Ko je Hacire Akar? Majka iz Diyarbakıra čiji je sin nasilno regrutiran, čitaj: kidnapiran, od HDP aktivista i odveden u “planine” (jedan od sinonima za PKK kampove). Kada je to saznala, Hacire je počela protestno sjedenje ispred zgrade općinskog ogranka HDP-a u Diyarbakıru. Četiri dana kasnije, HDP zvaničnici omogućili su povratak Hacirinog sina s “planine”

Piše: Bojan BUDIMAC

Prošlo je četiri godine otkako je fotografija beživotnog tijela bebe Aylana Kurdija udarila u živac savjesti svjetskog javnog mnijenja i nakratko promijenila percepciju o patnji sirijskih (i uopće) izbjeglica koje se pokušavaju domaći tvrđave Evrope. Prošle nedjelje godišnjica ovog tužnog događaja jedva da je primijećena u stranim medijima, a i onih malo što ju je obilježilo više se bavilo trivijama iz kojih saznajemo da (odjednom) nije Aylan nego Alan, te da je porodica Kurdi ljuta što turski režiser Ömer Sarıkaya snima film baziran na tom događaju.

Koliko je god ta fotografija postala ikonična i dotakla spomenuti živac, primoravši tadašnje političare da grme o potrebi rješenja, četiri godine kasnije tvrđava Evropa je zatvorenija, rješenja nema na horizontu i jedino što je vrlo jasna posljedica izbjegličke krize započete 2015. godine jeste rastući utjecaj desničarskih i ekstremno desničarskih partija / pokreta u Evropi (o porastu islamofobije da ne govorimo).

Zatvaranjem rute preko Turske, primjenom tzv. Akcionog plana za ublažavanje izbjegličke krize, zaključenog između Turske i Evropske unije u martu 2016. godine, zaista je smanjen broj izbjeglica koje se s istoka pokušavaju dočepati Evrope. Danas se najveće drame dešavaju ne na Egejskom moru nego na sredini Mediterana. Vijesti o tim dramama uglavnom su vijesti o brodovima dobrotvornih organizacija (jedan njemački nosi ime Alan Kurdi) kojima Vlada Italije ne dopušta ni boravak u njenim teritorijalnim vodama, a kamoli iskrcavanje paćenika koje su brodovi pokupili s gumenih čamaca na otvorenom moru.

Izjava predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana da će Turska biti primorana otvoriti kapije izbjeglicama ako ne dobije adekvatnu međunarodnu podršku prenesena je (naravno) u svim međunarodnim medijima. Međutim, prosto je nepojmljivo koliko je ta izjava dekontekstualizirana, odnosno kako se pazi da se ne poveže sa situacijom u Siriji ili, konkretnije, u Idlibu i/ili formiranjem zone sigurnosti u sjevernoj Siriji. Iako je vrlo jasno da se ne traži finansijska nego logistička (i politička) podrška za formiranje te zone, izjava se predstavlja kao “prijetnja” ili (opet) kao neko “žicanje” za pare. Na sajtu Al Jazeere ta (nespomenuta) finansijska pomoć čak je našla put u podnaslov, iako, kada pročita cio tekst, čitalac može shvatiti o čemu se zapravo radi. O histeriji grčke štampe i grčkih zvaničnika ne vrijedi ni pisati.

Podsjećanja radi, Idlib, provincija sjeverozapadne Sirije, koja dijeli 130 km dugu granicu s turskom provincijom Hatay, posljednja je takozvana zona deeskalacije dogovorena još 2017. godine u Astani i Sočiju, a čiji su garanti Rusija, Iran i Turska. Druge tri tada dogovorene zone deeskalacije – Homs, Istočnu Ghoutu i Deeru – Asadov je režim od januara do kraja jula prošle godine metodom spržene zemlje vratio pod svoju kontrolu, uz potpunu tišinu tzv. međunarodne zajednice. Idlib se od početka razlikovao od te tri zone jer je dogovoreno prisustvo turske vojske na dvanaest posmatračkih tačaka na liniji razdvajanja snaga režima i opozicije.

Indiferentnost tzv. međunarodne zajednice i tišina kojom prate najnoviju eskalaciju Asadovog nasilja u Idlibu, s punom podrškom i asistencijom Rusije (a i SAD doliva ulje na vatru), nezaobilazan je kontekst kako za razumijevanje Erdoğanove izjave, tako i za razumijevanje nove potencijalne izbjegličke krize. Žmirenje ili ignoriranje toga samo zato što se uživa, da ne kažem seiri, u nezgodnom položaju Turske, a u cilju da se ona optuži kada kriza eventualno eksplodira u lice, jeste šibicarenje percepcijom.

Kad smo već kod šibicarenja… Zajedničke patrole turskih oružanih snaga i vojske SAD‑a po sjevernoj Siriji, odnosno terenu eventualne sigurne zone, koje su počele u nedjelju 8. septembra, nisu ništa drugo do američko šibicarenje i balansiranje između sirijskih ogranaka terorističke tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) i Turske. No, blef je pročitan i Erdoğan je jasno rekao da se pitanje sigurne zone ne može riješiti tim patrolama. Desperatna želja SAD-a i Zapada da očuvaju PKK (u ma kojoj emanaciji) ne može biti jasnija nego sada.

Ta želja da se ne nanese šteta imidžu terorističke organizacije i njenom turskom političkom krilu – Demokratskoj partiji naroda (HDP) – u koji (imidž) su zapadni mediji uložili toliko mnogo truda, najbolje se vidi na onome što se u zapadnoj štampi ne vidi. Da nije PKK, ta zapadu omiljena teroristička grupa u pitanju, za Hacire Akar bi znao cio svijet i bila bi moguća kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir. Međutim, s obzirom na to da je HDPKK u pitanju (da upotrijebim spojenu skraćenicu, jer su i organizacije spojene “u kuku”), njeno ime rijetko ko zna van granica Turske. Ko je Hacire Akar?

Majka iz Diyarbakıra čiji je sin nasilno regrutiran, čitaj: kidnapiran, od HDP aktivista i odveden u “planine” (jedan od sinonima za PKK kampove, drugi je Kandil). Kada je to saznala (posljednje nedjelje prošlog mjeseca), Hacire je počela protestno sjedenje ispred zgrade općinskog ogranka HDP-a u Diyarbakıru.

Četiri dana kasnije, HDP zvaničnici omogućili su povratak Hacirinog sina s “planine”. Ne, time se nisu pokazali kao benevolentni pregovarači, nego su samo dokazali da su jedno s PKK-om – činjenica koja je dobro poznata na lokalnom nivou. Kao kontrolu štete uz prijetnje, sinu su naredili da ispriča (nebuloznu) priču kako je dobrovoljno pobjegao bježeći od prisilnog braka – orijentalistički kliše, koji, ako priča procuri na Zapad, opet može sačuvati “slobodarski” imidž PKK-a. Mali je paradoks da tu priču valjaju zvaničnici Republikanske narodne partije (CHP) da bi iskontrolirali štetu svojih (tajnih) saveznika.

Međutim, kontrola štete nije uspjela. Naprotiv, pukla je u lice HDP-u. Ohrabreni uspjehom Hacire Akar, druge su majke (uglavnom majke, mada ima i očeva) nastavile protest ispred sjedišta HDP-a u Diyarbakıru, a Hacire je postala simbol narodnog (kurdskog) otpora HDPKK-u.

Možda ne treba biti preoštar prema zapadnim medijima koji su ignorirali Hacire i koji i dalje ignoriraju protest u Diyarbakıru. Jeste, bili su u stanju da svojevremeno godinama ignoriraju mirovni proces kome je HDPKK pristupio cinično i još ciničnije ga okončao. Uostalom, odakle da (sa)znaju za događaje ako su isti ignorirani od dobrog dijela turske (opozicione) štampe i/ili stranim medijima omiljenih sagovornika? Ironiju na stranu, ali ta šutnja dijela domaće štampe ponukala je Cuneyta Özdemira, novinara CNN Türka, da na svom YouTube kanalu održi lekciju kolegama da o tome moraju izvještavati. E sad, on ima dobro opravdanje – živi u Kaliforniji – što je tu kritiku objavio na YouTubeu, a ne na svom radnom mjestu. No, ta je šutnja samo nastavak šutnje o preuzimanju odgovornosti “ekološke” terorističke organizacije za podmetnute požare.

Međutim, ne vrijedi se zgražavati nad licemjerjem segmenta društva koje je bilo u stanju da zapali pola zemlje 2013. godine radi preseljenja (ne sječenja) nekoliko stabala iz Gezi parka, a sada ignorira majke čiju je djecu (najčešće maloljetnu) kidnapirala teroristička organizacija uz pomoć svog političkog krila, koristeći državne resurse. “Odvezli su ga u planinu općinskim automobilom”, rekao je otac jednog dječaka.

Uopće, moglo se svašta otrežnjavajućeg čuti od tih roditelja. Stvari koje bi u paramparčad razbile sliku o HDP-u kao “kurdskoj” partiji. Jedna je indikativna, “naša djeca u planine, a vaša u privatne škole”, upućena od jedne majke zvaničniku HDP-a koji je ulazio u zgradu. Fotografije sina Pervin Buldan, kopredsjednice HDP-a, kako ljetuje na Maldivima i vozi preskupi BMW po Parizu (i sve to blentavo dijeli na društvenim mrežama), koje je jedan otac donio na proteste, govore mnogo o tome šta bar jedan dio Kurda misli o “svojim predstavnicima”.

Nije jednostavno bilo razbiti strah od PKK-a i sjesti pred zgradu njenog političkog krila u znak protesta. I sada je ta i dalje relativno mala grupa majki (i očeva) izložena vrijeđanju (prolaznika i onih koji ulaze u zgradu), provokacijama i prijetnjama. No, strah je razbijen i taj će broj sigurno rasti. Ti očajni ljudi zaslužuju podršku ne samo cijele Turske nego i cijelog sveta, ali ovu drugu teško da će dobiti ako strani mediji nastave sa šutnjom.