Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

Piše: Edib KADIĆ

Osamnaestogodišnja Ilma Kazazić, studentica prve godine Fakulteta informacionih tehnologija u Mostaru, prva je bosanskohercegovačka paraolimpijka u alpskom skijanju. Iza Ilme su brojni uspjesi. U februaru ove godine osvojila je prvo mjesto na Međunarodnom takmičenju “Trofeo IPCAS Cup 2015 Adriana Visintini – Ravascletto‑Zoncolan” u Italiji u kategoriji seniora u slalomu i veleslalomu. U januaru je na Međunarodnom takmičenju na Staroj planini u Srbiji osvojila prvo mjesto u kategoriji juniora u veleslalomu, a četvrto u kategoriji seniora u slalomu i veleslalomu. U Rinnu u Austriji na takmičenju pod nazivom “IPC Alpe Skiing Point Rade” u kategoriji juniora bila je najbolja u slalomu, a među seniorima treća u istoj disciplini u decembru 2015. godine na Nacionalnom prvenstvu Njemačke.

U novembru je učestvovala na U17 alpskom skijanju u slalomu za osobe s invaliditetom – Landgraaf u Holandiji, na kojem je osvojila drugo mjesto u kategoriji juniora i deveto u kategoriji seniora. Bila je učesnica i Svjetskog prvenstva održanog u Panorami u Kanadi te učesnica i nosilac zastave na otvaranju i zatvaranju 11. paraolimpijskih zimskih igara održanih u Sochi u Rusiji. Prošlog mjeseca osvojila je četvrto mjesto na Evropskom kupu u Landgraafu i time omogućila da država Bosna i Hercegovina prvi put ima svog predstavnika na ovako velikom takmičenju. Ilma Kazazić prošle godine proglašena je najuspješnijom sportistkinjom s invaliditetom Bosne i Hercegovine, a u proljeću 2016. godine Grad Sarajevo uručio joj je nagradu “Sarajevska pahuljica” za izuzetne rezultate u promociji i afirmaciji općedruštvenih vrijednosti u nastavnim i vannastavnim aktivnostima, a naročito postignutim uspjesima na takmičenjima iz oblasti sporta.

Ljubav prema skijanju naslijedila od oca

Ilma je u svojoj sedmoj godini počela trenirati ritmičku gimnastiku, da bi se nakon pet godina počela baviti plivanjem. U međuvremenu je rekreativno počela skijati. Talent Ilme Kazazić prepoznao je profesor skijanja Senad Turković, koji je postao njen trener. “U početku, sportom sam se bavila isključivo zbog zdravlja, pa sam tako održavala kondiciju. S vremenom sam zavoljela skijanje koje je postalo dio moje svakodnevice”, objašnjava Ilma Kazazić te dodaje kako je na ovaj svijet došla pod izuzetno teškim okolnostima, zbog čega joj je oštećen jedan od živaca u koljenima. Doktori su joj ubrzo dijagnosticirali blaži oblik cerebralne paralize. “Volim sve sportove, rekreativno sam se bavila jahanjem, klizanjem, rolanjem, biciklizmom. Međutim, moja je najveća ljubav skijanje. Često sam kao mala djevojčica s roditeljima išla na naše olimpijske planine jer je moj otac veliki zaljubljenik skijanja. Tu je ljubav uspješno prenio na mene i veoma sam mu zahvalna na tome”, priča nam Ilma.

Kaže da su joj počeci bili izuzetno teški. Imala je lošu opremu, pancerice su je žuljale, skije su bile u prilično lošem stanju, ali bez obzira na sve, jedva je čekala svaki vikend kako bi išla na planinu skijati. “Onog momenta kada sam uspjela napraviti prvi spust s Bjelašnice, znala sam da se tim sportom želim baviti do kraja života. Bila je to ljubav na prvi spust”, kroz smijeh će Ilma.

Priča nam kako je 2015. godine bila na Svjetskom prvenstvu u Kanadi. Skijala je na posuđenim skijama koje su bile u izuzetno lošem stanju. “Odnijela sam ih u Kanadi u jedan servis kod preporučenog majstora, ne bi li ih makar malo popravio. Kada je vidio kakve skije koristim, sredio ih je i dotjerao bez ikakve nadoknade. Spomenuo je da oni takve skije, do kraja istrošene i uništene, bacaju u smeće bez razmišljanja”, prisjeća se Ilma Kazazić. Zbog teškog pada na ovom prvenstvu, nije ostvarila nikakav uspjeh. Staza dugo nije bila korištena, teren je bio leden, a ni mnogi treneri nisu mogli odskijati do kraja tokom probnog spuštanja. “Skijali smo doslovno na ledenoj plohi, pa smo se šalili da nam podijele klizaljke umjesto skija. Prilikom pada, doslovno sam raznijela jednu reklamu. Mislim da je to još strašnije izgledalo na televiziji, pa mi je u tom trenutku bilo važno samo da što prije ustanem kako bi moji roditelji, koji su bili kući i pratili natjecanje preko TV‑a, vidjeli da sam čitava”, pojašnjava Ilma Kazazić.

Paraolimpijcima je, ističe naša sugovornica, u interesu da paraolimpijsko skijanje bude praćeno u medijima jednako kao i olimpijsko, upravo zbog činjenice što paraolimpijci voze na stazama iste težine kao i olimpijci i postižu iste brzine na trkama. Gledanje paraolimpijske vožnje jednako je uzbudljivo kao i one olimpijske. “Fascinantni su mi skijaši u monobloku, to zaista izgleda fascinantno. Nekada zna biti pretjerano teško voziti određene staze na dvije skije, mogu samo zamisliti kako je njima koji skijaju na jednoj. Dugo sam mislila da je monoblok skija nešto šira, međutim, kada sam vidjela da je to obična skija, bila sam zapanjena”, kaže Kazazić dodajući kako joj kategorija slabovidnih skijaša i danas izgleda kao science fiction: “Te stvari ne mogu razumjeti nikako. Čovjek je sasvim slijep, ne vidi nikako, ali ne promaši kapije i uspješno skija, i to pri velikim brzinama. Na spustu i po 130 km/h. To je zaista nevjerovatno.” Slabovidni skijaši imaju ispred sebe običnog skijaša koji na leđima nosi mali zvučnik s kojeg se čuju upute ili ga navigira preko slušalica koje skijaš ima u kacigi. “Oni moraju dugo zajedno vježbati da izgrade svoj ritam vožnje kako bi se spust, ili čak i slalom i veleslalom, mogao uspješno završiti”, objašnjava Ilma.

Roditelji jedini finansijeri

Ispričala nam je anegdotu sa svog prvog međunarodnog takmičenja: “Nas petero takmičara krenuli smo na takmičenje u Austriji. Išli smo kombijem koji nam je Općina Novi Grad dala na korištenje, a pošto nismo imali vozača, vozio nas je moj otac. Prolazili smo kroz Sloveniju, a znali smo od ranije da na slovenačkoj granici službenici vole maltretirati ljude i da se tu izgubi mnogo vremena čekajući. Bilo je oko tri ili četiri sata ujutro kada smo stigli na granicu. Svi smo spavali. Dočekao nas je graničar prilično strogog izgleda i činilo se kao da s njim nema šale. Odmah je rekao da svi izađemo iz kombija i da pripremimo pasoše. Na to mu je moj otac rekao: ‘Izvini, prijatelju, mi smo krenuli na skijaško prvenstvo osoba s invaliditetom, a kad nas ovdje sve skupa sastaviš, mi zajedno ni tri noge nemamo. U kombiju smo svi prasnuli u smijeh, a graničar je samo mahnuo rukom i pustio nas da prođemo bez zadržavanja.”

Ilma Kazazić sada je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj je u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Veli da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću: “Kada je moj dragi trener Senad Turković ljetos preselio na bolji svijet, odlučila sam da ću svoje iduće utrke posvetiti njemu. On je bio neizostavna karika u svim mojim dosadašnjim trenažnim procesima, kao i u mom odrastanju, zbog čega sam mu neizmjerno zahvalna.”

Ilma kaže da u Bosni uglavnom trenira u teretani zato što je snijeg na našim planinama nepredvidiv i često se i ne može trenirati čak ni zimi. Kada ide izvan zemlje na skijanje, obično ide s reprezentacijama Hrvatske i Srbije, s njima je u stalnom kontaktu i zajedno treniraju. “Kad god odemo na neko takmičenje, oni me gledaju i paze kao da sam njihov član, samo što njih finansira njihov klub, a mene finansiraju moji roditelji. I reprezentacije Hrvatske i Srbije između sebe imaju dobre odnose, pa se često dogovaraju da zajedno treniraju na glečerima”, rekla je Ilma, napominjući da su je nedavno na trkama u Landgraafu treneri reprezentacije Srbije pripremali za start jer je na trku otišla bez svog trenera.

Ilma tvrdi kako osjeća ogroman napredak kada ode trenirati na nekom od poznatih evropskih glečera. Treninzi budu intenzivniji: “Budimo se rano ujutro, oko 6 sati, a već oko pola sedam budemo na planini. Skijamo do 11 sati, i tada napravimo pauzu da doručkujemo. Malo se odmorimo, pa opet skijamo do 14 sati. Idemo na ručak, a već oko 16 sati imamo kondicioni trening i skijanje sve do navečer. Oko 21 sat idemo na spavanje i sutra sve isto ispočetka.” Nakon petnaestak dana provedenih u ovakvom režimu, Ilma Kazazić napreduje koliko u polurekreativnom ili poluprofesionalnom treniranju ne može ni za tri mjeseca.

Naša sugovornica smatra da je u Bosni i Hercegovini, generalno, sport nedovoljno zastupljen u medijima. Ispričala nam je kako su joj prije otprilike pola godine, prilikom zajedničkog treninga, reprezentativci Hrvatske danima hvalili takmičarku iz Bosne i Hercegovine Elvedinu Muzaferiju. Kada se Ilma Kazazić vratila u Sarajevo, malo je istražila i saznala da je Elvedina zapravo učenica Pete gimnazije u Sarajevu, koju je i Ilma pohađala. Ilma kaže kako za Elvedinu prije nije čula, iako su išle u istu školu, bile su ista smjena, a učionice su im bile na istom spratu.