Za bosanskohercegovačku tarikatsku tradiciju šejh Brzina kazao je da ima osobine jedne autohtone tradicije, koja se u manjem ili većem obimu razlikuje od tarikatske tradicije u Turskoj, Arabiji, Albaniji i na Kosovu, te da je sačuvala svoju čistotu i ljepotu bez primjesa nečega što bi je uprljalo. “Ako neko i pronađe nešto što je u suprotnosti s učenjima islama, onda je tu riječ ili o prividnoj suprotnosti koja se ne može objasniti fizičkim vidom i posmatrajući izvana, ili je riječ o pojedinačnom incidentu te je nemoguće generalisati. Tesavvufska misao i tarikatska praksa oplemenjuje svakog čovjeka i izvlači iz njega ono najbolje, a potiskuje ili uništava ono najgore”, poručio je šejh Brzina i podsjetio na obligatnost primjene šerijatskih propisa u svim oblicima tesavvufskog promišljanja

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Osmi naučni skup Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini (CID) pod nazivom “Tesavvufska misao i tarikatska praksa u BiH u 19. i 20. stoljeću” održan je 20. septembra u stolačkoj tekiji. Naučni skup u svojstvu izaslanika reisul‑uleme dr. Huseina ef. Kavazovića otvorio je direktor Karađoz-begove medrese hafiz Aid ef. Tulek. Istakao je kako je u samo pet prethodnih godina CID, tretirajući bitne teme, objelodanio izuzetno dragocjene radove pred kojim se ne može ostati ravnodušnim. “Današnji skup je stoga posebno važan jer nastavljamo s istraživanjima naše povijesti i kulture kako bismo ta saznanja prenosili na buduće generacije kroz ovo vrijeme materijalizma, opterećeno iskrivljenim vrijednostima”, kazao je ef. Tulek. Istakao je kako je obaveza bosanskohercegovačkih muslimana lijepu riječ učiniti odlikom podjednako i u svakodnevici i u nauci, što je u osnovi i jedan od ciljeva islamske duhovnosti. Bogobojaznost, lijepo ponašanje i činjenje dobrih djela, koje je preporučivao Poslanik islama, kazao je, rezultiraju samoodgovornosti, svjesnosti i samoopstojnosti. “Ova tekija, ova duhovnost, ovi naučni skupovi nas upućuju na taj put. Vode nas duhovnom uzdignuću i usponu”, poručio je ef. Tulek.

SVAKO VRIJEME IMA SVOJE ŠEJHOVE

Okvirni pregled historijskog toka tesavvufa i tarikata u BiH od odlaska Osmanlija do danas u uvodnom izlaganju na skupu, kao domaćin, izložio je šejh Halil Brzina Hulusi, podsjetivši kako su minuli državni sistemi grubo intervenirali u sam identitet Bošnjaka, kao što je to bio slučaj s ukidanjem i negiranjem jezika, mijenjanjem pisma, običaja, kulture itd., te kako su te promjene uzrokovale nesnalaženje i stagnaciju bošnjačkog naroda. Prokomentirao je narav tih sistema koji su, manje ili više, planski radili na smanjenju utjecaja Islamske zajednice, oduzimanju i smanjenju vakufske imovine, sužavanju prostora za djelovanje tarikata i smanjenju broja tekija.

“U periodu vladavine Kraljevine Jugoslavije, te tokom perioda Drugog svjetskog rata i vladavine NDH bosanskohercegovački muslimani se ne uspijevaju oporaviti i krenuti naprijed, niti imaju dovoljno slobode za unapređenje tradicijskih vrijednosti utemeljenih na islamu. U tom periodu poljuljana je i nacionalna i vjerska svijest Bošnjaka, a tarikatski život je blijedio, da bi potpuno bio izbrisan dolaskom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tada je potpuno onemogućeno razvijanje bilo kakve tesavvufske misli i tarikatske prakse jer su sve postojeće tekije po odluci Ulema-medžlisa i zaključku Vakufskog sabora od 12. marta 1952. zatvorene i zabranjen im je rad. Zabranom tekija tarikatski život i tesavvufska misao nisu nestali, već djeluju u ilegali i znatno stagniraju. Odluka o zabrani rada tekija ukinuta je na zasjedanju Sabora IZ u Beogradu 30. marta 1989. godine”, naglasio je šejh Brzina, te napomenuo da je pravni tretman tarikata kroz Ustave IZ-a iz 1990, 1997. i 2014. godine i registriranje Tarikatskog centra 1992. godine omogućio afirmiranje tesavvufske misli, otvaranje tekija i formiranje medžlisi-halki.

“Početkom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj pripadnika tarikata uključio se u redove Armije RBiH te kao aktivni učesnik u odbrani BiH od agresora od 1992. do 1995. nosim uspomene na taj teški period i s ponosom konstatiram da je tarikatska praksa imala posebnu snagu u tom ambijentu. Dakle, ni strašna agresija, koja je prijetila potpunim istrebljenjem, nije bila u stanju tarikat ugasiti niti njegovu snagu umanjiti”, kazao je šejh Brzina. Razloge opstanka tesavvufske misli i tarikatske prakse kroz teška historijska iskušenja bosanskohercegovačkih muslimana šejh Brzina argumentirao je činjenicom da je tesavvufska misao skrivena i pohranjena u prsima ljudi, jer su u njihovim srcima tajne tarikata.

Ukazao je na zlonamjerne ili neupućene ljude, koji su možda i bili pripadnici tarikata ili medžlisi-halki, čija su usta puna hvale o minulim vremenima i nekadašnjoj tesavvufskoj misli koja je, po njihovom mišljenju, bila jača nego danas. “Oni će uz neizbježni uzdah reći: ‘Eh, kakve su to duhovne gromade bile’ i sagovorniku poručiti da danas nema niti pravih derviša niti pravih šejhova niti pravih tekija, nego samo folklor i blijeda slika nekadašnjeg tesavvufa, odnosno da je tesavvufska misao i tarikatska praksa u BiH izumrla. Po mom mišljenju, te osobe niti su shvatile tesavvuf niti imaju snage da svu puninu tesavvufske misli pretoče u praksu, a kamoli da se uhvate u koštac sa savremenim dobom. Mnogo je lakše prepričavati hikaje i keramete nego, npr., hizmetiti (a nema himeta bez hizmeta) i boraviti s drugim ljudima i od njih podnositi ono što se ponekad ne sviđa našem nefsu”, upozorio je šejh Brzina.

Govoreći o bogatoj ostavštini bosanskih šejhova i derviša iz dalje prošlosti, zatim čitave plejade velikih šejhova čije djelovanje i danas živo pamtimo, šejh Brzina ističe da zaista više nema tih šejhova: “Nema njih, ali svako vrijeme ima svoje šejhove. Neosporno je da je šejh Sirri-baba bio vizionar, da je bio velikan, da je bio autoritet, međutim, kopirati ga i oponašati ga u nekom drugom vremenu bilo bi neizvodljivo. Onaj ko bi to radio bio bi loša kopija dobrog originala. Vrijeme, mjesto, uvjeti i uloga zahtijevaju novi način djelovanja kod novog šejha. Naravno, oni koji formalno i površinski promatraju djelovanje šejha Sirri-babe, k. s., kažu da ‘više nikada neće biti šejhova poput ovih velikih šejhova’. Ali, varaju se, jer svako vrijeme ima svoj original koji oblikuju prilike i uvjeti u kojima živi.”

Budućnost tarikata i tesavvufa, dodao je, ovisi od praćenja koraka i zahtjeva vremena, prostora i uvjeta. “Stagnacija je naša propast, a naša budućnost je u stalnoj dinamičnosti i kretanju naprijed”, naglasio je šejh Brzina. Za bosanskohercegovačku tarikatsku tradiciju kazao je da ima osobine jedne autohtone tradicije koja se u manjem ili većem obimu razlikuje od tarikatske tradicije u Turskoj, Arabiji, Albaniji i na Kosovu, te da je sačuvala svoju čistotu i ljepotu bez primjesa nečega što bi je uprljalo. “Ako neko i pronađe nešto što je u suprotnosti s učenjima islama, onda je tu riječ ili o prividnoj suprotnosti koja se ne može objasniti fizičkim vidom i posmatrajući izvana, ili je riječ o pojedinačnom incidentu te je nemoguće generalisati. Tesavvufska misao i tarikatska praksa oplemenjuje svakog čovjeka i izvlači iz njega ono najbolje, a potiskuje ili uništava ono najgore”, poručio je šejh Brzina. Na kraju je podsjetio na obligatnost primjene šerijatskih propisa u svim oblicima tesavvufskog promišljanja.

NEPREKINUTA TESAVVUFSKA PRAKSA

O brizi Islamske zajednice za očuvanje islamske tradicije u okviru ehli-suneta na skupu je govorio direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka dr. Ferid ef. Dautović. Referirao se na dileme bosanskih muslimana s početka 20. stoljeća, kada su skoro sva javna pitanja bila otvorena, kako ona koja su bila isključivo vjerske naravi do onih osnovnih egzistencijalnih, budući da je njihova društvena pozicija iz dana u dan slabila, da su prolazili kroz period dekadence, te da je zabilježeno masovno iseljavanje Bošnjaka u Tursku. Tekije i derviši nisu bili nikakva iznimka. Najčešće su na čelo derviških redova, citirao je Nijaza Šukrića, dolazili nesposobni šejhovi, posebno oni koji su vodstvo primali nasljedno, što je posljedično tome srozavalo tesavvuf u očima drugih. Dautović se u centralnom dijelu izlaganja posebno zadržao na nastojanju reisul-uleme Čauševića i Ulema-medžlisa da rad tekija stavi pod nadzor vjerskih vlasti kako bi njihov rad koristio vjerskom i prosvjetnom radu. U tom procesu i imovina tekija stavljena je pod nadzor Islamske zajednice. Negativne pojave i oportunistička nastojanja nekih derviša i šejhova, poput Riza-babe iz Sarajeva, na vrijeme su detektirani i od najvećih vjerskih autoriteta analizirani, čime je zapravo na najupečatljiviji način potvrđeno da je IZ pratila rad tekija i da je intervenirala na sva učenja koja nisu bila u skladu s islamskim učenjima.

O kontinuitetu tesavvufske misli i tarikatske prakse u okolini Jajca govorio je prof. dr. Ismet Bušatlić, čime je zapravo ilustrirao činjenicu da je tesavvufska praksa neprekinuta u mnogim našim gradovima do današnjih dana. Izlaganje je počeo kazivanjem o derviškoj halki u vrijeme Fatihovog dolaska u ovaj grad. “Na obje jajačke kapije, i travničku i banjalučku, šerijat i tarikat su ušli ruku pod ruku i nisu se razdružili do dan-danas”, kazao je Bušatlić. U vrlo interesantnom izlaganju o životu djela Pendnama u Bosni kroz 20. stoljeće prof. dr. Munir Drkić je naglasio kako je ovo djelo toliko često prepisivano, citirano i proučavano u Bosni, dok je u isto vrijeme na prostoru perzijskog zaljeva ostalo manje zapaženo i manje cijenjeno. O tesavvufu i tarikatu kao “ponornicama” u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće govorila je prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić. Podsjetila je da su u posljednje 102 godine, dakle od 1918, kada ni jedna jedina muslimanska zemlja nije bila samostalna, svjetskom scenom “protutnjale oluje i nevrijeme sitnih učenja, pokreta socijalnih ekonomskih, liberalnih, konzervativnih…”, te da su se sve preporoditeljske ideje iz muslimanskog svijeta prelijevale u Bosnu, ali da nisu dale potrebne odgovore. “Iskolile su sve te ideje i prakse kako bi pokazale kuda ide čovjek koji prestane vjerovati u Sveto. I tu smo mi kao djeca 21. stoljeća gdje jesmo, dakle – nigdje! Da se ne lažemo, nemamo istine, ne tragamo za istinom, smislili smo teorije postistina, postfaktualnost, post ovo, post ono…, nemamo na globalnom planu ni morala ni etike, a svetosti pogotovo”, upozorila je Fejzić-Čengić. Doprinos tesavvufa promatra kao rijeke ponornice jer su, prema njenom mišljenju, tesavvufska misao i skrite prakse tarikata čuvale, konzervirale i njegovale, ritmično preživljavajući u svjetskim zakucima poput Bosne, male oaze muslimanskog svijeta, da bi potom iznova izvirale. Mišljenje je argumentirala stavovima svjetski poznatih historičara poput Leopolda Rankea i drugih. Ranke je, kao neosporni autoritet u historijskoj nauci, tvrdio da historičari ne znaju bit historije i historijskih tokova, te da je svako doba ovisno o Božijoj volji.

DUHOVNOST JE NEUNIŠTIVA

Kroz temu Doprinos Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu u proučavanju tesavvufa i tarikatske prakse dr. Amina Jesenković-Šiljak ukazala je na značaj ovog instituta i kušnje kroz koje su prolazili njegovi istraživači, na njihove podtekstualne poruke skrivene od režimskih cenzora i nedosljednih akademskih radnika. Na skupu su još govorili hafiz dr. Elvir Duranović o Odluci prestanka rada tekija 1952. godine i raspravama koje su joj prethodile, dr. Elvir Musić o obrednoj tolerantnosti tesavvufa u kriznim vremenima i mr. Zaim Kruško o posljednjim halvetijskim, mevlevijskim i bektašijskim šejhovima u BiH.

U zaključcima skupa naglašeno je da se tesavvufska misao i tarikatska praksa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zadržala i nadživjela sve državne okvire. Tesavvuf i njegova praksa se čuvala, konzervirala i svijetlila u najmanje uočljivim konturama. Duhovnost je neuništiva. Silno je važno stalno vraćati samopoštovanje i samoosviještenost duha Bosne i tesavvufa kao najljepše voćke sa šarenih voćnjaka, kao minimalna zadaća svih prosvijećenih intelektualaca i prosvijetljenih ljudi općenito. CID Stolac će nastaviti s organizacijom naučnih skupova, kako je to već uobičajeno, dva puta godišnje. Upravni odbor CID-a na ovom skupu dodijelio je plaketu za afirmaciju i doprinos u njihovom radu ministrici obrazovanja i nauke u Vladi Federacije BiH prof. dr. Elviri Dilberović.