aprila 1895. godine govorio je da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31, dok je Jevrejima pripao samo jedan mandat. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. U Sabor su izabrane brojne znamenite ličnosti iz društvenog i kulturnog života Bosne i Hercegovine: Ali-beg Firdus, Safvet-beg Bašagić, Petar Kočić, Vojislav Šola, Nikola Mandić, Ljubo Simić, Ivan Šarić… Pored njih, stalne članove Sabora sačinjavale su ličnosti iz religijskog života Bosne i Hercegovine: reisul-ulema, direktor vakufsko-mearifetske uprave, sarajevski, mostarski i po imenovanju najstariji muftija, četiri mitropolita i predsjednik Pravoslavne zajednice, nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda te sefardski rabin.

Prema članu 23 Bosanskog ustava, predsjednika Sabora nisu birali poslanici, nego ga je direktno postavljao car. Ova je odredba pravdana državnim interesima. Na mjestu predsjednika Sabora smjenjivali su se predstavnici triju glavnih konfesija. Bilo je predviđeno da za svaku saborsku sezonu car ukazom postavlja predsjednika iz svake od triju konfesija koji su se smjenjivali utvrđenim redoslijedom, prvo iz reda muslimana, zatim iz reda pravoslavnih te iz reda katolika.

Saboru je, po Ustavu, pripadalo pravo da Zemaljskoj vladi u Sarajevu upućuje peticije, da imenuje komisije, da podiže žalbe, predlaže rezolucije, podiže žalbe protiv Vlade. Članom 31 Bosanskog ustava bilo je utvrđeno da Sabor i njegovi članovi nemaju nikakve nadležnosti u ustavnoj vlasti. Vlada je, prema tome, bila potpuno nezavisna od Sabora u području svoga djelovanja.

U nadležnosti Bosanskog sabora bili su budžet, zaključivanje zajmova, otuđivanje i opterećivanje zemaljskog imanja, krivično pravosuđe, krivična policija, građansko pravo, javne knjige, trgovačko i mjenično pravo, pravo udruživanja i skupljanja, štampa, zdravstvo, privreda, nastava, religijske institucije, agrarni pravni odnosi, podizanje gospodarskih zavoda, mjere za unapređenje poljoprivrede i melioracije, šume i zaštita šuma, porezi, reforma katastra, podizanje i preinačavanje kaznionica, građenje željeznica, izdržavanje cesta, kupališta i lječilišta, sastav općina i ispitivanje i odobravanje zaključnih računa izvršenja budžeta. Tokom prve i jedine posjete Bosni i Hercegovini, car Josip Franjo I imenovao je za predsjednika prve saborske sjednice Ali-bega Firdusa, a za potpredsjednike Vojislava Šolu i dr. Nikolu Mandića. Kako je Ali-beg Firdus bio bolestan, predsjedničku dužnost tokom cijelog prvog zasjedanja obavljao je Vojislav Šola. Kasnije će za predsjednika Sabora biti imenovan Safvet-beg Bašagić. Otvaranje Sabora bilo je popraćeno neuspjelim pokušajem ubistva generala Marjana Varešanina na Carevoj ćupriji, prilikom povratka s otvaranja. Atentator, srpski omladinac Bogdan Žerajić, po kojem je do devedesetih nosio ime most na kojem je izvršio atentat, ubio se kako bi onemogućio istragu.

Sve molbe građana čitane su pred Saborom

U početku rada Sabora svi poslanici nastupali su, bez obzira na to kojoj su političkoj stranci i konfesiji pripadali, uglavnom zajednički prema Zemaljskoj vladi i složno radili. Poslanici su bili saglasni u vezi s ukidanjem zabrane održavanja analfabetskih kurseva, zahtjevima da se ne postavljaju mađarski natpisi na željeznici, zahtjevima da se ukine njemački jezik u unutrašnjem saobraćaju, da se donese novi zakon o šumskim globama koji je značajno olakšao položaj seljaštva, kao i na drugim pitanjima. Stenografski izvještaji sa sjednica Bosanskog sabora svjedoče da je njegova funkcija bila slična funkciji savremenog parlamenta.

Na sjednicama Bosanskog sabora čitale su se sve molbe, ne samo institucija nego i običnih građana, upućene na adresu ove institucije. Tako, naprimjer, na XXVI sjednici održanoj 9. novembra 1910. godine, bilježnik dr. Ljubo Simić čita sve pristigle molbe građana, a predsjednik dr. Safvet-beg Bašagić svaku molbu potom upućuje na saborske odbore. Oko četiri stotine molbi pročitano je samo na ovoj sjednici.

“Molba Abdurahmana Talundžića iz Starog Majdana za povrat šume; molba Općine Blagaj za gradnju ceste preko Rotimlje prema Stocu i Nevesinju; molba Mustafe Ezića iz Bosanske Krupe kojom moli da mu se dozvoli popravak kuće; molba Mehmeda Purića iz Torodova, kotar Cazin, kojom moli trajni vojnički dopust za vrijeme mira iz ekonomskih razloga; molba Ilariona Radonića, srpsko-pravoslavnog mitropolita, za povišenje godišnje plaće srpsko-pravoslavnim mitropolitima u Bosni i Hercegovini”, samo su neke od javno pročitanih molbi upućenih na razmatranje odborima: disciplinarnom, proračunskom, peticionom, imunitetnom… Iz stenografskih izvještaja vidljivo je da su narodni poslanici u početku svog rada djelovali kao jedno tijelo sa zajedničkim interesima. Ali to se ubrzo promijenilo.

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe.

Jezičko pitanje

U knjizi Nacionalno-politički odnosi u bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910‑1914) Dževad Juzbašić navodi da u Ustavu nije bilo nikakvih odredbi o pismu, niti se u njemu spominjao naziv jezika kojim je govorilo stanovništvo Bosne i Hercegovine. Uvođenje ustavnih institucija dovelo je do proširenja stvarne administracijske upotrebe narodnog jezika i značilo je početak nove etape u rješavanju jezičkog pitanja, koje je egzistiralo ne samo kao nacionalni i politički već i kao socijalni problem. U ljeto 1910. godine, u prvoj godini rada Sabora, pokrenuto je ovo pitanje. U istupanjima pojedinih poslanika, piše Juzbašić, došla je do izražaja socijalna komponenta ovog problema. Podvrgnuto je kritici ophođenje osoblja zemaljskih željeznica koje se putnicima obraćalo prvo na njemačkom pa onda na narodnom jeziku, zatim je kritizirano davanje prvenstva natpisima na njemačkom te zapostavljanje ćirilice. Većina uposlenika nije ni poznavala jezik domaćeg stanovništva.

Stoga je, u skladu s prijedlozima Budžetskog odbora, Sabor na XXIII sjednici usvojio rezoluciju kojom poziva Zemaljsku vladu da “srpski ili hrvatski” jezik uvede kao zvanični jezik željezničkog personala u komunikaciji s putnicima, te da natpise na željeznici postave najprije na srpskom ili hrvatskom, na latinici i ćirilici, i da se isprave pojedini pogrešno napisani nazivi imena i mjesta. Vlada je, po odobrenju Zajedničkog ministarstva finansija, odgovorila da će narodni jezik postepeno uvesti kao unutrašnji zvanični jezik. Rješavanje jezičkog pitanja bilo je važno jer je moglo utjecati kako na zapošljavanje domaćih ljudi, tako i na njihovo napredovanje u službi.

„Prilikom pregovora koji su se vodili između predstavnika Srpskog poslaničkog kluba i Hrvatske narodne zajednice o uvođenju narodnog kao službenog jezika bio je u ljeto 1910. godine postignut sporazum o ravnopravnosti naziva za jezik, kojeg su Srbi nazivali srpskim, a Hrvati hrvatskih jezikom. Međutim, time nisu mogle biti uklonjene razlike između nosilaca srpske i hrvatske građanske politike oko prvenstva jedne ili druge nacionalne oznake za jezik, što je bio prvi preduslov da bi zajednički mogli formulisati nacrt jednog jezičkog zakona (…) Za razliku od obzira s kojima su predstavnici Hrvatske narodne zajednice formulisali hrvatske nacionalne aspiracije, naslovni biskup dr. Ivan Šarić je, istupajući u ime Hrvatske katoličke udruge kao sastavnog dijela Čiste stranke prava, zauzeo ekskluzivno stanovište. Pledirajući da se Sabor zauzme da hrvatski jezik postane, umjesto njemačkog, službeni jezik internog poslovanja Zemaljske vlade, Šarić je istovremeno izjavio da je za autonomiju Bosne i Hercegovine ali u Hrvatskoj državi u okviru Habsburške Monarhije”, navodi Juzbašić. Pritom je Šarić izjavio da Hrvatska katolička udruga „ne može priznati na teritoriji kraljevstva Hrvatske nikoje drugo ime, nikoji drugi narod i nikakve ambleme do li hrvatskih”. Šarićeva izjava izazvala je buru negodovanja u Saboru te poljuljala izgrađenu srpsko-hrvatsku koaliciju. Time je neformalno narušen ranije potpisani sporazum o ravnopravnosti jezika u Bosni i Hercegovini. “Srpska riječ”, kao organ Srpskog poslaničkog kluba, tumačila je ravnopravnost pisama tako da bi ćirilici trebalo pripasti prvenstvo.

Godine 1911., zbog sve većih razilaženja između konfrontiranih struja u Saboru, nije se postigao dogovor oko usvajanja budžeta. Članovi Predsjedništva Sabora, dr. Safvet-beg Bašagić i dr. Nikola Mandić, sastali su se s baronom Benkom i obećali da će provladina muslimansko-hrvatska koalicija usvojiti budžet. Ovo je, ujedno, bio prvi slučaj stvaranja koalicije između Bošnjaka i Hrvata u Bosanskom saboru. Na sjednici održanoj 13. i 14. januara postignut je kompromis o usvajanju budžeta, a podržali su ga i neki srpski poslanici koji su se bojali raspuštanja Sabora i raspisivanja novih izbora. “Sedmodnevna saborska rasprava o zakonu o poštanskoj štedionici (od 24. januara do 1. februara 1911.), u čijem je centru bilo pitanje zakonodavnih kompetencija Sabora u odnosu na naredbodavnu vlast krune, završila se tako što je muslimansko-hrvatska većina izišla u susret Vladi i usvojila podneseni zakonski prijedlog nakon burnih protesta i opstrukcije srpskih poslanika. Ovaj poraz je Srpskom poslaničkom klubu pao tim teže jer je on pretendovao na vodeću ulogu i hegemoniju u Saboru”, objašnjava Juzbašić.

Agrarno pitanje

Na LXXXVI sjednici, održanoj 4. aprila 1911. godine, na dnevni je red došla generalna debata o “zakonskoj osnovi o davanju zajmova za dobrovoljno otkupljivanje kmetovskih selišta u Bosni i Hercegovini”. Kmetovi, kojih je po statistici iz 1895. godine (koju je u svom govoru u Bosanskom saboru spomenuo i Ćamil ef. Karamehmedović), bilo 38,25% od ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, težili su ekonomskoj samostalnosti. “Kmet je nastojao da kupi čitluk, a aga je nastojao da ga proda. No kako su kreditne prilike u nas bile vrlo loše, ne mogaše kmet da nađe potrebni novac, da otkupi čitluk i da imagjaše ga sam, pa je za to morao padati u ruke lihvarima. I sa takvim otkupom, kad se je kmet otkupio, u mnogo i mnogo slučajeva postao je siromašniji i jadniji, nego što je bio prije otkupa. Prema popisu pučanstva od godine 1910., bijaše u cijeloj našoj domovini kmetova bez ikakvog slobodna posjeda, ili da ih nazovem čistih kmetova, i to po konfesijama: a) katolika 16.415, t.j. 21.03 %; b) muslimana 3473, što će reći 4.45 %; c) Srba pravoslavnih 50.046 ili u procentima 74.9 %”, naveo je Ćamil ef. Karamehmedović. Na ovakav govor reagirao je oštro srpski poslanik Šćepan Grgjić, objašnjavajući da je odnos između kmeta i age veliko zlo, kako za kmeta tako i za agu, te da je krajnje vrijeme da se pitanje odnosa kmeta i age zauvijek skine s dnevnog reda. Grgjić je isticao da je to pitanje socijalno, a ne vjersko, te da se time ni na koji način ne žele ugroziti muslimanski zemljoposjednici, nego se žele otvoriti vrata demokratiji i socijalnoj pravdi. Odgovorio mu je Omer ef. Čirkinagić: “Visoki sabore, teška je rana agrarno pitanje obligatnim putem riješiti, kojoj rani mučno je naći lijeka. Ja mislim, visoki Sabore, i moje su misli opravdane, da bi ovo obligatorno rješenje agrarnog pitanja značilo materijalnu propast jednog dijela našeg naroda, i to gotovo isključivo muslimanskog elementa, jer obligatorni otkup prema mome shvaćanju znači nekoga siliti na to, da proda svoje zemljište, i da ga na silu prodaje, a to ne može biti.” Rasprava je žustro nastavljena, a poslanici su svojim izlaganjima jasno ukazali na postojanje dvaju nepomirljivih struja u Saboru: pravoslavne, koja se zalagala na obligatorno rješenje agrarnog pitanja, i muslimanske, koja je smatrala da bi se takvim rješenjem agrarnog pitanja nanijela nemjerljiva šteta muslimanima kao najvećim zemljoposjednicima u Bosni i Hercegovini.

“Najznačajnija pitanja u Saboru bila su agrarno i pitanje zemljoposjeda općenito, koje je obilježilo prvo i dijelom četvrto zasjedanje, te jezičko pitanje kao ključni dio nacionalnog pitanja, a kroz oba su se prelamali nacionalni odnosi u ovom predstavničkom tijelu. Bosanskohercegovački zemaljski sabor postao je mjesto vrlo čestih rasprava o agrarnom pitanju. Nastala je podjela, pri čemu su tri glavne grupe bile formirane po vjersko-nacionalnom ključu, dok je četvrti učesnik bila Zemaljska vlada putem njenih predstavnika na saborskim zasjedanjima. Ipak, mora se istaknuti da je glavna borba vođena između bošnjačkih i srpskih poslanika, jer su zemljoposjednici uglavnom bili muslimani, a zakupci/kmetovi većinom pravoslavni.

Na prvom zasjedanju iznosili su se argumenti za opravdanost željenog načina rješavanja agrarnog pitanja, postavljala terminološka i suštinska pitanja povezana s agrarnim pitanjem – šta obuhvata agrarno pitanje, da li je obrađivač čiflučke zemlje kmet ili zakupac, kojeg su porijekla pravoslavni i muslimani u Bosni i Hercegovini i koja je od ovih grupa starija u Bosni i koja, posljedično, ima više prava na zemlju, da li je odnos između zemljoposjednika i obrađivača privatnopravnog ili javnopravnog karaktera, koji su motivi vodili austrougarsku upravu da pristupi eksternoj kolonizaciji – da unaprijedi poljoprivredu ili oslabi srpsku etničku kompaktnost na određenim prostorima u Bosni i Hercegovini – i neka druga pitanja povezana s agrarom. (…) Nakon toga izbija kriza zbog jezičkog pitanja, kao jednog od najvažnijih potpitanja nacionalnog pitanja. U unutrašnjim političkim odnosima jezičko pitanje se i u saborskom periodu odnosilo na definiranje naziva jezika i korištenje pisma, a ne na suštinu samog jezika. I pored različitog pristupa nacionalno-političkih grupa u Saboru nazivu jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum o jezičkom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji su prihvatili da se jezik zvanično nazove srpsko-hrvatski. Ostao je problem kako s Vladom riješiti jezičko pitanje koje od tada dobiva primarno socijalnu i ekonomsku dimenziju”, piše doc. dr. Edin Radušić u monografiji Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Sve je to utjecalo na konfesionalnu diferencijaciju poslanika u Saboru, koji su sve češće zanemarivali interese građana Bosne i Hercegovine zarad insistiranja na interesima vlastite etničke ili konfesionalne grupe.

“Skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Sve to, a posebno sarajevski atentat na austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, 28. juna 1914. godine, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti sabor. Prethodno su van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počeo je Prvi svjetski rat”, objašnjava Kujović. Tako je raspušten Bosanski sabor s kojim je Bosna i Hercegovina ušla u razdoblje parlamentarizma. Godine 1915. došao je kraj instituciji koja je označila početak novog razdoblja u političkom životu Bosne i Hercegovine.