Opet je došlo do političke atomizacije, srećom ne onakve magnitude kakva se priželjkivala, no ipak dovoljne da sada uživo posmatramo upravo ono na šta se upozoravalo – pokušaj izvlašćivanja i neutralizacije Bošnjaka kao političkog faktora kroz nametanje neprirodnih nestabilnih koalicija koje možda imaju legalitet, ali nemaju legitimitet da predstavljaju Bošnjake

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Prošla godina može se nazvati neuobičajeno važnom ako ni zbog čega drugog a onda zato što je bila obilježena općim izborima. Skoro od početka do kraja ova godina bila je prvo u znaku predizborne kampanje, zatim samih izbora i njihovih rezultata, a nakon toga postizborne političke trakavice koja još nije završila niti će se završiti barem još nekoliko prvih mjeseci 2019. godine.

Uprkos ili možda baš zahvaljujući izborima, sva tri trenda koja smo analizirali u sličnom tekstu u Stavu (Godina obilježena haškim odlukama) krajem 2017. godine zaista su se nastavila. Srpska i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini nastavile su sve veće približavanje, koordinaciju i gotovo objedinjavanje, a stanje na bošnjačkoj političkoj sceni zategnulo se gotovo do ivice pucanja, ne samo na polju političkog diskursa već i na konkretnom političkom terenu, te je samim tim treći trend, onaj sve izraženije važnosti legitimne i autentične političke reprezentacije Bošnjaka, postao krucijalno pitanje opstanka Bosne i Hercegovine.

Nažalost, prošlogodišnja upozorenja iznesena na stranicama Stava, da “postoje snage kojima je imperativ da Bošnjake politički zastupaju što slabije ili što kompromitiranije ličnosti ili čak i njihovi tajni / polutajni saradnici”, nisu shvaćena baš najozbiljnije u svim segmentima društva pa se sve više čini da se nakon izbora ostvaruje i prošlogodišnja crna slutnja da nam prijeti “posvemašnji haos na bošnjačkoj političkoj sceni, na kojoj bi Bošnjake eventualno zastupala neka koalicija manjih stranaka upitnog legitimiteta ideološki nesklonih zaštiti bošnjačkih interesa” (Stav, br. 148). No, ako nam je analiza trendova iz 2017. godine dala neke smjernice u vezi s dešavanjima u 2018. godini, šta nam to analiza događaja godine na izmaku može reći u vezi s onim što bi se moglo desiti u godini koja nam predstoji? Krenimo redom.

BANJALUČKI BAL VAMPIRA

Sami početak 2018. godine bio je obilježen, baš kao što je to bio slučaj i 2017. godine, separatističkim performansima u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Dodikov režim odlučio je pompeznim i provokativnim proslavama neustavnog praznika 9. januara napraviti ne samo demonstraciju vlastite snage nego i objektivne nemoći države Bosne i Hercegovine ili dijela međunarodne zajednice da ga zaustavi na bilo koji način. Proslava 9. januara postala je za velikosrpski Dodikov režim prilika da početkom svake godine testira i pomiče granice dopuštenog pretvarajuće je manje u inat-proslavu, a više u otvoreno separatističku pravoslavnu paravojnu paradu.

U tu svrhu poslužila je posjeta “predsjednika” tzv. Južne Osetije, ruske paratvorevine nastale u okupiranom dijelu Gruzije, ali i defile jedinica MUP-a RS-a koji su paradirali u karakteristično ruskim šapkama. Vampirski velikosrpski štih cijelog događaja bio je pojačan gostovanjem velikosrpske paravojne organizacije “Srbska čast”, sastavljene od osoba iz kriminalnog, ekstremističkog pa i ratnozločinačkog miljea srpskog društva, koja nije samo defilirala nego i saborovala u službenim prostorijama NS RS.

Ovaj banjalučki bal vampira, iako je izazvao, prvi put, dužnu međunarodnu pažnju i konsternaciju u vezi s opasnom igrom koju Rusija i Srbija, podržavajući Dodika, igraju u Bosni i Hercegovini, ipak je brzo marginaliziran u domaćoj javnosti sve očitijom radikalizacijom ovdašnjeg HDZ-a, a koja se dešavala na krilima bijesa zbog drugostepene presude za UZP izrečene tzv. hercegbosanskoj šestorci. Ta radikalizacija razotkrila je duboku frustraciju ovdašnjeg HDZ-a nesposobnošću da ostvari svoje ratne ciljeve mirnodopskim sredstvima te činjenicu da je takva frustracija dovela do dva uporedna procesa u okviru hrvatske političke kulture – sve veće političke srbofilije i sve većeg udaljavanja od prozapadne političke retorike.

HDZ se stoga odlučio voditi politiku na nekoliko kolosijeka, pokušajima da se Bosna i Hercegovina internacionalno predstavi kao tamnica dva kršćanska naroda ugrožena od jednog muslimanskog, otvorenim asistiranjem Dodiku u namjeri preuzimanja gotovo svih državnih institucija, te istovremenim traženjem pogodnog partnera i saveznika na bošnjačkoj političkoj sceni. Neke od tih politika dale su slabe rezultate, dok su druge, pak, spektakularno uspjele. Čović je našao idealnog partnera u Fahrudinu Radončiću. Upravo je ta osovina Dodik-Čović-Radončić zaslužna za gotovo serijsko preuzimanje ključnih državnih institucija poput Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV).

DAN NEZAVISNOSTI PROSLAVLJEN RADNO

U prvoj polovini 2018. godine svjedočili smo ponovljenom pokušaju da se izazovu nemiri, nesigurnost i nasilje na većinski bošnjačkim prostorima Federacije BiH. Takozvani borački protesti, a iza kojih su stajale određene opozicione političke stranke i ličnosti, tempirane su tako da se poklope s 1. martom, Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Da nije riječ o nekom spontanom buntu dijela demobiliziranih boraca, već o dobro organiziranom događaju s političkim konotacijama, moglo se uočiti i po tome kako je sve počelo, na koji se način odvijalo, kako se završilo i ko je sve u tome učestvovao.

Blokade raskrsnica i ključnih saobraćajnih pravaca, i to čak i balvanima, izjave kako se namjerava spriječiti proslava Dana nezavisnosti, pokušaj da se napravi politički pritisak tako što će se ogroman broj običnih građana blokirati i zadržati na cestovnim komunikacijama tokom izuzetno hladnog vremena, činjenica da su blokirani ISKLJUČIVO gradovi s bošnjačkom većinom, mada su u protestima učestvovali, ali bili i izuzetno glasni i bivši bojovnici HVO-a, otvoreno huškanje i politička instrumentalizacija od stranačkih glasila poput Dnevnog avaza, kao i čitava dezinformativna propagandna kampanja na društvenim mrežama koju je vodio veliki broj volšebnih i krajnje sumnjivih fake-news portala, sve je to ukazivalo na pravu prirodu ovog režiranog “događanja naroda”.

Ipak, najveći razlog zašto se i 2018. godine nisu ponovile paljevine i neredi iz 2014. godine jeste u tome što je bošnjačko društvo poprilično sazrelo te počelo sa zadrškom tretirati suspektne događaje ove vrste. Tome je naročito doprinijela činjenica da su putem društvenih mreža vrlo brzo uočeni, raskrinkani i prepoznati kadrovi pojedinih stranaka koji su se krili među borcima i uglavnom bili najveće i najekstremnije galamdžije, kao i sasvim očite propagandne fotomontaže koje su se širile javnim prostorom, a koje su trebale biti iskorištene za radikalizaciju masa.

Nakon smirivanja “kidnapiranih boračkih protesta”, fokus javnosti opet se usmjerio ka manjem entitetu u kojem je informacija da MUP RS-a nabavlja nekoliko hiljada dugih cijevi iskorištena ne da se problematizira sve veća militarizacija Dodikovih falangi, kao što bi se moglo očekivati, nego da se udari po legitimnim bošnjačkim političkim predstavnicima i gotovo jedinoj preostaloj državnoj službi koja radi svoj posao – OSA-i. Opozicija je pokušavala istovremeno i relativizirati ovo pitanje, ali i histerisati oko njega ne bi li kako za Dodikovu militantnost okrivila SDA. Sve je bilo tragikomičnije zato što je histerija dolazila od onih političkih stranaka i njihovih medija koji su tek koju godinu ranije problematizirali zanavljanje sredstava koje je provodio MUP Kantona Sarajevo. Takva bipolarna i gotovo šizofrena politika opozicije prema pitanjima koje se tiču državnog i nacionalnog interesa ostat će karakteristika tokom cijele godine.

PARANOJA RADONČIĆEVIH RETRIVERA

U ovom se periodu sve bolje počelo uočavati koja će ideološka stajališta zauzimati i kakvu će predizbornu retoriku upotrebljavati tzv. građanska opozicija, pogotovo u Kantonu Sarajevo. Problematizacije naziva škola i ulica, uvođenje sasvim proizvoljne podjele na navodne fašiste i takozvane antifašiste, politička instrumentalizacija društvenih pitanja poput spomeničke kulture i memorijalizacije javnog prostora te politizacija prava kolektiva na partikularne identitete i njihovo njegovanje kroz obrazovne institucije bili su ustvari prvi polotunovi predizborne kampanje “građanske” opozicije. Time se željela napraviti svojevrsna politička “korekcija vatre”, da bi se ustanovile najprofitabilnije, ali i potencijalno opasne političke teme.

Za to se vrijeme u SDA dešavalo svojevrsno proljetno čišćenje u kojem su odstranjeni kadrovi koji su već duže vrijeme rovarili unutar ove stranke stvarajući personalne lokalne baze i interesne klanove, uglavnom kantonalnog formata. Da se radilo o više nego dobrodošlom procesu za ovu stranku, pokazalo se skoro odmah jer je ama baš svaki od ovih otpadnika požurio formirati vlastitu “d.j.l. stranku” lišenu bilo kakve konkretne ideje ili ideologije osim gole želje za vlašću, ponašajući se baš u skladu s vlastitom neofeudalnom političkom kulturom kojom su do tada trovali SDA nanoseći joj štetu. Takav, ali i kasniji tok događaja upravo je razotkrio najveću slabost bošnjačke političke kulture, sklonost usitnjavanju i konstantnu atomizaciju. I politički kurs novih kantonalnih političkih projekata tipa Narod i pravda (NiP), Pokret demokratske akcije (PDA), Nezavisni blok (NB) i Nezavisna bosanskohercegovačka lista (NBL) bio je jasan od samog početka: demonizacija SDA, kojoj su do jučer pripadali, bezglavi juriš na vlast i pokušaj da se nekom vrstom koaliranja marginalizira legitimne bošnjačke političke predstavnike te dođe do zajedničke podjele plijena.

Za to vrijeme mogli su se naslutiti i neki budući pozitivni trendovi, poput propadanja i slabljenja Radončićevog SBB-a. Sam Radončić, vjerovatno predosjećajući takav razvoj događaja, nastojao je radikalizirati javni diskurs putem svojih plaćenika. Tako smo mogli svjedočiti morbidnim tribinama u “Radon Plazi”, gdje su Radončićevi poltroni, poput Adisa Arapovića, Nedžada Latića i Envera Kazaza, koji su se tek malo prije toga i dalje lažno predstavljali kao “nezavisni intelektualci”, pokušavali izazvati javnu histeriju tvrdnjama da je na sceni talačka kriza društva, da vlada zakon ulice, da nam je nikada gore, da živimo u uvjetima tiranije, da se vlast mora mijenjati na bilo koji način i po svaku cijenu, uz ostale stupidarije iz prevratničkog repertoara vječnih političkih gubitnika koji preziru demokratiju i vox populi. Kakav očaj i kakvo je ludilo bilo zahvatilo Radončićeve retrivere, pokazuje slučaj Nedžada Latića, koji je na promocijama knjiga besramno bulaznio da građane Sarajeva špijunira “režim”, tj. SDA i Islamska zajednica, i to s džamijskih munara!

MIGRANTSKA KRIZA I “GRANICA” NA IVANU

Sa sve bližim izborima počele su se primjećivati i ideološke napukline kod onoga što se naziva političkom ljevicom u Bosni i Hercegovini, a što postoji i djeluje isključivo na većinski bošnjačkim prostorima. Da postoji i ljevica koja će djelovati u skladu s entitetskim granicama kao datim i nepromjenjivim stanjem, praktično legitimnim srpskim i hrvatskim paradržavama, pokazali su iz Naše stranke (NS) kada su kandidirali Borišu Falatara za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, čime su, u suštini, šutnuli Komšića u cjevanicu, a Čoviću dali “lopovsku” da se lakše popne u fotelju člana Predsjedništva. Ovako zauzeti politički kurs NS, po kojem se aktivno bori da gdje god to može iz vlasti izbaci najveću bošnjačku nacionalnu stranku, dok istovremeno aktivno pomaže najveću hrvatsku nacionalnu stranku, potrajat će tokom cijele godine, a na snazi je i dok se piše ovaj tekst.

Maj je protekao u znaku posjete predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana Sarajevu i prave medijske harange koju su prakticirali domaći, ali i jedan dio inače uglednih stranih medija. Moglo bi se reći da je sama najava ove posjete, pored njenih mnogo većih pozitivnih efekata, izazvala i pravu poplavu ovdašnje političke i društvene kanalizacije koja se osjetila ohrabrena zapadnjačkom turkofobijom da kaže ono što joj je na srcu i što inače govori na privatnim okupljanjima. Naravno, takav šovinizam imao je i svoju političku dimenziju napada na SDA, ali i samo suvereno pravo bošnjačkog naroda da za prijatelje uzima koga on hoće, ko mu je blizak srcu, ali i od koga ima konkretne koristi. Uprkos ovoj propagandnoj harangi pojedinih medija, Erdoğanova posjeta protekla je besprijekorno te je osnažila veze dviju država, ali i dvaju naroda, no istovremeno i pokazala da stare predrasude i stereotipi prema Turcima, ali i prema Bošnjacima, ne samo da nisu umrli nego da su življi neko ikada.

Dolazak ljeta i sve veći broj ilegalnih imigranata nekako je odjednom osvijestio i veći dio javnosti o tome da je Bosna i Hercegovina postala jedno od žarište imigrantske krize i posljednja tačka imigrantske rute prije ulaska u EU. Već početkom ljeta moglo se zapaziti da će čudna činjenica da su naše istočne granice sa Srbijom širom otvorene dok su one s Hrvatskom gotovo pa hermetički zatvorene dovesti do gomilanja hiljada migranata u Bosni i Hercegovini kao krajnjoj destinaciji. Naravno, bila je u pitanju namjera Srbije da svoj problem s migrantima koji više ne mogu prelaziti granicu s Mađarskom ili Hrvatskom učini problemom Bosne i Hercegovine, tačnije samo određenih prostora Federacije BiH. O čemu je zaista riječ, pokazalo se time što su Dodikove vlasti migrante doslovno sprovodili do granice s Federacijom BiH, ali i time što su Čovićevi kadrovi u MUP HNK pokušali provesti svojevrstan puč i na neki način označiti zamišljene granice Herceg‑Bosne pa su čitav dan blokirali tunel na Ivanu, koji je granica dvaju kantona, te sprečavali ulazak migranata na prostor HNK i njihovo smještanje u Salakovcu. Ovaj specifičan problem eskalirat će tokom ostatka godine.

NAPAD NA SIMBOLE

U ovom periodu počela je i sve osjetnija predizborna kampanja u medijima koja se uglavnom temeljila na promociji predsjedničkih kandidata. Dodik je skoro od početka mogao biti siguran u svoju pobjedu. Istovremeno su počele varnice u vezi s pitanjem legitimiteta kandidata za člana Predsjedništva iz reda Hrvata, dok je na bošnjačkoj političkoj sceni, kao i obično, vladao utisak općeg raspašoja prije svega radi neumjereno velikog broja od čak šest kandidata, te svojevrsne medijske okupacije, pa se jednako mnogo medijskog prostora i isto šansi davalo neozbiljnim marginalcima kao i ozbiljnim kandidatima. Ipak, počelo se naslućivati da su kandidati s najvećim šansama Šefik Džaferović i Denis Bećirović te da su šanse Fahrudina Radončića u slobodom padu, ali i to da Denis Bećirović, koji je nastupao sasvim populistički, baš i nema stopostotnu podršku svoje partije, odnosno dobrog dijela njenih visokih kadrova.

Ljeto je bio i period za pokretanje i produciranje određenih artificijelnih javnih skandala i kriza pa smo mogli posmatrati pokušaj određenih subverzivnih ljevičarskih grupa da se preko nacrta o Kodeksu ponašanja i odijevanja na UNSA politički obračunavaju sa svojim ideološkim neistomišljenicima među Bošnjacima. Kao i uvijek kada je riječ o takvim pokušajima, sve je bilo začinjeno dobrom dozom islamofobičnog diskursa od uobičajenih drekavaca koji nisu samo provjetravali svoje ubuđale predrasude nego stvarali i toksičnu predizbornu i postizbornu atmosferu. Na ćelavo tjeme pali su i pojedini idoli ovdašnjih “građana” poput o bosanskohercegovačkim temama notorno poluinformiranog Borisa Dežulovića, čija je neukusna i primitivna islamofobija, kojom je maskirao činjenicu da vrlo često ne poznaje suštinu teme o kojoj bi da piše, postala previše čak i za jedno Oslobođenje.

Došlo je i do opetovanih napada na bosanski jezik, koji se pokušao suštinski pretvoriti u neku verziju BHS-a, i to preko drugog ideološki revidiranog i politički inspiriranog izdanja Pravopisa bosanskog jezika Senahida Halilovića, koji je naišao na osudu kako stručnih krugova, tako i nacionalno pismenog dijela javnosti.

Pored jezika, nasrtano je i na druge dijelove bošnjačkog identiteta poput simbola kakvi su ljiljani ili cvijet Srebrenice. Prvo su bivši kadrovi s RTRS-a, danas uposleni na uredničkim pozicijama na javnom emiteru BHT, pokušali zabraniti voditeljima informativnih emisija da 11. jula nose “cvijet Srebrenice” na reveru, a zatim se takva nevjerovatna drskost pokušala legitimirati kao profesionalna objektivnost od pojedinih stranih propagandnih servisa kakav je DW.

Također su se desili i neki ljetni kadrovski transferi pa su se mnoge ličnosti iz javnog života odlučile na stranački angažman, ili bolje rečeno odlučile su javno objelodaniti svoj rad za određene političke partije. Tako su iz ormara izašli bračni NGO par Arapović, novinari poput Vlastimira Mijovića i Sanele Prašović, estradnjaci kao što je Halid Muslimović ili konceptualna spadala poput Damira Nikšića. Da li su bile u pitanju dobre ili loše odluke, barem što se tiče odabira stranke u kojoj će saviti gnijezdo, pokazalo se ubrzo na izborima.

OPET KOSOVO I OPET GRANICE

Jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih događaja s ogromnim implikacijama na stanje u Bosni i Hercegovini bili su pregovori službenog Beograda i Prištine u Austriji, vođeni uz posredovanje austrijskog kancelara i EU komesara za proširenje, a koji su prvi put javno i uz međunarodnu podršku promovirali ideju međusobne razmjene teritorija i korekcije granica uz nedvosmislene poruke da ne treba biti talac “Titovih”, bolje rečeno AVNOJ-evskih granica bivših republika. Takav politički kurs dobio je i indirektnu podršku SAD-a izjavom Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost da se Washington neće uključivati u pregovore, ali da podržava svaku vrstu dogovora. Podršku su dale i mnoge strane ličnosti profesionalno vezane za područje Balkana, dok je jedini čvrst stav protiv takvog političkog trenda pokazala Njemačka.

Ovakav opasan presedan najavio je početak izuzetno zloslutne promjene političkog kursa onih zapadnih zemalja na koje se do sada računalo da svojim stavovima o ovom pitanju garantiraju suverenitet i nedjeljivost Bosne i Hercegovine. Barem je to tako već decenijama tumačila bošnjačka politika, slijeva nadesno, koja se zbog obećanja takve vrste odrekla vlastitih kapaciteta i poluga samozaštite (kao što su vlastita armija, policija, sigurnosne službe itd.) i povjerila odbranu suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine u ruke međunarodnoj zajednici. To su bile naznake tek prvih posljedica koje će za Bosnu i Hercegovinu imati globalni trend sve većeg animoziteta prema multietničkim i multikulturnim društvima i državama, čega je Bosna i Hercegovina najupadljiviji i najranjiviji simbol kao fizička manifestacija ideje koja je pod napadom, pogotovo na Zapadu.

Ipak, blizina izbora, te zahuktala predizborna kampanja, skrenula je pažnju ovdašnje javnosti s vanjskih prijetnji na ovdašnju političku scenu. Bilo je upadljivo političko približavanje lidera kantonalnih stranaka i drugih stranaka, pa su, naprimjer, sastančili Radončić i Kukić, koji su nakon razmijenjenih nježnosti odlučili jedan drugom dati podršku dogovarajući i dijeleći zone utjecaja i polja interesa baš kako je to nekada radilo pet mafijaških porodica u New Yorku. Slično je bilo i s ostalim opozicionim strankama i strankicama, mada nije bila dogovorena nikakva oficijelna koalicija ili barem moto, a što je, kako će se pokazati nakon izbora, sve bilo u cilju obmane potencijalnog glasačkog tijela.

IZNEVJERENA PREDIZBORNA OBEĆANJA: KUTIJA NIJE POJEDENA

Sami izbori i objava prvih rezultata protekli su u atmosferi lelekanja i naricanja izbornih gubitnika da su prevareni i pokradeni. To je ovaj put najmanje radio Fahrudin Radončić, koji je doživio pravi izborni potop, a koji ima tradiciju da nakon svakih izgubljenih izbora viče da je pokraden. To je ovaj put činila većina opozicionih stanaka koje su očekivale mnogo bolje rezultate, tačnije, očekivale su dugo najavljivani izborni krah SDA, koji se, naravno, nije desio. Ma koliko takve optužbe bile u funkciji traženja opravdanja, kako za poraz, tako i za kasnije neprincipijelne koalicije, one su dobrim dijelom bile i izraz istinske nevjerice jer je opozicija postala žrtva koliko vlastite propagande, toliko i propagande otpadnika iz SDA koji su se prije izbora predstavljali politički mnogo težim i važnijim nego što su to pokazali izborni rezultati.

U SDP-u su bili ogorčeni pobjedom Šefika Džaferovića za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, pogotovo jer su neki visokopozicionirani članovi partije obećavali da će pojesti glasačku kutiju ako njihov kandidat ne pobijedi. Radončić je bio toliko šokiran svojim i izbornim krahom svoje stranke da je na nekoliko sedmica bio izgubio sposobnost pojavljivanja u javnosti pa je njegov izborni štab ličio na istureno komandno mjesto do nogu potučene vojske čiji je komandant upravo dezertirao s bojnog polja.

Poraz Dragana Čovića doveo je njegove medije do nervnog sloma i gurnuo ih u još jednu od njihovih periodičnih epizoda histeričnog nacizma u kojem se pozivalo na raspad Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci kao kolektiv opisivani su najcrnjim šovinističkim terminima. Zbog relativno slabih rezultata, neočekivano slabijih od onih kakvima su se bili nadali, bili su histerični i u kantonalnim strankama poput Konakovićevog NiP-a, pa su i oni, baš poput SDP-a, SBB-a i HDZ-a, vrištali o prevari i krađi. Upravo će takva konsternacija koliko slabim vlastitim, toliko i dobrim SDA-ovim izbornim rezultatima, pored postojećeg plana da se marginalizira jedini legitimni politički predstavnik bošnjačkog naroda, navesti i sve ove stranke na neku vrstu iracionalne političke osvete i gurnuti ih u zagrljaj jedne drugima.

FORMIRANJE “FRANKENŠTAJN-KOALICIJE”

Kraj oktobra donio je eskalaciju migrantske krize kada se na prostoru Velike Kladuše i Bihaća našlo hiljade i hiljade ilegalnih imigranata odlučnih i očajnih da prijeđu granicu s Hrvatskom prije nastupajuće zime i nastanka mnogo težih uvjeta za boravak. Porast nesigurnosti i kriminala naveo je građane ovih gradova na proteste kao oblik pritiska da se nešto poduzme u vezi s neizdrživom situacijom, da se migranti sklone iz parkova i ulica te smjeste u odgovarajuće prihvatne centre koji će biti pod nadzorom. Ovaj događaj iskorišten je da se pokušaju izazvati trzavice i antipatija između Krajine i ostatka Bosne i Hercegovine, pogotovo Sarajeva, u smislu da se lokalne i većinski bošnjačke sredine međusobno optužuju za ovaj problem umjesto da se upre prst u činjenicu da Srbija uz pomoć vlasti manjeg entiteta doslovno upumpava i usmjerava ove nesretne ljude na područje Federacije BiH, tačnije Bosanske krajine.

Novembar je označio i početak koordiniranog poduhvata formiranja nečega što bi se moglo nazvati antibošnjačkom “frankenštajn-koalicijom”, a koja je sebi stavila u zadatak da potpuno marginalizira SDA kao stranku pobjednicu izbora i stranku kojoj je najveći broj Bošnjaka dao povjerenje, čime bi se ustvari poništila i izborna volja bošnjačkog naroda. Krenulo se prvo od kantonalnog nivoa, na kojem je osam stranaka u svim većinski bošnjačkim kantonima Federacije BiH počelo s dogovorima, da bi se zatim sve to pokušalo prenijeti i na nivo Federacije. U Kantonu Sarajevo to je šestorka, od koje su najagresivniji u ovom pokušaju bili NS i NiP, čiji su lideri Kojović i Konaković svoja ranija druženja odlučili politički kapitalizirati. U Zeničko-dobojskom kantonu to je sedmorka, u kojoj je najglasniji Fuad Kasumović.

U Unsko-sanskom kantonu u pitanju je četvorka u kojoj je presudnu ulogu odigrala podrška NS kao pete članice. U Tuzlanskom kantonu to je petorka uz stalne mada za sada neuspješne pokušaje Radončića da se revanšira Kukiću i uvede ga u vlast. Bosansko-podrinjski kanton Goražde također ima koalicionu sedmorku. Kao što se odmah primjećuje, jedino što je zajedničko ovim “fankenštajn koalicijama”, pored izuzetno tijesne većine koja garantira permanentnu nestabilnost, jeste namjera da se poništi izborna volja bošnjačkog naroda. Da subverzivni apetiti pojedinaca iz ovih stranka nisu samo kantonalnog karaktera, pokazuje i to što se isto ovo pokušava provesti i na entitetskom, ali i državnom nivou, čime se garantiraju gotovo kataklizmička urušavanja nacionalnih bošnjačkih političkih pozicija i interesa.

Istovremeno s ovakvim puzajućim antibošnjačkim pučem desili su se i novi napadi na bošnjačka prava i slobode, pa je tako, po ko zna koji put, problematizirano pravo bošnjačke djece da izučavaju vlastiti jezik kroz predmet Bosanski jezik, i to nigdje drugo nego u Sarajevu. Takvi napadi dobili su ponovo i podršku dijela međunarodne zajednice, koja je slično (samo)obespravljivanje Bošnjaka u Jajcu, koji su najcrnjom propagandnom i instrumentalizacijom omladine spriječeni da dobiju vlastitu školu koja bi radila po nastavnim planovima i programima na bosanskom jeziku, još i prikladno nagradila s 50.000 KM, ali i s drugim prigodnim nagradama i priznanjima.

SLIJEDI SRPSKO-HRVATSKA OFANZIVA

Paralelno s ovim, nastavljen je monstruozan trend ovogodišnjeg serijskog optuživanja generala Armije RBiH koji je započeo u aprilu s generalom Atifom Dudakovićem, a zaključen s generalom Ramizom Drekovićem. To su direktne posljedice preuzimanja VSTV-a od osovine Dodik-Čović-Radončić te pokušaja da se preko domaćeg otuđenog pravosuđa napravi lažna ravnoteža između agresora i branilaca koju Međunarodni tribunal u Hagu niti je pokušavao niti mogao napraviti.

Sami kraj godine potvrdio je da će negativna politička kretanja naći svoju manifestaciju i u određenim društvenim trendovima. Kako sve izglednija postaje vlast antibošnjačke koalicije, tako glavu dižu i duhovi prošlosti pa smo u samo jednom mjesecu mogli biti svjedoci kako političari NS prijete medijima, kako preko toga šutke prelaze tzv. udruženja novinara dok istovremeno ljevičarski i mediji stranaka iz antibošnjačke koalicije postaju pravi megafoni najcrnjeg antibošnjačkog šovinizma, a općinski projekti koji idu na živce onima koji će vrlo izgledno biti vlast u Kantonu (poput idejnog rješenja spomenika sarajevskim specijalcima MUP-a RBiH) bivaju stopirani.

Sumiramo li i analiziramo sve ove nabrojane događaje, možemo naslutiti mračnu, žalosnu i tešku situaciju u kojoj se svim negativnim trendovima iz 2017. godine pridružuju i neki novi koji će se sigurno nastaviti i u sljedećoj godini. Vrlo je vjerovatno da će savez između srpske i hrvatske politike nastaviti jačati, ne samo lokalno nego i na međudržavnom nivou, te da će doći do još bolje koordinacije i usklađenosti u napadima na bošnjačke interese.

Pokazalo se sasvim tačnim predviđanje da je pitanje adekvatne političke reprezentacije Bošnjaka pitanje broj 1 u Bosni i Hercegovini, no, nažalost, ozbiljnost i težina situacije nije baš najbolje ni shvaćena ni artikulirana u širim narodnim masama pa je opet došlo do političke atomizacije, srećom ne onakve magnitude kakva se priželjkivala, no ipak dovoljne da sada uživo posmatramo upravo ono na šta se upozoravalo – pokušaj izvlašćivanja i neutralizacije Bošnjaka kao političkog faktora kroz nametanje neprirodnih nestabilnih koalicija koje možda imaju legalitet, ali nemaju legitimitet da predstavljaju Bošnjake. Takve abnormalne koalicije niti mogu adekvatno predstavljati bošnjački narod niti to namjeravaju uraditi te ponajviše od svega čine mogućim uspostavljanje nove realnosti i novih odnosa unutar države isključivo na štetu Bošnjaka i bošnjačkih interesa. Sve je gore time što vlast takvih neprirodnih koalicija zavisi gotovo isključivo od političkih projekata i pojedinaca koji su otvoreni saradnici ili nekih stranih ili susjednih političkih centara moći, a što u praksi znači da će političke karijere vlastohlepnog i avanturističkog krila “frankenštajn-koalicije” biti u rukama njenog politički subverzivnog dijela.

Na sve ovo treba dodati i globalni antiliberalni trend, narastajući animozitet zapadnih društava prema ideji multikulturalnog i multietničkog kolektiva, uspon krajnje islamofobne desnice, te svojevrsni raspad dosadašnjeg svjetskog poretka koji je samim svojim postojanjem garantirao cjelovitost Bosne i Hercegovine. Otvoreno odustajanje sadašnje američke administracije od principa nepovredivosti granica kojima su upravo SAD bili najveći i jedini ozbiljni garant, uz uvijek ciničnu Evropu i konstantno srbofilnu Rusiju, znači nikada težu vanjskopolitičku situaciju za Bosnu i Hercegovinu. Činjenica da predstojeću srpsko-hrvatsku političku ofanzivu na Bosnu i Hercegovinu prate nepovoljne tektonske promjene svjetskog poretka te da takvu krizu Bošnjaci dočekuju ako već ne gotovo potpuno politički neutralizirani, onda sasvim atomizirani, dovoljno govori o težini situacije koja nas čeka tokom naredne godine. Neka nam je dragi Bog na pomoći.