Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

Avdo Huseinović

Jasminka Milojević

Radomir Zoranović

Vesna Domuz

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Dokumentarni film Junak umire jednom režisera Avde Huseinovića premijerno je prikazan u u Memorijalnom centru Kovači u Sarajevu. Generalni pokrovitelj filma jeste Gradska uprava Grada Sarajeva, a film govori o bosanskim Srbima, herojima odbrane Republike Bosne i Hercegovine, kao i njihovim ratnim sudbinama i herojskim putevima i odlukama. Između ostalih, u filmu se spominju: Čedo Domuz, Radenko Abazović, Vlajko Bandić, Sreten Lojanica, Mihajlo Petrović, Goran Stošić, Aleksandar Ace Stanković, Dragan Ćurak i Nenad Milojević.

 ZLATNI LJILJANI

Avdo Huseinović za magazin Stav kaže kako se veoma često doticao pitanja bosanskohercegovačkih Srba i njihovog doprinosa u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije, ali kako je počeo razmišljati o snimanju filma s ovom tematikom tek nakon što je prije dvije godine prvi put čuo priču o “zlatnom ljiljanu” Radenku Abazoviću.

“To je usud ratnika, nevjerovatna priča, istovremeno i herojska i tragična. Radenko je bio radnik u pokopnom društvu u Sarajevu, porijeklom je iz Rogatice. Na početku agresije i opsade Sarajeva radnici ‘Pokopa’ vidjeli su da je najbolje da unaprijed kopaju nove grobove jer se znalo da će u njih vrlo brzo neko leći. Tako su na groblju ‘Lav’, koje je u ratu ponovo aktivirano, kopali i po dvadesetak grobova unaprijed. I Abazović je iskopao pet-šest grobova. Tog dana im se ponudi opcija da se priključe Armiji i odbrani grada. Ko nije htio, mogao je ostati da radi u ‘Pokopu’. Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. To se dešava jednom od milijardu slučajeva. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”, prepričava Huseinović.

Prvo je htio da radi priču o ovom slučaju, ali je onda došao na ideju da obradi i majora Mihajla Petrovića i Čedu Domuza i ostale. Huseinović kaže da je pronašao brojne dobitnike “Zlatnog ljiljana” srpske nacionalnosti i tako nastaje priča o ovom dokumentarnom filmu. “Radio sam brojne priče i s genocidom se ništa ne može porediti, sa silovanjem naših sestara, pa i naše braće, o čemu sam pravio film prije tri godine, kao i o ubistvu sarajevske djece tokom opsade. Ali, ovo su takve dramatične životne ljudske priče, ljudske drame koje sam, evo, uspješno pretočio u film.

Pronašao sam takve priče koje se mogu dovesti u sferu nepojmljivog. Radili smo spontano, sebi nismo postavljali nikakve limite, a onda sam tek nedavno shvatio da od 9. januara 2019. godine nema boljeg da održimo premijeru. Jer, izuzetno je važna stvar da baš na taj dan predstavimo ovaj film, jer su njegovi glavni akteri jako dobro znali šta se sprema u Bosni. Na njih je vršen konstantan pritisak, bilo je onih koji su prije početka agresije dobijali oružje od SDS-a i bivše JNA. Neki od njih uspjeli su donijeti ovo oružje u odbranu Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine, bilo je i tih situacija. Oni su, za razliku od njihovih rođaka, sunarodnjaka i prijatelja, tog 9. januara odlučili da stanu na stranu dobra. I to je zapravo poruka ovog filma”, potcrtava Huseinović.

Radeći ovaj film, Huseinović je došao do podatka o borcu iz Jablanice. Navodno se zvao Srđan Manigoda, koji je zbog svojih podviga, posebno u borbama protiv HVO-a, zasluženo dobio “Zlatni ljiljan” kao pripadnik jablaničke brigade Armije RBiH. Manigoda je 1994. godine rekao da mu je dosta, da je uradio što je bilo do njega, pokupio stvari i otišao na drugu stranu. I, prema riječima nekih njegovih poznanika, pokazao se kao izvrstan borac i na drugoj strani, i onda je odlikovan i ordenom RS-a. Huseinović kaže da, iako je ovaj slučaj bio izuzetno zanimljiv, ipak ga nije htio uvrstiti u film, jer je Junak umire jednom, tvrdi Avdo, bajkovita priča koju treba ostaviti takvom kakva jeste.

“S druge strane, meni je bio zanimljiv primjer Dragana Ćurka iz Blažuja. Svi su njegovi bili u Vojsci RS. On je bio u Blažuju, nakon čega je ušao u Sarajevo pod opsadom i priključio se odbrani grada. Poginuo je kao branitelj Sarajeva na Hrasnom Brdu. I bilo je još mnogo takvih primjera kada je borac bio u Armiji RBiH i borio se čak na istim linijama gdje su na drugoj strani bili najuži članovi njegove porodice. A bilo je i slučajeva kada su borci odlikovani ‘Zlatnim ljiljanom’ za svoje viteške podvige tokom odbrane BiH od agresije, a članovi njihove porodice su optuženi i osuđeni ratni zločinci. Nevjerovatne su to priče.”

RADOMIR ZORANOVIĆ I JURIŠ NA ŽUČI

Avdo kaže da ga svi pitaju je li vrijeme da uradi i film o Hrvatima koji su branili Bosnu i Hercegovinu. “Mislim da je logičan slijed događaja da idući film napravim o Blažu Kraljeviću, o Vinku Šamarliću, Ivanu Mijačeviću i mnogim drugim. Ne sumnjam da će ta priča biti išta manje dramatična i uzbudljiva od ove koju prikazujemo danas. Već sam istraživao. Imam već spremnog materijala”, naglašava Huseinović, te se prisjeća da je prvi njegov film obilježila izjava Radomira Zoranovića, heroja sa Žuči, koji je tada ispričao nesvakidašnju priču.

Kada je osnovana Armija RBiH, Radomir Zoranović bio je pripadnik Prve slavne 111. viteške brigade. Zoranović je za Stav rekao da je on i prije toga imao status učesnika u organizaciji otpora, te da je možda jedini Srbin koji ima taj status jer se već 18. septembra 1991. godine priključio odbrani.

“Jedne prilike smo se danima borili. Pet dana su trajale borbe. Oni umorni, umorni i mi, nema nade da ćemo uzeti kotu 850 na Žuči. Ja kontam u sebi, a gledao sam u onim partizanskim filmovima da uvijek neki tamo bezveze borac poviče ‘juriš’ i onda vojnici zaista krenu za njim i uzmu taj položaj. Dalje mislim, Srbin sam, da sam tamo na njihovoj strani, šta bi mene uplašilo. Samo mi nadođe: ‘Pa oni se muslimanskog tekbira najviše boje, jer onda misle da dolaze mudžahedini.’ Onda lagano ustanem i onako ispotiha kažem: ‘Tekbir!’ A otamo poneko uzvikne: ‘Allahu ekber!’ Onda malo jače, pa još jače, i onda sasvim glasno poviknem: ‘Tekbir!’, a otamo samo zagrmi: ‘Allahu ekber!’ A onda sam povikao: ‘Tekbir! Ovdje Rade Zoranović’, majku li vam četničku, ali nisam ovo drugo rekao. Te onda raja uglas poče donosit tekbire i uzesmo mi kotu 850. U toj akciji sam onda bio i ranjen.”

Zoranović je u januaru 1993. godine bio član državne vojne delegacije na pregovorima u Ženevi. Kao običan vojnik, igrao je ulogu generala jer su u toj vojnoj delegaciji bili generali Sefer Halilović, Stjepan Šiber i on. “Vidite, čovjeku je drago kada uđe u historiju Bosne i Hercegovine, a smatram da ja na ovaj način s mojim saborcima zaista postajem dio te historije. Ono što je značajnije i od toga jeste to što mi sve ovo moramo dokumentirati kako bi mlade generacije sve ovo znale, da smo mi zaista ovdje branili svoju mahalu, svoj grad i svoju zemlju. I nikada neću reći da sam ratovao protiv Srba. Ne. Ratovao sam protiv neprijatelja ove zemlje, ma ko oni bili. Da su Bošnjaci bili ti koji su htjeli cijepati ovu našu zemlju, bez ikakve sumnje bih ratovao i protiv njih. I protiv bilo koga ko bi atakovao na ovu moju, jedinu domovinu”, poručuje Zoranović, te dodaje kako je izuzetno zahvalan Avdi Huseinoviću što radi ovakve filmove, kao i svim istinskim istražiteljima:

“Istina se mora znati. Ovaj film je izuzetno bitan jer smatram da su multietničko Predsjedništvo BiH i njihova platforma, zatim, naredba generalštaba da se osnuje multietnička Armija RBiH i referendum na kojem je i dosta Srba glasalo za Bosnu i Hercegovinu historijske fakte zbog kojih Bosna i Hercegovina danas ima ugled i da rahat može reći da smo se svi mi zaista uvijek borili za multietničku zemlju, državu Bosnu i Hercegovinu. To su stubovi na kojima počiva Bosna i Hercegovina.”

DUPLO VEĆA HRABROST

Premijeri filma prisustvovala je i Jasminka, majka Nenada Milojevića, heroja odbrane Mostara. Kaže da je došla iz Mostara da pogleda film, iako će se prikazivati i u gradu na Neretvi. A njen sin Nenad dobitnik je “Zlatnog ljiljana”. Poginuo je kao član komande 4. korpusa Armije RBiH u zločinačkom poduhvatu HVO-a u Vranici, a za taj zločin još niko nije odgovarao.

“18 godina se ganjamo da se počinioci kazne za taj zločin. Ali sada želim da pričam o filmu. Koliko ima emocija, toliko ima i ponosa i prkosa. Sve mi se sastavilo, danas mi je i rođendan. Sedamdeseti. Dobrog sam zdravlja, mada, u mene bi majka rahmetli govorila: Nemoj gledati fasadu. Okolo kalajli, unutra belajli. A tako i jest. Hvala Bogu, imam još jednog sina i dvoje unučadi, živi se fino. Meni je Avdo lani došao, snimali su na šehitlucima, a i mene su snimali. Još od prije ima raznih izjava i zapisa. Moj sin se odbrani od agresije na BiH priključio odmah na početku, 1992. godine. Pokojni muž se također priključio Armiji RBiH. Jednog dana mu je Nenad kazao: ‘Tata, ja sam se pisao u Armiju.’ Kaže on njemu: ‘I ja sam.’ ‘A mogao si se i ne pisati’, tata sad njega malo ispituje. ‘A mogao si otići i tamo, istočno.’ Kaže sin njemu: ‘A tata, i ti si isto mogao.’ ‘Mogao sam, a nisam. Ovo je moja zemlja i moj grad. A sine, da si ti otišao gore, ja bih se spremio i došao, i onda bih ti ja lično presudio.’ I to je zaista bilo tako. Kod mene je muž, pokoj mu duši, bio ratno siroče 1941. godine. Rodio se u logoru kod sela Gorička kod Dvora na Uni. Tu mu je majka odvedena. Bila je trudna s njim, bio je deveto dijete. Nikad nije saznao gdje mu je otac, a majku nikada nije upoznao, jer bilo mu je devet mjeseci kada mu je majka umrla od tuberkuloze. I evo opet, ta teška sudbina nekako se ponavlja. Zaista iz srca želim da se ovo nikad više i nikome ne desi što se nama desilo u Bosni i Hercegovini i da nijedna majka više nikad i nigdje ne zaplače.”

Vesna Domuz, supruga Čedomira Domuza, jednog od glavnih aktera ovog filma ispričala nam je priču kako je Domuz ostao da brani svoj grad i svoju domovinu. “Moj suprug Čedomir Domuz bio je aktivni policajac na početku rata. Malo prije toga imao je jako tešku operaciju koju je jedva preživio. Igrom slučaja, sedam ljudi je sjelo u policijsko terensko auto i otišlo da mu daju krv. I sva sedmerica bili su Bošnjaci. Kada je rat počeo i kada su nas uvjeravali da smo mi u Sarajevu ugroženi, da će nam Bošnjaci uraditi ovo ili ono, moj Čedo im je rekao: ‘Pa čekajte, ljudi, sedam ljudi, Bošnjaka, meni je spasilo život, nikome drugom. Kako vi sad mene možete ubijediti da oni ugrožavaju moju sigurnost i da isti oni meni žele zlo?’ Eh, to je bila upečatljiva stvar koja je mom Čedi bila vodilja. Njegov stav je bio otpor prema svemu što je dijelilo ovaj narod. Zaista, vjerovao je u ovu državu i čvrsto vjerujem da i njegovo vrijeme polako dolazi.”

Vesna kaže da je došla da pogleda film i pruži podršku Avdi Huseinoviću u njegovom radu. “Jako smo ponosni na ove ljude koji se prikazuju u večerašnjem filmu. Prvo zbog toga što su pokazali svoju hrabrost u odbrani Bosne i Hercegovine, a drugo, čini mi se da je njihova hrabrost duplo veća, jer su je morali ispoljavati tako upravo zbog raznih problema u svojim porodicama koje su izabrale drugu stranu, s ljudima koji su ih nazivali izdajnicima, s onima koji su ih ponižavali. Čini mi se da vrijeme ovih junaka o kojima je Avdo uradio krasan film još nije došlo, ali sasvim sam sigurna da će kad-tad ono doći i da će oni dobiti pravo mjesto u historiji, kakvo i zaslužuju. Jer, to su ljudi koji su stali u odbranu svoje države. Past će u vodu sve one stvari koje su se o njima govorile. Junak jednom umire, a mi se nadamo da će zarad njih i zarad svih šehida ova država biti ono što su oni htjeli i za što su se borili tokom cijele agresije na BiH”, poručuje Vesna Domuz.

Avdo Huseinović kaže kako su i najveća djela čovječanstva osporavana, da je neupitno da će biti i negativnih reakcija na njegov film, te da će mnogi iz Republike Srpske smatrati da su akteri iz njegovog filma izdajnici. “Kao i da su bili pod raznim utjecajima, te da su imali različite motive, najmanje one patriotske. A ko god pogleda moj film, bit će mu apsolutno jasno o čemu je zapravo riječ i zašto su ovi ljudi stali na branike naše domovine. Sa sigurnošću mogu reći da se možda nikada do sada nisam sreo s državotvornijim porukama kao u pričama, primjerima i viteškim podvizima ovih ljudi. Imate tu ljude s takvim vanvremenskim porukama i filozofskim promišljanjima koji mogu biti inspiracija i vodilja svima nama. Svjedoci smo svi da uveliko traje agresija na istinu, a ovaj film je moj odgovor. Znam da više od sto različitih medijskih kuća radi na jednom te istom zadatku, negiranju genocida, falsificiranju najdokumentiranijih činjenica iz perioda od 1992. do 1995. godina. I onda me ponekad poneko upita da li je uopće realno da se mi suprotstavljamo tako ogromnoj medijskoj armadi. A onda se zapitam da li je bilo realno da se suprotstavljamo i onim agresorskim moćnim snagama s početka 1992. godine, a znali smo da su bili jedna od najmoćnijih armija na evropskom tlu.”

Prijatelji ga često pitaju zašto njegovi filmovi ne mogu biti prikazani na BHT-u, Federalnoj televiziji, na javnim servisima, te zašto ne dobijaju više nagrada, a Huseinović im odgovori: “Nisam opterećen tim, važno mi je da su ih milioni ljudi vidjeli i oni su dostupni na popularnim medijima. Nedavno sam pročitao da su učenici Druge gimnazije u Sarajevu odlučili da naprave dokumentarni film o opsadi Sarajeva. U jednom dijelu članka učenik Eldar Berbić kaže: ‘Na času sociologije gledao sam dokumentarni film Vanzemaljci iznad Sarajeva Avde Huseinovića. To nas je inspiriralo da i mi pokušamo napraviti nešto u fokusu svojih mogućnosti.’ Taj pokušaj i ta želja učenika Druge gimnazije i njihove profesorice sociologije su ustvari moja nagrada za životno djelo.”