prema Milićevićevom svjedočanstvu, Hadžić izrazio želju i ambiciju da njih dvojica napišu nešto zajedničko za Maticu hrvatsku. Kako piše Milićević, Hadžić je nabacio kostur za siže romana Bez nade, s idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeku koji se uzdiže radom. U jedinom svjedočanstvu o nastanku romana Bez nade Milićević još navodi da je Hadžić više davao ideje za roman, dok ih je najčešće on sam zaobljavao i Osmanu čitao, nakon čega je Osman odobravao.

“Priznanje da je Hadžić odobravao konačne verzije, uz ostale relevantne činjenice, jedan je od dokaza literarnog autoriteta i liderstva Osmana Nuri Hadžića u književnoj produkciji Osman – Aziza. (…) Tako je nastao prvi bosanskohercegovački roman Bez nade, prema Milićevićevom svjedočenju, za nekih četrdeset dana”, piše Safet Sarić. Vijest da će Matica hrvatska objaviti njihov roman oduševila ih je toliko da su, kako navodi Milićević, odmah zasnovali neke manje stvari, Pogibiju i osvetu Smailage Čengića i Marijanovu ranu, kao i zbirku Pripovijesti iz bosanskog života. Sarić objašnjava da se cjelokupno djelo Osman – Aziza ne može smatrati isuviše obimnim, ali da se pri takvoj konstataciji mora uzeti u obzir da je Hadžićeva i Milićevićeva stvaralačka kolaboracija trajala iznimno kratko.

Izvod iz romana “Bez nade”

Gdje u Mostaru Radobolja utječe u brzu i bijesnu Neretvu, kod Staroga mosta, ondje je najlakši pristup na vodu. Tu su se pećine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritječe Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore, dižu divlje pećine s orahastim izbočinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli lűk velikoga, Staroga mosta, komu između pojedinih klesanih i požutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono što se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podziđa i pećina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde pećine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jača kiša, zalizne ona, kupajući sivo stijenje, sapirući sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gledaš čistu i nepomućenu, gdje se je u daljini prelila srebrom il’ krajem pećina tamnom, veličajnom modrinom, ravno pod sobom ju dozireš do dna, kroz bistru joj dubinu vidiš gdje se čak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba. Tim prorovom šumi Neretva i šušulja između kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajući kamen, a bijesna nestrpljivo kano očekujući doba kiša, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da ugrabi po koju ljudsku žrtvu, rekao bi u naknadu što čuva svijet od ljetne suše crkavice. Ta iz nje hladne zahvaćaju i iz daljih predjela Mostara, kad napane žega i pripeče sunce, kad presuši Radobolja, a i u česmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je ključala na vatri.

Dr. Fahrudin Rizvanbegović

Kao i u mnogim drugim mjestima, tako se i u Mostaru ne vodi dovoljno računa o našoj kulturnoj baštini, pa i onoj književnoj. Nekako se Mostar sveo na dva-tri pisca čije se godišnjice stalno obilježavaju i čije se naslijeđe baštini, koji imaju svoje ulice. Mnogo je više onih koji se ni na koji način ne spominju. Jedna od tih značajnih ličnosti jeste i Osman Nuri Hadžić. Druga je, svakako, Ivan Mlićević. Njih dvojica su zajedno radili i izdali prve naše romane austrougarskog perioda. Želio bih istaknuti da je Bahrija Nuri Hadžić, kćerka Osmana Nuri Hadžića, bila prvakinja opere u raznim dijelovima svijeta, te smatram da je od izvanredne važnosti dati joj mjesto koje zaslužuje. Ona je prva bošnjačka operska diva, što svakako nije činjenica koju treba uzeti olahko. Trebalo bi pokrenuti inicijativu da se u Mostaru da ulica i Osmanu Nuri Hadžiću i Ivanu Milićeviću, da se obilježi kuća u kojoj je živio Osman Nuri Hadžić i njegova kćerka. Na toj kući trenutno nema ni table s informacijom da je to Hadžićeva kuća. Smatram da bi Gradska uprava trebala prikladno obilježiti tu kuću smještenu na Musali.