Izetbegovićima se otvoreno priželjkivala smrt, pozivalo se na njihovo javno linčovanje, poredili su se s porodicom Ceaușescu, zagovarana likvidacija po kratkom postupku, nadalo se njihovom obolijevanju, udaralo na porodicu, širili najogavniji tračevi, i sve to sa stranica “uglednih medija”.
Nakon što su kadrovi Naše stranke svojim otvorenim sabotiranjem uspostave probosanskog političkog fronta izazvali ogorčenje ovdašnje javnosti, te stoga zasluženo pretrpjeli veliki broj javnih kritika, odlučili su se za staru dobru metodu vuka u janjećoj koži, pa su stali meketati i blejati o svojoj tobožnjoj ugroženosti.
Ugroženiji je od svih, naravno, Peđa Kojević, koji, iako de facto i de jure suvereno vlada Kantonom Sarajevo, te ima toliko političkog utjecaja da spriječi formiranje probosanske koalicije na višim nivoima, ipak nekako spada u red nejači, neku vrstu ugroženog cvijetka zanovijetka u stakleniku kojeg se ne smije niti pogledati, a kamoli kritizirati.
Pokušaj izazivanja vještačke sablazni tako što će se izjednačiti legitimna kritika s anonimnim šovinističkim komentarima iz mulja društvenih mreža, da se nekako kriminalizira kritika odabranih političkih dužnosnika, možda bi i uspio da nije dvostrukih standarda i da nije toliko otvoreno selektivan.
Jer dovoljno je samo pogledati kakvoj su vrsti najbrutalnijeg govora mržnje bili izloženi najviši bošnjački dužnosnici, ali i njihove porodice, naročito Bakir Izetbegović i njegova supruga Sebija, i to vrlo često iz istih onih krugova koji bi sada Peđu Kojevića smjestili u kategoriju ugrožene vrste, ili čak svete građanske krave.
Izetbegovićima se otvoreno priželjkivala smrt, pozivalo se na njihovo javno linčovanje, poredili su se s porodicom Ceaușescu, zagovarana likvidacija po kratkom postupku, nadalo se njihovom obolijevanju, udaralo na porodicu, širili najogavniji tračevi, i sve to sa stranica “uglednih medija”.
A ono što se pisalo na društvenim mrežama i u forumskom podzemlju, a što su pojedini portali na svom prostoru tolerirali, a možda i poticali, nemjerljivo je gore.
Šta tek reći za šovinističku medijsku harangu kojoj je sve do svoje smrti bio izložen Alija Izetbegović? Šta reći na to da čak ni danas nije miran jer, kako se može vidjeti u ilustraciji ovoa teksta, i danas kojekakvi ‘ajduci oličeni u liku Jelene Ajduković, člana Upravnog odbora SKD “Prosvjeta” i kandidatkinje Hadžibajrićeve Nezavisne bosanskohercegovačke liste za Skupštinu Kantona Sarajevo, pokušavaju nasrtati na njega, i to koristeći velikosrpsku propagandu najlažljivije vrste izmišljajući da je Alija Izetbegović bio pripadnik SS Handžar divizije.
Šta reći za Ajdukovićkine prostačke uvrede na račun Bakira Izetbegovića? Naravno, ne treba očekivati da će sakralizatori Peđe Kojevića ikad osuditi ovakve stvari, kao što nikada nisu osudili niti daleko gori govor mržnje upućen bošnjačkim političkim predstavnicima.
Štaviše, većina je njih u tome i ostrašćeno učestvovala, a dobar dio njih zapravo su i originalni proizvođači takvog antibošnjačkog šovinizma. Upravo zbog te vrste licemjerstva, njihova namjera da kriminaliziraju kritiku vlastitih ljubimaca, dok istovremeno šire kriminalni šovinizam prema drugom i drugačijem, neće uspjeti.
Prošla su ta vremena.