Jedna je lijepa glumica vrisnula i opsovala. Neka od opaski očito je bila na njen račun. Onda je rekla nešto brutalno, zbog čega smo se svi zamislili. Stvorila se tu istinska drama. Strasna. Bez zadrške. Svađa. Predstava u probi
, zgodna gospođica popravljala je nešto na sebi, a dželat svoju giljotinu. Nekoliko pijanaca u pozadini počeli su plesati. Onako kako su maločas plesali.</p>
<p>Sve je izgledalo iščekivajuće autentično. Sve dok se nije vratio režiser. Profesor nije. Možda je bio negdje tu. Nismo znali. U svakom slučaju, stanka je nestala. I predstava je krenula iz početka.</p>
<p>Predstava koja je pokazala sve ono što se događalo u godinama i decenijama, čak i stoljećima, nakon što je napisana. Revolucija je zavodljiva. Revolucija je okrutna. Revolucija jede svoju djecu.</p>
<p>Bili smo u istom trenutku u dva vremena. Ili je to bilo isto vrijeme jer su se u njemu događale slične stvari. Mislili smo na ono što se događa. Na mladog Büchnera. Kako je lucidno sve vidio. Mnogi su proživjeli njegove vizionarske slike. I na sebe, naravno, u svemu tome.</p>
<p>Do kraja probe režiser je prekinuo još dva puta. Glumci na sceni bili su sve inventivniji. Igrali su se kao djeca. A onda su se najednom prestali igrati. Počeli su govoriti svoje kućne probleme, ne obraćajući pažnju na nas, koji smo sve razumijevali jer se govoreno manje-više ticalo svih. Pričali su o svojoj djeci. O ženama i ljubavnicama. Glumice su bile suzdržanije. Padale su tu raznorazne dosjetke, neke zaista duhovite, ali neke i opake. Šutjeli smo kao nikad dotad u toj sali. Nismo disali. Pred nama se događala predstava koja se nikad više neće obnoviti. Jer ju je nemoguće obnoviti. Bio je to život sam.</p>
<p>Razgolitila se tragedija jednog glumca za kog sam mislio da je uštogljen i gotovo uvijek isti – poput lutka. Bio je to njegov način da se othrva nečem s čime se nije mogao nositi u životu.</p>
<p>Jedna je lijepa glumica vrisnula i opsovala. Neka od opaski očito je bila na njen račun. Onda je rekla nešto brutalno zbog čega smo se svi zamislili. Stvorila se tu istinska drama. Strasna. Bez zadrške. Svađa. Predstava u probi. Mislim da nikad dotad glumci nisu tako odigrali sebe.</p>
<p>Napokon je došao režiser, uzeo onom gladnom glumcu reket i dao mu napravljeni but i proba je krenula dalje.</p>
<p>Nakon nekog vremena smo s profesorom došli na pretpremijeru. Bila je izuzetno upečatljiva. I moćna. Kao i ona koja je prije toga igrana u glavnom gradu.</p>
<p>Sve u svemu, probe nikad nismo zaboravili. Naročito ovu. Bar ja nisam. Možda zato sve ovo ispisujem.</p>
<p>I to je život. Ono što je Büchner naslutio da će se njemu dogoditi.</p>
<p>Proba za našu veliku predstavu.</p>
<p>Našu.</p>
<p>Naš život.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Majka HabibaSljedeći članak
Pisci i oni koji bi to htjeli biti
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo