Migranti će nastaviti svoju misiju potrage za boljim životom, u kojoj će im Unsko-sanski kanton vjerovatno ostati zadnja stanica u Bosni i Hercegovini kroz koju trebaju proći da bi ušli u Evropsku uniju. Hoće li lokalna politika nastaviti koristiti muku migranata kako bi ubrala poneki jeftini politički bod baveći se problemom kojem nije dorasla, a zapostavljajući migracije domaćeg stanovništva i visok stepen nezaposlenosti? Na ovo pitanje odgovor ćemo dobiti na proljeće

Migrantska kriza na području Unsko-sanskog kantona počela je dobivati veće razmjere početkom ljeta prošle godine, da bi u ranu jesen eskalirala blokadom graničnog prijelaza na Maljevcu. Ispočetka su u Bihać i Veliku Kladušu dolazile manje grupe ilegalnih migranata, da bi ubrzo te grupe brojale stotine pa i hiljade migranata. Na svom putu ka zemljama EU zaustavljeni su u Krajini. Sedmice čekanja pretvorile su se u mjesece, a u iščekivanjima i pokušajima prelaska hrvatske granice prošlo je više godišnjih doba i došla hladna krajiška zima koja je odnijela nekoliko života. Uslijed vrlo niskih temperatura, bure i snježnih nanosa, nekoliko djece, koja su u pratnji roditelja preko Plješevice iz Bosne i Hercegovine prešla u Hrvatsku, pretrpjelo je teške posljedice smrzavanja, a neki su mališani i kolabirali. Odrasli migranti potražili su pomoć, te su promrzla djeca hitno odvezena u Opću bolnicu Gospić. Nažalost, takvu sreću nije imao bračni par iz Irana koji je sa sobom imao i maleno dijete. Sve troje su umrli od posljedica smrzavanja u pokušaju da se dokopaju Evropske unije.

ZBOG TUČE PRIVEDENO PEDESETAK MIGRANATA

Dolazak novih migranata iz Afganistana, Pakistana, Alžira, Maroka, Irana i brojnih drugih zemalja u Unsko-sanskom kantonu stvorio je humanitarnu krizu. Zbog loših uvjeta boravka migranata, prijetila je epidemija zaraznih bolesti, a nemogućnost kontrole njihovog kretanja rezultirala je čestim ispadima, sukobima te prekršajnim i krivičnim djelima koje su činili. Posljednji u nizu sukoba između migranata desio se u petak, 1. februara, kada je nekoliko osoba teže povrijeđeno. Bihaćka policija privela je više od 50 osoba koje su učestvovale u međusobnom obračunu u privremenom migrantskom centru “Bira”. Povrijeđeni su primljeni u Kantonalnu bolnicu “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, a neki od njih zadobili su teže povrede. Sudeći prema izjavi jednog od svjedoka ovog događaja, u sukobu su učestvovali Afganistanci i Pakistanci.

“Pakistanci i Afganistanci se tradicionalno ne vole i ne podnose. Zbog toga često, kada se sastave u jednom prostoru, neminovno dolazi do sukoba”, kaže Tarik Rana iz Pakistana.

Duga i hladna krajiška zima kod 2.000 migranata u privremenom centru “Bira” povremeno stvara nervozu. Zaglavljeni u Bihaću i zbog teških vremenskih uvjeta onemogućeni da se pokušaju probiti preko granice s Hrvatskom, migranti su očajni i depresivni. Tome još doprinosi i loš kvalitet hrane koje, tvrde, nema u dovoljnim količinama.

“Hrana je loša, a porcije su nedovoljne. Dobijete tanjir nekog lošeg kuhanja i, kada zatražite još, ne daju vam. Nismo u stanju uvijek da kupujemo gotovu hranu niti možemo kuhati ovdje. Problem je i održavanje lične higijene. Imamo samo dvije kabine za tuširanje, a nas je ovdje mnogo i teško je teško doći na red za tuširanje. Želim samo da odem odavde što prije. Imam dosta rođaka u Evropskoj uniji i želim ondje započeti novi život”, kaže dvadesetčetverogodišnji Zekerijah iz Maroka, kojem je cilj da se probije do Italije.

Migrante u privremenom centru “Bira” u Bihaću zatekli smo kako piju čaj i igraju domine. Drugih aktivnosti ovdje nema. Kažu da nemaju razloga bilo koga kriviti jer su sami odabrali dug i težak migrantski put u želji da ostvare bolji život.

“U Maroku je težak život, ljudi su siromašni. Posla nema kao u Evropskoj uniji, a ljudi koji uspiju da se zaposle rade za vrlo male plaće koje su nedovoljne za život. Prosječna mjesečna plaća u Maroku iznosi oko 150 do 200 eura, a mjesečna stanarina vas košta oko 200 do 250 eura. I kako onda da živite, planirate brak i porodicu”, priča Zekerijah.

Vijest da je porodica iz Irana dobila bebu unijela je malo vedrine i radosti u sumornu migrantsku svakodnevicu u kampu. Dječak koji ima samo dvadesetak dana rođen je u bolnici “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću. Terensko osoblje organizacije “Save the Children” roditeljima je osiguralo nosiljku i odjeću za bebu, te ostale osnovne potrepštine kako bi dječaka donijeli u njegov prvi dom, a to je kontejner s jednom prostorijom smješten u velikoj dvorani bivše tvornice u Bihaću. Majka, bivša medicinska sestra, i njezin suprug, bivši univerzitetski profesor, napustili su Iran sa svojim šestogodišnjim blizancima prije više od godinu. Iz Irana su avionom najprije doputovali u Beograd, a nakon toga, uz pomoć krijumčara, kojima su dali mnogo novca, stigli su u Bihać.

“Napustili smo Iran zato što nismo mogli slobodno da izrazimo svoje mišljenje. Već smo ostvarili pola naše misije čim smo napustili Iran. Nije nam toliko ni važno kuda ćemo dalje, sve dok je to zemlja u kojoj možemo imati slobodu, a naša djeca obrazovanje”, kaže nam ova Iranka.

DJECA MIGRANATA OBRADOVANA ŠKOLOM

Nakon što je objekt bivšeg Đačkog doma u Borićima nedavno renoviran, u njemu trenutno boravi oko 130 migranata, roditelja i djece koji su u vrijeme izvođenja građevinskih radova bili smješteni u privremenom prihvatnom centru “Bira”. Uvjeti života migranata i izbjeglica koji borave u Borićima sada su znatno kvalitetniji. Ipak, još nije riješeno pitanje priključka na elektroenergetsku mrežu, te je rukovodstvo Doma osiguralo alternativno napajanje strujom putem agregata. “Voda i kanalizacija su nam priključeni, imamo u Domu internet. Imamo ovdje određen broj djece koja su krenula u školu. Ima i mlađe djece i za njih ‘Save the Children’ redovno organizira razne edukativno-zabavne aktivnosti. Sad imamo i posebnu prostoriju za djecu u kojoj se mogu igrati”, priča Amira Hadžimehmedović, koordinator Doma Borići.

Migranti ističu kako je i ovdje prisutan problem nedovoljnih količina hrane.

“Moje dijete je krenulo u školu i zbog toga sam radostan. Sada su odlični uvjeti ovdje u domu i sve je super, ali ne možemo više samostalno da spremamo i kuhamo hranu. To smo prije radili i to nam mnogo znači, jer količine hrane i porcije koje nam dijele svakodnevno nisu baš dovoljne. Preskupo je da se hranimo gotovom hranom u gradu. Namirnice su jeftine i kuhanje je bila dobra alternativa”, kaže nam Halid, koji sa suprugom i sinom boravi u Domu Borići.

S LIVADE U HALE FIRME “MIRAL”

Općina Velika Kladuša ponudila je migrantima bolje rješenje za smještaj od livade. U krugu proizvodne hale firme “Miral”, koja je svoju proizvodnju premjestila na drugu lokaciju, poprilično je živo. Ispred ulaza su policija i osiguranje koji ne dozvoljavaju ulaz nikome, pa ni novinarima. Iako u gradu više nema migranata kao prije, mještani naselja Polje, koje se nalazi na samom ulazu u Veliku Kladušu, prije mjesec su organizirali protestni skup tražeći od kantonalnih vlasti da riješe probleme koje oni imaju s migrantima. Mještani Polja žale se na sve učestalije krađe i provale u privatne kuće u ovom naselju.

“Provaljeno mi je u kuću. Policija je došla i napravila zapisnik, ali nije još ništa utvrdila. Najvjerovatnije su to uradili migranti. Nanesena mi je šteta i ne znam ko će to platiti. Nemamo ništa protiv migranata i ‘Mirala’, ali dozvoljeno je da se oni smjeste u blizini Islamskog centra, džamije i škole”, kaže Zlatan Hodžić, mještanin naselja Polje.

Mještani smatraju da su njihovi problemi s migrantima uzrokovani njihovim smještanjem u naselje Polje.

“Mojoj sestri je dva puta opljačkana kuća, policija još nije ništa otkrila. Fotografije štete imaju, ali do sada ništa nije riješeno. To se dogodilo otkako je ovaj kamp u ‘Miralu’ otvoren”, negoduje Almir Elezović iz naselja Polje.

Ne zna se pouzdano koliko je ukupno nelegalnih migranata ušlo i prošlo kroz Bosnu i Hercegovinu tokom 2018. godine, a prema nekim nezvaničnim podacima, bilo ih je oko 20.000. Novi migrantski talas balkanskom rutom očekuje se na proljeće, istaknuto je 16. januara 2019. godine na sjednici Operativne grupe za koordiniranje aktivnosti i nadzora nad migrantskom krizom na području Unsko-sanskog kantona. Na sastanku Operativne grupe donesena je odluka da se počne raditi Strategija za upravljanje sigurnosnom situacijom na području Unsko-sanskog kantona. O kakvoj je strategiji riječ i koliko će ona pomoći u rješavanju ovog problema, ostalo je nejasno. Šta uopće može učiniti jedan kanton u globalnom projektu migracija s kojim nakraj ne mogu izaći ni mnogo veće i jače zemlje? Migranti će nastaviti svoju misiju potrage za boljim životom, u kojoj će im Unsko-sanski kanton vjerovatno ostati zadnja stanica u BiH, kroz koju trebaju proći da bi ušli u Evropsku uniju. Da li će lokalna politika nastaviti koristiti njihovu muku, svjesna da je nemoćna pred svjetskim moćnicima koji diktiraju tempo migracija, kako bi ubrala poneki jeftini politički bod baveći se s problemom kojem nije dorasla, zapostavljajući fenomen migracija domaćeg stanovništva i visok stepen nezaposlenosti, pitanje je to na koje će javnost dobiti odgovor u proljeće.