Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”
, a gumicom čita. U našem konkretnom slučaju to znači da pri susretu s Objavom treba striktno koristiti, ako ne baš hemijsku, onda makar običnu olovku, mada iz ličnog iskustva tvrdimo da je flomaster najbolji; može, naravno, i više flomastera, po mogućnosti različitih boja kako bi orijentacija u tekstu bila maksimalno olakšana, a i prvi, opći dojam veseo. Da, upravo to velim, šarati po Kur'anu, podvlačiti nejasna mjesta, na marginama dodavati komentare, prvi ajet u sahifi dijagonalom zakačiti za onaj iz sredine, jer jedino u tvom čitanju oni stvaraju asocijaciju, zakačiti i pokoji upitnik, pa neka stoji tu, možda ga neko životno iskustvo učini suvišnim. Samo tako možemo ukazati dužni respekt Božijoj knjizi, a ne kako naš naivni svijet misli motanjem u čisti peškir i stavljanjem na ormarske visine odakle nas dotični predmet neće vidjeti kako lažemo, psujemo, gledamo bezobrazluke i slično.</p>
<p>Zamislite jednog praktičnog mu’mina, kako ono sad kažu – “integristu”, “fundamentalistu”, kako dolazi pred Boga ili pred meleke – zavisi koje tumačenje odaberemo – i ondje ga malo propitaju o Božijoj objavi, a on, našavši se u životnom čudu, odgovori: “Stvarno nisam čitao.” Pa se, majčin sin, zvizne po čelu. Mada, možda mu i naumpadne, pa nevino, poput srednjoškolca koji je na čas tjelesnog došao u čizmama i bundi, u svoju odbranu doda: “Niko mi nije rekao da trebam.” Jer, zaista, niko mu i nije rekao da treba, zašto bi se to samo po sebi podrazumijevalo, a i zašto bi mu neko govorio kada bi onda taj neko izgubio ne samo posao nego i smisao postojanja?!</p>
<p>Duhovna situacija ima, dakle, svoju povijesnu genealogiju, a nizak procent čitanja Objave nije uopće slučajan. Kur’an je, ili ne baš Kur’an, nego aktivno čitanje Kur’ana, često potpuno zakriveno raznim pomagalima kao što su stanovite predaje, hutbe i predavanja, različita teološka djela, šerhovi i glose, ilmihali i slični diskursi koji nas oslobađaju od ličnog susretanja s tekstom, i to do te mjere da se ono i ne smatra neophodnim. Na neki je način muslimanska tradicija implicitno istiskivala čitanje Kur’ana, a s čitanjem i razmišljanje kao takvo. Od muslimana se zapravo i ne očekuje da pročitaju Kur’an. Ako bismo se zarovili u epistemologiju ove povijesti i otkopali razloge zaklanjanja Objave različitim diskursima, sigurno bismo na nekoj dubini otkrili razumljivu brigu i strah uleme pred liberalizacijom čitanja koja može odvesti ummet u dogmatsku anarhiju. Zamislite da svako tumači sveti tekst, kuda bi to odvelo!? Evo primjera. Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Otišla je s lokalnim softom, a ondje su ih dočekali kao da su neka velika gospoda. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe prije iftara. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem.”</p>
<p>S druge strane, jasno je kako su određeni diskursi i tumačenja monopolizirali Objavu i time onemogućili da njeni temeljni principi i ciljevi dođu do izražaja. Otud mjestimični sukobi pojedinačnih ljudskih tumačenja i općih principa Objave: naprimjer, u Objavi stoji da se niko ne smije prisiljavati u vjeru (ni u vjeri), a diskursi preporučuju ubistvo ako neko izađe iz islama. Ima takvih stvari hejbet. Etički plan Kur’ana, kao onaj fundamentalni, često se ostavlja po strani, možda zato jer nije ni pročitan.</p>
<p>Ali svi smo primorani slušati te diskurse (u bogatom mnoštvu njihovih formi), ponekad čak u sastavu samih obreda, tako da nam je oduzeta mogućnost da skočimo i izađemo preko vrata, ili da ustanemo i kažemo kako se ne slažemo s izrečenim. Svako od nas ima svoj repertoar. Ponekad me takve stvari potpuno slome, tako da poslije obavezno svratim negdje da nešto pojedem, da se fizički i duševno oporavim, previše kalorija mi ode na unutarnje grčeve. Baš prošlog petka, poslije džume, odem, zaista iz čiste nužde, u jednu aščinicu. Tu mi priđe konobar, veseo neki tip.</p>
<p>– Šta imaš čorbasto? – pitam kao iskusno.</p>
<p>– Teleću i begovu – odgovara.</p>
<p>– Šta preporučuješ? – pitam kao neiskusno.</p>
<p>– Ma jedi, brate, kako se osjećaš – napravi se pametan konobar.</p>
<p>– E, onda teleću.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Dosta su se profesori pravili pametniSljedeći članak
Šta je to patriotizam
PROČITAJTE I...
Sexgiving
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Čudnovati život Omera ibn Saida
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje