Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata
Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ
Da vam kažem meni ime kako je,
Hafiz Sejjid Zenunović ‘vako je.
I u srezu gradu Brčko tamo je,
Koraj selo rodno mjesto moje je.
Zanimanje moje glavno ovo je:
Kao imam služim Stare džamije.
Moju starost da vam kažem nek se zna,
Sad je meni pedeseta godina.
Ovaj jezgroviti poetsko-autobiografski zapis ostavio je hafiz Seid-efendija Zenunović, pjesnik, prevodilac, autor značajnih radova iz oblasti islamistike (primjerice, alhamijado tekst o Hidžri, tekst pod naslovom Mevludska hikaja, prijevod pravnog djela Multeka el-Ebhur itd.), rodom iz Koraja i porijeklom iz tradicionalno ulemanske porodice Zenunovića.
Rodio se 1875. godine u Koraju, u kojem završava medresu i postaje imam korajske Atik džamije. Uzgred, svi njegovi preci bili su imami i hatibi Atik džamije, te muderisi korajske medrese.
Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i, kako je već navedeno, napisao znatan broj radova iz oblasti islamistike. Između ostalog, pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata.
Na svu sreću, za razliku od brojnih iznimno značajnih, a na margine kolektivnog sjećanja potisnutih ličnosti, život i djelo hafiza Zenunovića nije zaboravljeno, naprotiv, zaokuplja interes struke, pa je njegovom djelu 1996. godine posvećen simpozij u organizaciji BZK “Preporod” iz Zenice i Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva.
Prof. dr. Omer Nakičević, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, o njegovom djelu će, pored ostalog, zapisati:
“Metod koji je prakticirao S. Zenunović kod prijevoda Kur'ana primijenit će i kod prijevoda hadisa. Ovo znači da tekst hadisa i njegov prijevod piše linearno, da tekst podvlači jednom linijom i da kod prijevoda koristi pismo arebicu. Osnovni tekst je vokaliziran, pismo sulus, a mastilo crne boje.
Preokupacija njegova interesovanja kod prijevoda hadisa koji su nam dostupni, između ostalog, odnose se i na prsten i pečat Vjerovjesnika. Mi sada ne znamo šta je razlog tome, ali je značajno da se Seid Zenunović, autor tako značajnih originalnih radova ili prijevoda, upustio u tri najosnovnije naučne discipline islamistike: prijevod Kur'ana, prijevod glavnog pravnog djela hanefijske pravne škole (mezheba) Multeka al-Ebhur, i evo sada i hadisom i to djelom Šemail, koje govori isključivo o Vjerovjesniku, a sunnet ili hadis svodi se u krajnjoj liniji na način života Vjerovjesnika (s. a. v. s).”
Hafiz Seid Zenunović šire je poznat i po svom Mevludu, koji je spjevao i štampao 1929. godine, arapskim pismom i na našem jeziku, a spjevao je i dva vefata: Smrt hazreti Muhameda, s. a. v. s., i Smrt hazreti Fatime, r. a., ali ih nije odmah objavio, nego u rukopisu “pustio u narod”, da ih pojedinci prepisuju i šire.
Zenunovićevi vefati prepisivani su u Koraju i okolnim mjestima, a pretpostavlja se da ih je spjevao oko 1925. godine. Tako su, “puštena u narod”, oba njegova vefata, u nečijem prijepisu, došla i do čuvenog muderisa Alije Sadikovića iz Janje (reis Čaušević zvao ga je “hodža sveznalo”) koji je uočio da u vefatima ima dosta grešaka koje su prepisivači napravili, pa je kao prijatelj Seid-efendijin ispravio uočene greške, te na kraju vefata izrekao:
(…) Vefate je Zenunović pravio,
Sadiković dod’o i popravio.
Ti si vefat baš fino napravio,
Ali svijet pošlje ga iskrivio.
Nešto ispustili, nešto dodali,
I po sebi neki prekrojavali.
Hafiz Seid-efendija Zenunović preselio je u Koraju 1932. godine i ukopan u haremu Atik džamije, a ovaj skromni osvrt na njegov život, djelo, pisanu ostavštinu, nastojanje je autora ovog teksta da hafiza Zenunovića i njemu slične, a, Bogu hvala, ima ih mnogo, otrgne od zaborava i učini neodvojivim dijelom kolektivne kulture sjećanja, one kulture koja nam, kao narodu, usudio bih se reći, tako bolno nedostaje.