Godine 1980. Jugoslavenska narodna armija izmjestila je cijelu nekropolu da bi na uzvišenju iznad Pavlovca načinila vojni poligon, ostao je samo ovaj, stećak Pavla Radinovića

Piše: Izet PERVIZ

Ovaj usamljeni mašet na uzvišenju ponad Pavlovca, ispod Trebevića, tu u sarajevskom zaleđu, najteži je među svim stećcima u Bosni. Kažu da teži 32 tone. Prava grdosija. Čovjek se odmah okreće oko sebe premjeravajući krajolik: otkud li je ovoliki dovučen? Koliko je bikova trebalo upregnuti u saonice-plazaljke kojima su se vukli stećci? I kakvu je japiju trebalo upotrijebiti pa da izdrže toliki teret? I gvožđe bi se, čini se čovjeku, pod ovom nemani polomilo.

Silazak stećaka sa stijenja i njihov put do groblja bio je, izgleda, mukotrpan čin. Čekala se zima pa da saonice lakše klize. Po svoj prilici, bile su to prave ceremonije, trenuci nimalo obični, prave narodne svetkovine. Narod je i u pjesmu uklesao taj teški posao:

Stećak vukla Marta

Na svog brata Marka,

Miseca veljače

Priko polja Svinjače.

Vuklo sto volova

Izilo se sto ovnova.

Pjesmu je zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najznačajnijih istraživača stećaka, a ispjevana je u Lipi između Rakitnog i Duvna.

TVRDOGLAVI SLJEMENJAK

Ustvari, da nije ovakav, monumentalan, stamen i steć, ni njega danas ne bi bilo ovdje, na mjestu s kojeg već 500 godina prkosi svim nedaćama i raspojasanim bosanskim vjekovima. I njega bi otrglo od “baštine” i, kao i desetine drugih stećaka koji su prije četrdesetak godina činili ovdje veliku i vrijednu nekropolu, presadilo ga na drugo mjesto: ili bi ga spustilo na obližnji lokalitet Mladice, na kojem firma “Brčko Gas” danas gradi hotel, ili bi ga zatvorilo u tunel kod Krupca prema Kijevu da ondje u mraku čeka neka druga vremena. Eto, spasiše ga njegove 32 tone.

Priča ide ovako: 1980. godine Jugoslavenska narodna armija bacila je oko, kako se to kaže, na ovu uzvisinu ponad Lukavice, u kojoj je imala nadaleko poznatu kasarnu čiji će naziv u historiji beščašća zauvijek ostati upisan uz dugogodišnju opsadu Sarajeva. Ovaj plato okružen planinama i brdima, s nevjerovatnim pogledom na Kotorsko, Ilidžu, Butmir i Sarajevski aerodrom, učinio joj se kao idealno mjesto za vojni poligon na kojem će uvježbavati svoje artiljerce. Naravno, u ono vrijeme JNA je još bila jedna od najuglednijih institucija u bivšoj Jugoslaviji, tako da, kada bi njeni generali nešto poželjeli, to bi i dobili. Nekropola sa stećcima koja je stajala na uzvišenju, ispisujući neku drugu, daleku i davnu historiju, pokaza se kao mali, gotovo beznačajan problem. Brzo su sređene sve dozvole za premještanje stećaka.

JNA je ovom poslu pristupila s velikom odgovornošću. Njeni generali nisu ništa htjeli uraditi bez Gradskog zavoda za zaštitu i uređenje spomenika kulture Sarajevo, te su prvo pustili stručnjake da urade svoj dio. Stećci su obilježeni i fotografirani, zatim su pomjereni i obavljena su arheološka iskopavanja. Tek kada su stručnjaci okončali sve svoje poslove i dali zeleno svjetlo, JNA je pokrenula svoje bagere i ostalu najsavremeniju mehanizaciju domaće i ruske proizvodnje. Stećci su prevezeni u kasarnu u Lukavici, gdje će ostati dok Zavod nije pronašao lokacije za njihovo trajno smještanje. Dio ih je postavljen na lokalitet Mladice, a dio u napušteni tunel kod Krupca. Treba li reći da je tada nešto stećaka oštećeno i da je cijeli posao finansirala JNA?

Pa, ipak, nije sve išlo baš tako glatko. Kada su pripadnici JNA sa svom svojom mehanizacijom došli do ovog stećka, pokaza se on tako tvrdoglav da ga nikako nisu mogli podići i natovariti na postolja koja su vukli najjači kamioni ondašnje države. Nakon silnih pokušaja i bezbroj propalih ideja, nerado su morali priznati poraz. Shvativši na kraju da imaju posla s najtežim stećkom koji su kovači isklesali, odlučiše odstupiti, povući se bez daljih žrtava, kako se to vojničkim rječnikom kaže. Tako je ovaj stećak ostao ovdje sam-samcat, go kao prst.

I ne samo da je najteži među svim stećcima nego je, kažu, i najveći među sljemenjacima. Dug je 250, širok 156, a visok 157 cm. Zato je tako gord u svojoj samoći. Sam i ostavljen, desetljećima stoji ovdje strpljivo čekajući da se u svijetu ovom nešto ispravi pa da se njegova braća vrate na svoje vjekovno počivalište. Liči na ostavljenog bosanskog djeda koji je samo prije koju deceniju imao oko sebe cijelu veliku porodicu, a onda je došao rat i teška poratna vremena koja su sve odvela u bijeli svijet. Ostao je sam da čami i da svojim postojanjem bilježi gdje im je dom, ako se nekada u nekom od njih prelomi nešto i povede ga natrag, kući.

GROBNICA PAVLA RADINOVIĆA

Narod vjeruje da je pod ovim stećkom sahranjen bosanski velmoža Pavle Radinović, po kojem je i naselje ispod prozvano Pavlovac. Historija kaže da se u njegovo vrijeme vlastelinska porodica Radinović-Pavlović uzdigla među tri najznačajnije familije u Bosni, a on se sam, uz Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića, upisao u tzv. bosansku rugsašku gospodu. Bile su to teške decenije u kojima Tvrtkovi nasljednici – ni ostarjeli kralj Dabiša, koji je vladao samo četiri godine, ni njegova udovica kraljica Jelena, bez obzira što je zaradila čak i nadimak Gruba – nisu mogli čvrsto držati uzde poljuljanog kraljevstva, a između kraljeva Ostoje i Tvrtka II Tvrtkovića zametnu se sukob koji će trajati više od dvadeset godina i tako oslabiti bosansku kraljevinu da će je Osmanlije s lahkoćom zauzeti. U toj borbi za preimućstvo, u kojoj mnoge vlastelinske porodice nestadoše s historijske scene, izgubit će glavu i sam Pavle Radinović. Ubijen je iz zasjede 24. augusta 1415. godine na Parenoj poljani pod Kraljevom Sutjeskom. Neki historičari tvrde da je svjedok ubistva bio dubrovački poslanik Ivan Gundulić.

Historija kaže da je krstjanin Vlatko Tumurlić, dakle pripadnik Crkve bosanske, prenio tijelo Pavla Radinovića u župu Vrhbosnu i ondje ga sahranio. Zbog onih koji bi da ondašnjim žiteljima Bosne stavljaju nacionalne i vjerske prefikse iz današnjeg doba, treba napomenuti da je Vlatko Tumurlić, kao dostojanstvenik Crkve bosanske, bio u službi Pavla Radinovića i boravio je na njegovom dvoru, često obavljajući mnoge diplomatske poslove za njega. O tome svjedoče i dokumenta. Tako se u dokumentu iz Dubrovačkog arhiva, koji su prenijeli mnogi historičari, navodi da je Vlatko Tumurlić u septemberu 1403. godine boravio u Dubrovniku kao izaslanik Pavla Radinovića. I sinovi Pavla Radinovića oslanjali su se na usluge i savjete pripadnika Crkve bosanske. To se jasno vidi u ispravi vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovića, kojom su u Borču 15. jula 1454. godine potvrdili Dubrovčanima raniju prodaju Konavla i Vitaljine, kao i trgovačke povlastice. Braća u ispravi izričito tvrde da su se savjetovali sa svojim savjetnicima, i to po običaju, s gospodom strojnicima Crkve bosanske, nakon čega su uputili svoje izaslanstvo u Dubrovnik: “Ja gosp voevoda Petar i brat mi knez Nikola savjetovaše se s našimi savitnici po običajo s gospodom strojnici Crkve bosanske.” Među savjetnicima bio je i gospodin starac Radosav unuk, a to znači u hijerarhiji Crkve bosanske visokopozicionirani službenik.

Ali, 1980. godine, kada je ovaj veliki stećak pomjeren i kada je zakopano ispod njega, nije nađena grobnica. Ipak, stručnjaci vjeruju da su grob Pavla Radinovića pronašli u jednom od centralnih stećaka tadašnje nekropole. Ondje je sahranjen muškarac u dobi od pedeset godina, koliko je imao Pavle Radinović kada je ubijen. Glava mu je bila odrubljena. Na lobanji su pronađeni ostaci pozlate, po čemu se zaključuje da je sahranjen u bogatoj opremi, a nađeno je i šest dubrovačkih dinara, ali sarkofag je bio drveni, što nikako nije odgovaralo jednom vlastelinu takvog kalibra. Stručnjacima je tada jedino preostalo da izvuku zaključak da tijelo u augustu nije moglo čekati da se iskleše kameni, te je sačinjen drveni sarkofag.

Možda se taj pravi stećak Pavla Radinovića nalazi među ona 24 kamena nesretnika koja su u aprilu ove godine napokon vraćena kući. Tu, iza leđa velikog stećka, firma “Brčko Gas”, miljenica vladajućih struktura, koja gradi hotel na Mladici, bez ikakve dozvole nadležnih institucija potovarila je stećke koji su ondje 1980. godine doneseni odavde i dotjerala ih natrag, ali bez ikakvog dostojanstva. Kao da se radi o kakvim narodnim izdajnicima koji su poginuli daleko od kuće, iskipalo ih je, izranjavane i polupane, niz brinu, sve na jednu hrpu. Pravo groblje srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.

I na kraju, za utjehu, trebalo bi spomenuti da su mediji proteklih mjeseci pisali kako se grupa historičara i entuzijasta okupila oko ideje da se svi stećci vrate na Pavlovac i da se ondje izgradi historijski park. Čovjek se iskreno nada da su im namjere sasvim korektne i da neće iskoristiti stećke da preko njih vode svoje svakodnevne ideološke ratove kao ova dva “savremena dijaka” koja su pisala po ovom velikom stećku koji stoljećima stoji ovdje bez ikakvog natpisa i ukrasa. Jedan je crnom bojom na čeonoj strani, kao po zidu neke srušene kuće, napisao neke bezobrazne riječi i nacrtao neprikladan crtež, a na suprotnoj strani, istom crnom bojom, krst i četiri “C”. A drugi je na bočnoj strani crvenom bojom nacrtao petokraku i pored nje napisao “JUGA”. Taj se, poput pravog srednjovjekovnog dijaka, i potpisao velikim crvenim slovima: “RISTO”, i ćirilicom i latinicom.