Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji
. Vremena za razmišljanje ima mnogo; kako god okrenem, valja mi svaki dan nekoliko sati provesti vozikajući se do posla i natrag. Koliko god želio odmoriti mozak od bilo kakvih sjećanja, ona nezaustavljivo nadiru. Flešbekovi iz cijelog se života prepliću, padaju na pamet veseli i tužni doživljaji, vjenčanja i dženaze, kataklizme rata i mira, sve se miješa u vrtlogu misli koje je nemoguće kontrolirati. Sjedoh u kupe preko puta žene koja je u naručju držala dijete. Klinac je tako slatko spavao, kako samo dijete spavati zna. Skupa s nekoliko putnika s osmijehom sam gledao u klinca. Zaboravih na sva svoja trvenja i shvatih kako ipak ima nade za sve nas.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sujeta skoči s klupe za rezervne igrače i odmah zabije golSljedeći članak
“Neka gori, gori, gori, neka gori”
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja