Ibn Haldun, jedan od najvećih umova islamske intelektualne tradicije, koji je više pisao o povijesti, kulturi, društvu, civilizaciji i političkoj moći nego ijedan drugi muslimanski mislilac, danas ima poruku za sve nas koji živimo u dobu rastuće nesigurnosti i globalnog nereda
, jedan od najvećih umova islamske intelektualne tradicije i najpoznatiji po svom čuvenom djelu <em>Muqaddimah</em>, pisao je o povijesti, kulturi, društvu, civilizaciji i političkoj moći više nego ijedan drugi muslimanski mislilac. Njegove oštroumne opservacije sjevernoafričkih društava, kojima je pripadao, vodile su ga ka razvoju intrigantnog koncepta univerzalne povijesti i svjetske civilizacije.</p>
<p>S prvorazrednim intelektom i osebujnim zanimanjem za sva značajna polja znanja, Ibn Haldun bio je ujedno i mislilac i osoba od akcije. Neki ga smatraju osnivačem sociologije. Povjesničari se dive njegovoj mudrosti o usponu i padu velikih sila. Marksisti ga cijene zbog njegovih prodornih misli o moći ekonomskih sila u oblikovanju individualnih stavova i socijalnih odnosa. Osmanlijski državnici i povjesničari izučavali su njegovo poimanje “asabiyyaha” (asabije) da bi rastumačili uspjehe i posrnuća imperije kroz stoljeća. Neki ga vide kao najvećeg filozofa civilizacije. On je beskonačno interesantna figura trajne bitnosti, bez obzira iz kojeg mu ugla pristupate.</p>
<p>Danas Ibn Haldun ima poruku za sve nas koji živimo u dobu rastuće nesigurnosti i globalnog nereda. Ako je povijest nekakav svjedok, a jeste, i to jedan od najvažnijih za Ibn Halduna, ona nam govori da su kohezija i solidarnost ključ materijalne i duhovne dobrobiti društva. Ljudska su bića po svojoj prirodi “politička bića”, u smislu da su prinuđena živjeti skupa kako bi očuvali porijeklo, zadovoljili osnovne potrebe i ostvarili svoj potencijal da budu “civilizirani”. Rušilačke sile prirođene ljudskoj prirodi bivaju obuzdane kada ljudi nauče kako da koegzistiraju i pomažu jedni drugima. Ovo zahtijeva skup moralnih i političkih principa oko kojih se ujedinjujemo. Još je bitnije to što ne postoji civilizacija bez metafizičkog temelja. One koje izgube svoju društvenu koheziju i skupnu solidarnost bivaju pregažene drugima koje su očuvale svoje jedinstvo, snagu i žilavost.</p>
<p>Za Ibn Halduna najtemeljnije pitanje jeste šta skupinu ljudi drži na okupu i u međusobnoj upućenosti. Ovo je osnova sveukupne kulture, civilizacije i političke moći ili vlasti (mulk). Bez ovog osnovnog sastojka, nijedna skupina ljudi, pleme, klan ili veća zajednica, ne može dosegnuti političku moć, izgraditi gradski život i očuvati ga. Upravo se tu susrećemo s Ibn Haldunovim središnjim konceptom asabije, tj. skupne solidarnosti i društvene kohezije. (Teškoća s prevođenjem ovog Haldunovog termina i brojni pokušaji da se on prenese u različite jezike svjedoče o njegovom izuzetnom značaju.) Asabija je ljepilo koje grupu drži na okupu. On joj daje snagu i sposobnost za zaštitu pred vanjskim agresorima. Omogućava joj da uspostavi mir i red unutar sebe same. Priprema je za izgradnju “umrana”, tj. civilizacije. Ali na tom se mjestu također suočavamo s najvažnijom Haldunovom dilemom: kada grupa ljudi obuhvaćena i osnažena asabijom dostigne gradski život i postane civilizacije, oni gube svoju društvenu koheziju i osjećaj solidarnosti. Kako pojedinci počinju uživati dobrobit i udobnost civiliziranog života u urbanom okruženju, oni tako postaju nemarni, lijeni i “odveć mehki” da zaštite sebe od nasrtaja onih koji su očuvali svoje “beduinske vrline” i ratničke kvalitete. I samo je pitanje vremena kada će ih drugi pregaziti.</p>
<p>U Haldunovoj paradigmi, cijena je civilizacije gubitak društvene kohezije, solidarnosti skupine i plemenitih osobina koje uz njih idu. Oni koji izgube svoju asabiju također gube svoj asalah, odnosno plemenitost. Ovo postaje rekurentna tema, vječni društveni ciklus u kojem plemena, nacije, države i imperije uzrastaju i propadaju. Ibn Haldun je smatrao da je životni vijek takvog ciklusa otprilike četiri generacije, tj. nešto malo više od stoljeća. Također je vjerovao da najtemeljnija osnova društvene kohezije leži u srodstvu. Ne postoji snažnija i životnija spona koja ljude vezuje jedne za druge. Niko se ne usuđuje napasti one koji imaju snažne rodbinske veze. Ali oni gube svoj osjećaj srodstva kako postaju stanovnici gradova i urbanizirano-civilizirani pojedinci. Ibn Haldun ne vidi izlaza iz ove zagonetke: postižemo moć, gradski život i civilizaciju kroz našu asabiju, ali kada počnemo uživati blagodati mirnog i civiliziranog života, gubimo svoju koheziju.</p>
<p>Ova Haldunova teorija nesumnjivo ima smisla u malim grupama poput plemena, ali ne uspijeva objasniti veće društvene jedinice i način na koji se one ujedinjuju zarad uspostavljanja dugovječnih država i imperija. Pred njegovu teoriju izazov također postavlja kompleksnost modernog svijeta u kojem živimo. Pa, šta nam je onda činiti? Odbaciti njegovu teoriju kao suviše mikrozasnovanu, plemensku i zastarjelu?</p>
<p>Odgovor je ne. Premda trebamo nastaviti problematizirati njegovo poimanje društvene kohezije i skupne solidarnosti zasnovane na srodstvu i plemenskim vezama, ujedno trebamo preispitati i razviti njegovu analizu kako bismo razumjeli ključna pitanja kohezije, urbanizacije i civilizacije u širim urbanim i globalnim aspektima. Ovo je urgentna zadaća, naročito za savremeni islamski svijet koji pati od manjka društvene kohezije i civilizacijskog jedinstva. Posrnule i slabe države, nedržavni faktori, tribalizam, sektaštvo, etnički nacionalizam i niz drugih problema, lišavaju muslimanska društva svakog “ljepila” koje bi ih zaštitilo pred agresorima i pretočilo njihove intelektualne i materijalne resurse u kulturu i civilizaciju.</p>
<p>Ibn Haldunov koncept društvene kohezije i skupne solidarnosti u vezi je s onim što kaže Kur'an u suri <em>Plijen</em>, 46: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” Kada se članovi iste skupine ili nacije počnu prepirati jedni s drugima na destruktivan način, oni gube svoj “vjetar”, tj. svoju snagu, i stanu oklijevati u svakom djeliću života. Krajnji je čas za današnja muslimanska društva da čitaju Ibn Halduna u svjetlu neugodne situacije u kojoj se trenutno nalaze. Očuvati i društvenu koheziju i urbanu civilizaciju može biti herkulski zadatak. Ali to je i izazov s kojim se moramo suočiti da bismo nadvladali mnoge od naših modernih bolesti.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Amar Hasanović najmlađi je pilot u BiHSljedeći članak
Pločnike New Yorka zamijenio makadamom Lipovca
