Razmatrajući djelovanje Džemaludina Čauševića u ondašnjem povijesnom kontekstu, na vertikali povijesti socijalne, političke, kulturne i vjerske misli u Bosni i Hercegovini, primjećujemo da je on bio jedna od najznačajnijih ličnosti tog razdoblja, praveći snažne iskorake koji su od presudnog značaja za muslimansku i bošnjačku egzistenciju tog vremena

U sklopu obilježavanja 759. rođendana Grada Bihaća, u Bihaću je 27. februara u sali Muzeja AVNOJ-a, u organizaciji Udruženja “Reis Mehmed-Džemaludin Čaušević” iz Bosanske Krupe, a uz podršku Medžlisa Islamske zajednice Bihać i Arhiva Unsko-sanskog kantona, upriličena pokretna izložba o reisu Čauševiću i promocija knjige Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević autora dr. Fikreta Midžića. O knjizi je, između ostalih, govorio i Husnija Avdagić, predsjednik Skupštine Udruženja “Reis Mehmed-Džemaludin Čaušević”, koji je istaknuo da je cilj ove izložbe i promocije bio da široj publici predstave lik i djelo reisa Čauševića, koji se rodio u selu Arapuša kod Bosanske Krupe. Avdagić je govorio o Čauševićevim počecima i obrazovanju u Bosanskoj krajini, odlasku na studije u Tursku i njegovim reformatorskim idejama koje su bile revolucionarne za Bošnjake u tom vremenu.

ČAUŠEVIĆ KAO REFORMATOR

Avdagić je bihaćkoj publici predstavio vrlo interesantan podatak u vezi s dijelom života reisa Čauševića provedenog u Istanbulu. Reis Čaušević bavio se u tom periodu raznim poslovima, a posebno novinarstvom. Upućivan je na Bliski istok, u Jordan, Siriju i Egipat, odakle je izvještavao za turske časopise o životu, radu i djelovanju muslimana na tim područjima. Dolazio je često i u Bosni i Hercegovinu, svoju rodnu Bosansku Krupu, a 1903. godine konačno se vratio u zemlju i počeo s radom u Visokoj šerijatskoj školi u Sarajevu, gdje je najprije predavao arapski jezik, a zatim i šerijatsko pravo. Upravo tada prepoznajemo njegove intelektualne napore da bošnjačkoj javnosti prvi put iznosi svoje reformatorske stavove, zbog kojih isprva biva žestoko kritiziran od skupine neistomišljenika iz reda uleme tog vremena. Čaušević je izdržao sva iskušenja i na kraju uspio izvršiti značajne reforme u dotadašnjem načinu shvatanja života i običaja muslimana ovih prostora.

“Tokom svog boravka i rada u Sarajevu uključuje se u vjerski život i dolazi do određenih saznanja da neke vjerske stvari treba mijenjati, ponajprije sistem držanja hutbi koje su se držale na arapskom i turskom jeziku. Zatim, da su mektebi gdje se obrazuju djeca i mladi u takvom stanju da ne zadovoljavaju savremene potrebe naobrazbe, te je zbog toga smatrao kako su reforme u vjerskom obrazovnom sistemu neophodne. S obzirom na svoje napredne ideje i stavove koje je isticao u svim prilikama, normalno da je bilo i onih koji su smatrali da to nije ispravno primijeniti u životu muslimana Bošnjaka u to vrijeme. Došao je u Bosnu u vrijeme koje nije bilo povoljno za muslimane ovih prostora. Odlazila je osmanska vlast i sve ono što je uz tu vlast od obrazovanja, prava, propisa i običaja do tada postojalo, a dolazila je nova vlast koja je donosila novu vjeru, običaje, pravni sistem i novo pismo.

Tako da je bosansko stanovništvo u jednom trenutku bilo nepismeno, a on je smatrao da zbog toga treba prilagoditi arapsko pismo našem jeziku, te je napravio arebicu kako bi naši ljudi mogli pisati i čitati na bosanskom jeziku, te tako zadržati sposobnost za daljnju izobrazbu. Ono po čemu je reis Čaušević još poznat kao reformator jeste to da je smatrao da žene i ženska djeca trebaju biti potpuno ravnopravne s muškarcima. I tu je nailazio na otpor i imao je onih snaga koje su smatrale da se takvo što ne treba ukorijeniti u život i običaje našeg naroda. Za reisa je imenovan 1914. godine, a imenovanje su mu potvrdili i Ferdinand, austrougarski car, i Porta. Priznali su ga za vjerskog poglavara muslimana Bošnjaka na Balkanu. Ne samo Bosne i Hercegovine već i na onom dijelu Balkana u kojem je još bila uprava Osmanskog carstva.

U svom radu kao reis bio je u prilici da te svoje ideje i reforme još snažnije provodi i još snažnije insistira da one budu primijenjene u životu i radu bošnjačkog naroda na tom području. U toku Prvog svjetskog rata, s obzirom na to da su se desili veliki gubici i da je mnogo Bošnjaka poginulo boreći se na strani austrougarske vojske i da je značajan broj porodica u Bosni ostao bez glave kuće i uzdržavatelja, smatrao je da žene mogu skinuti feredže i da se mogu zaposliti kako bi mogle izdržavati porodice. Formiranjem Kraljevine SHS, nastavio je sa svojim djelovanjem, a priznao ga je i kralj Petar za vjerskog poglavara Islamske vjerske zajednice za BiH, tako da je to treći vladar u periodu njegovog obnašanja funkcije reisa koji ga je priznao za vjerskog poglavara”, kazao je Avdagić.

 IZABRAN ZA REISA UPRKOS SPLETKARENJIMA

Nijaz Tatarević predsjednik je Upravnog odbora Udruženja “Reis Mehmed-Džemaludin Čaušević” i jedan od njegovih osnivača. O reisu Čauševiću do prije nekoliko godina nije znao ništa. Svakodnevno odlazeći na posao u Komunalno preduzeće Bosanska Krupa, čije se sjedište nalazi u ulici koja nosi naziv po reisu Čauševiću, počeo se zanimati za njegov lik i iščitavati njegovu biografiju. To ga je i ponukalo da osnuje udruženje koje bi se zvalo po ovom krajiškom bošnjačkom velikanu. Nakon osnivanja udruženja, projekti u čast i sjećanje na reisa Čauševića nicali su jedan za drugim, a spomen-soba izgrađena u čast sjećanja na njega kruna je svih prethodno realiziranih projekata.

“Odluku da krenemo s izgradnjom spomen-kuće u čast reisa Čauševića donijeli smo samo s jednim ciljem, a to je da njegovo ime zauvijek sačuvamo od zaborava na ovim prostorima. Projekt izgradnje spomen-kuće trajao je od 2012. do 2018. godine, a sredstva su sakupljena od građana putem manifestacija koje smo organizirali kroz rad Udruženja. Kada smo krenuli, imali smo dvije manifestacije: tevhid povodom dana preseljenja reisa Čauševića i ‘Susrete hadžija’. U izgradnju ove kuće potrošili smo ukupno oko 200.000 KM. Postigli smo ono što smo željeli, a to je grandiozni objekt koji će svjedočiti o liku i djelu reisa Mehmeda Džemaludina Čauševića”, ističe Nijaz Tatarević.

Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović, u nekim dokumentima samo Omerović, bio je reisul-ulema Islamske zajednice BiH i tu je dužnost obavljao do 1893. godine. Naslijedio ga je Mehmed Teufik ef. Azabagić, koji je vodio zajednicu do 1909. godine, a nakon njega, za reisa je imenovan hafiz Sulejman ef. Šarac. Reisul-ulema Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević na tu je dužnost stupio 1913. godine i obavljao je sve do 1930. godine. Izbor Čauševića za reisa nije tekao glatko. O tome svjedoči tekst Fehima Spahe objavljen 15. aprila 1938. godine u Novom Beharu. Iako su ga svi njegovi prijatelji smatrali najboljim i najspremnijim nasljednikom Šarca, te ga molili da ne žuri s odlaskom u Tursku, njegovom izboru usprotivila se većina muslimana u bosanskom Saboru koja je pomagala Vladu. Ipak, na kraju ga je izborna komisija ipak izabrala na prvo mjesto s najviše glasova, ali je Vlada pod pritiskom poništila ovaj izbor s nekom nategnutom motivacijom o trećem kandidatu, rahmetli Hadžiefendiću, te je došlo do reizbora.

“Saborska većina nađe i svog kandidata u osobi Džafer Ilhami-bega Kulenovića iz Carigrada, a rodom Bošnjaka. U izbornoj kuriji bijaše i priličan broj državnih činovnika, osobito šerijatskih sudija. Na ove je naročito činjen pritisak od strane njihovih pretpostavljenih da glasaju za Kulenovića. Agitacija i pritisak na članove izborne kurije činio se sa svih strana i na sve moguće načine. Kada su pred drugi izbor članovi počeli da dolaze u Sarajevo, svratim ujutro prije uredskih časova u hotel ‘Gazi’ da posjetim neke članove, svoje školske drugove. Tu me uhvati i jedan vladin član, za kojega sam znao da nije sklon rahmetli Džemaludinu.

Odmah okrenu razgovor na izbor i upita me za mišljenje. Kako smo bili sami, ja mu otvoreno rekoh da znam da je vladin kandidat Kulenović, ali da mi moramo svi biti za Čauševića, jer ga znamo i jer od njega možemo nešto očekivati, dok Kulenović uopće ne zna naših prilika, pa će biti samo lutka u tuđim rukama. Odatle sam otišao u kancelariju, ali još prije podne bih pozvan na odgovornost, jer da agitiram za Čauševića, i bi mi preporučeno da za vrijeme zasjedanja izborne kurije uzmem dopust, koji ću provesti izvan Sarajeva. Tako ja i nehotice odoh na kraći odmor u Kiseljak. Ali usprkos svim nastojanjima i vlade i saborske većin,e dobi rahmetli Džemaludin još veće povjerenje nego na prvom izboru”, napisao je Spaho.

Vlada nakon svega nije imala izbora osim da potvrdi Čauševića za reisa. Po izboru, Čaušević je zatražio da ga u Beč prate Ali Riza ef. Prohić, vrhovni šerijatski sudija i svjedok kod Čauševićeve zakletve, te Fehim Spaho kao tumač. Čaušević je bio poznat kao čovjek, ističe Spaho, koji se uvijek i u najtežim trenucima zanimao za stanje Bošnjaka i nastojao da bude u službi narodu. Kada se nije zanimao obavezama reisa i provođenjem vremena s porodicom, najviše se posvećivao nauci trudeći se da narodu ostavi što više djela na maternjem bosanskom jeziku. Glavna karakterna crta Džemaludina Čauševića bila je i ostala tokom cijelog života to da nikoga nije mrzio, čak ni najveće svoje protivnike.

ČAUŠEVIĆEV UTJECAJ NA DRUŠTVENO-POLITIČKE PRILIKE

Vrijeme djelovanja reisa Čauševića umnogome je dalo historijsko značenje njegovoj ličnosti. Većina bosanskih historičara reći će da je kraj 19. i početak 20. stoljeća najturbulentnije razdoblje ukupne bosanskohercegovačke historije.

Raspad Osmanskog carstva, dolazak Austro-Ugarske na ove prostore i nagle kulturne i civilizacijske promjene, Prvi svjetski rat, stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim i Kraljevine Jugoslavije – okvir je od pedeset godina koji svjedoči o dinamici događaja koji su tada odvijali, a čiji je svjedok bio Čaušević.

“Situirajući misao Džemaludina Čauševića u ondašnji povijesni kontekst, ali i na vertikalu povijesti socijalne, političke, kulturne i vjerske misli u Bosni i Hercegovini, pokazuje se da je on bio jedna od najznačajnijih ličnosti tog razdoblja, a po mnogima i u ukupnoj bošnjačkoj povijesti, praveći snažne iskorake koji su od presudnog značaja za muslimansku egzistenciju tog vremena. Prije svega, on ne ostavlja nikakve nedoumice oko percepcije bošnjaštva kao integralne i neodvojive samosvijesti bosanskog naroda, koja pored svih vidljivih povijesno prisutnih veza, jezika, kulture, zajedničke povijesti, svijesti o pripadnosti bosanskome tlu i južnoslavenskom porijeklu i drugih komponenti koji čine bosanski identitet, ali i s vidnim elementima religijske različitosti. Po njemu, identitet se formira kroz povijest i nije dostatnost koja je zaokružena, već je to proces koji traje i danas i koji će trajati u budućnosti”, pojašnjava prof. dr. Nevzet Veladžić u svom radu Društveno-politički aspekt djelovanja reisa Džemaludina Čauševića, objavljenom u časopisu Bošnjačka pismohrana 2011. godine.

Čaušević ni po funkciji ni po opredjeljenju nije pripadao krugu bošnjačke političke elite tog vremena, niti je bio član ijedne bošnjačke političke opcije. Ipak, imao je sposobnost da realistički percipira društveno-političke prilike koje su tada vladale i u kojima su Bošnjaci egzistirali. Bio je vođen idejom da Bošnjaci ne smiju biti objekt već subjekt društveno-političkih promjena i da je to ono na čemu se treba temeljiti bošnjačko društveno-političko egzistiranje.

“Za Mehmeda Džemaludina Čauševića možemo reći da je dao jedan od najsnažnijih političkih doprinosa u pokušaju ostvarivanja bošnjačko-muslimanskih interesa i njihovih političkih prava. Pri vrednovanju njegovog političkog angažmana ne smijemo zaboraviti da je taj angažman van bilo koje organizirane političke stranke, kao i da su postojala razdoblja kada stranački politički život Bošnjaka uopće nije egzistirao i da je u takvim razdobljima institucija reisul-uleme bila jedina zaštitnica njihovih interesa. Jedan od prvih važnijih političkih angažmana Džemaludina Čauševića desio se nepunu godinu nakon njegovog ustoličenja na funkciju reisa, odnosno nakon poznatog sarajevskog atentata i ubistva Franza Ferdinanda 1914. godine, kada Čaušević upućuje apel svim svojim vjernicima o ponašanju u novonastalim političkim prilikama. Drugi primjer Čauševićevog političkog utjecaja na Bošnjake je u oktobru 1915. godine, kada osjeća potrebu da u školama širom Bosne i Hercegovine pojasni djeci karakter rata pišući pisane preporuke o postupcima prema nemoćnim, ranjenim i zarobljenim neprijateljima u ratu.

On je vođen idejom humanosti i zaštite slabih i nemoćnih od bilo koje vrste silnika. Njegov stav o navedenim kategorijama ljudi u ratnim okolnostima utemeljen je na islamskom učenju, a što će tek nekoliko decenija kasnije, 1949. godine, biti regulisano Ženevskom konvencijom, aktom koji reguliše međunarodno ratno i humanitarno pravo. U trećem primjeru koji je od posebne važnosti, spomenut ćemo njegov politički angažman u vrijeme prevrata i stvaranja jugoslavenske države, kada je od oktobra 1918. godine do formiranja Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) februara 1919. godine, silom prilika, bio ne samo vjerski već i politički predstavnik Bošnjaka. Četvrti primjer je vezan za razdoblje u kojem se dešavaju dinamične promjene, preciznije od jeseni 1918. godine, kada su Bošnjaci bili izloženi različitim vidovima progona, pa su se, radi lične i imovinske zaštite i sigurnosti, najčešće obraćali reisul-ulemi Čauševiću, od kojeg traže da ih svojim autoritetom i angažmanom kod vlasti zaštiti”, ističe dr. Veladžić.

Osim što je bio gorljivi reformator, predavač u renomiranim sarajevskim školama, član Ulema-medžlisa i reisul-ulema, Čaušević je bio pokretač i osnivač vjerskih staleških udruženja, časopisa i listova, njihov urednik i rado čitan saradnik i autor. Čaušević je bio blizak prijatelj s mnogim značajnim imenima iz tog historijskog razdoblja Bosne i Hercegovine. Ostat će zapisano da je bio vrlo komunikativan, susretljiv i uglađen, ali istovremeno energičan i hrabar čovjek. Za svoje stavove se borio argumentima, jasnom riječju i autoritetom.

Čauševićev život i djelo danas su Bošnjacima dostupni u autentičnim pisanim tragovima u vidu sjećanja naše uleme poput Mahmuda Traljića, ali i u pisanoj građi i dokumentima koji su iza njega ostali sačuvani. Knjiga Bišćanina Fikreta Midžića svjedoči o liku i djelu jednog od najznačajnijih Krajišnika u novijoj povijesti Bosanske krajine, ali i o tome da je on i danas aktualan zbog činjenice da se novija historija Bosne i Hercegovine ponavlja skoro u istom obliku u kakvom ju je on proživio i upoznao.