Izgradnja džamije na području Berlina bila je potaknuta od Osmanskog carstva. Oni su tražili mogućnost prakticiranja obreda za svoje vjernike u ratnom zatvoru, čak i ako su se borili na neprijateljskoj strani. Njemački ministar vanjskih poslova i tadašnje vojne vlasti, koji su finansirali gradnju drvenog objekta podignutog za samo pet sedmica, također su željeli iskoristiti priliku da demonstriraju stranim zemljama progresivnu toleranciju Rajha

Tog 9. septembra 1915. godine list Berliner Tageblatt objavio je vjesticu na svojoj šestoj strani. Pod naslovom Džamija u zatvoru najavljeno je otvaranje prvog islamskog hrama na njemačkom tlu. “U zarobljeničkom logoru Wünsdorf, koji čuva naše orijentalne protivnike koji su bili na strani Francuske i Engleske”, stajalo je u članku u kojem piše kako je za samo nekoliko nedjelja u logoru nastala zgrada čudnog izgleda. Kako bi se zadovoljile “vjerske potrebe interniranih muslimana”, pisale su berlinske novine, pruska vojska sagradila je džamiju koja “podsjeća na orijentalne hramove u svakom detalju”.

Četiri dana nakon objave u novinama, u prisustvu visokih njemačkih oficira, džamija je otvorena, taman na početku ramazana. Bila je to prva njemačka džamija. One koje su sagrađene ranije bile su tzv. ukrasne džamije u Dresdenu, Potsdamu ili Schwetzingenu. One nisu služile vjernicima, bile su samo građevine koje su pokazivale kako njihovi bogati vlasnici zamišljaju egzotični Orijent. U Wünsdorfu kraj Berlina, međutim, prvi put izgrađena je džamija za muslimane u Njemačkoj, prva u Srednjoj Evropi. Slični građevinski projekti za podizanje džamija u Parizu i Londonu tokom Prvog svjetskog rata nisu uspjeli.

TOLERANCIJA RAJHA

Izgradnja džamije na području Berlina bila je potaknuta od Osmanskog carstva. Oni su tražili mogućnost prakticiranja obreda za svoje vjernike u ratnom zatvoru, čak i ako su se borili na neprijateljskoj strani. Njemački ministar vanjskih poslova i tadašnje vojne vlasti, koji su finansirali gradnju drvenog objekta podignutog za samo pet sedmica, također su željeli iskoristiti priliku da demonstriraju stranim zemljama progresivnu toleranciju Rajha. Na otvaranju džamije svećenik Muhammad al-Hidr Husain započeo je svoju propovijed hvaleći cara i moć oružja. Propagandni govor u korist njemačkog osmanskog vojnog saveza kasnije je štampan na arapskom, ruskom i tursko-tatarskom jeziku i objavljen pod naslovom El Dschihad, a tekst je objavila njemačka logorska uprava.

Džamija Wünsdorfer, koja je imala mjesta za više od 400 vjernika, bila je otvorena danju i noću za zatvorenike. Koristili su je ne samo za namaze, džumu ili ostale vjerske blagdane, u njoj je obavljana vjerska pouka, studirao se Kur'an i gasulili se mrtvi. Već 14. novembra 1914. godine sultan Mehmed V u Istanbulu je pozvao muslimane na sveti rat protiv Rusije, Engleske i Francuske na insistiranje Rajha. Kampanja oglašavanja u logoru Wünsdorf nije prošla onako kako je zamišljeno. Od 16.000 zatvorenika u dva zasebna logora za muslimanske zatvorenike, koji su 1914. godine podignuti u blizini Berlina, njih samo 2.000 bilo je uvjereno da se trebaju pridružiti snagama Antante u ratu protiv britanskih i francuskih snaga na Arapskom poluotoku.

Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da su, osim propagandi, zatočenici u kampovima bili podvrgnuti etnološkim ispitima. Mnogi tadašnji Evropljani gledali su na njih kao na nekakve egzotične narode uvjerene u svoju kulturnu i kulturološku superiornost. Fotografije nastale u to doba u logoru odražavaju kolonijalni i rasistički način razmišljanja fotografa. Tonski zapisi zatočenika koje je snimila Kraljevska fonografska komisija, koju je 1915. osnovalo prusko Ministarstvo kulture, imalo je za cilj dokumentiranje jezika i muzike stranih vojnika u 26 njemačkih logora. Korištena je tada najsavremenija tehnologija, gramofoni i fonografi. Nakon kraja rata 1918. godine, više od 2.600 fotografija pronađeno je u logoru. Pjesme zatočenika koje su tada snimljene danas su pohranjene uglavnom u Etnološkom muzeju u Berlinu ili arhivirane u arhivi Sveučilišta Humboldt. Za nauku su ti zapisi neprocjenjivi jer često predstavljaju prve dokumentirane zvukove nekog jezika ili etničke skupine.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i oslobađanja svih zatvorenika, džamiju su upotrebljavali uglavnom ruski ratni zarobljenici koji se nisu htjeli vratiti u svoju građanskim ratom razorenu zemlju. Pohodili su je i muslimani koji su ostali u Njemačkoj i naselili se u glavnom gradu, udaljenom oko 40 kilometara od logora. Godine 1923. tu je zaklan kurban i o tome je pisao Berliner Morgenpost. Godinu dana ranije, berlinski pisac Erdmann Graeser opisao je džamiju i njezinu okolicu na romantičan način. Međutim, romantici je ubrzo došao kraj. Kada je 1928. godine sagrađena gradska džamija u Berlinu, Wilmersdorf, zaboravljena je ona u Wünsdorfu. Godine 1930, jedva petnaest ljeta nakon što je otvorena, prva njemačka džamija srušena je bez puno pompe. Nije zabilježen ni tačan datum tog čina.

ZALUĐENOST ORIJENTOM

U Njemačkoj je svih ovih godina burna rasprava o tome gdje je u toj zemlji bila izgrađena prva džamija. Historičari i profesori religije se slažu da je to bila ova podignuta 1915. u Wünsdorfu kod Berlina. Oni koji se s tom konstatacijom ne slažu tvrde kako ih je bilo i ranije. Međutim, nisu u pravu, riječ je isključivo o građevinama čija je gradnja inspirirana orijentalnim stilom. Cijela dva stoljeća bogati su Nijemci bili zaluđeni egzotičnim istokom i dio tog duha htjeli su prenijeti i u svoja dvorišta. U svim tim veličanstvenim građevinama podizanim širom Njemačke nikada nije klanjao niti jedan musliman. Od kraja 18. pa sve do početka 20. stoljeća kraljevi, knezovi i bogati industrijalci dizali su samo naizgled islamske građevine. Tako su se u Beču i Dresdenu pojavile tvornice orijentalnog izgledu. U Düsseldorfu i Wiesbadenu aparati za kahvu pravljeni su u obliku minareta. U Pragu, Budimpešti i Berlinu Jevreji dižu sinagoge u maurskom stilu. U Bavarskoj bogatuni uljepšavaju svoja imanja “vrtnim džamijama”.

Jedan od takvih Bavaraca Karl Philipp Theodor htio je multikulturalni dizajn svog dvorca. Godine 1778. tražio je od svog arhitekte Nicolasa de Pigagea da proširi park palače Schwetzingen “turskim vrtom” i “džamijom”. Arhitekta nije znao previše o tome kako izgleda autentična islamska arhitektura, pa je odlučio inspiraciju potražiti u Londonu, u kraljevskim parkovima. Naime, nekoliko godina ranije podignuta je prva pseudoislamska građevina u Zapadnoj Evropi: Alhambra u Kew Gardensu. Ipak, da bi se prepoznalo da nešto nije u redu s Crvenom džamijom, nema potrebe za diplomom fakulteta za arhitekturu. Muslimani ili oni koji govore arapski to odmah vide. Natpisi izgledaju kao da ih je u kamenu klesalo neko arapsko dijete, a nema ni ostalih obaveznih dijelova kakvi postoje u svakom islamskom hramu. U to vrijeme arhitekti nisu bili previše precizni. Ako bi htjeli građevinu inspiriranu Orijentom, na nju bi jednostavno “naštiklali” minaret.

Bilo je to vrijeme kada je već bila zaboravljena osmanska opsada Beča, kada su Priče iz hiljadu i jedne noći i Goetheove pjesme iz Zapadnoistočnog divana bile veoma popularne. “Orijent” je postao simbol užasa i čežnje u isto vrijeme. Posvećenost “turskom” načinu života bogatih Nijemaca bila je izraz svjetovnosti, senzualnosti i tolerancije. Tako su nastale impresivne građevine poput džamije kralja Ludwiga II, koja je 1867. postavljena na Pariškom svjetskom sajmu. Zatim zgrada koju je poželio pruski kralj Wilhelm IV sredinom 19. stoljeća, koji je želio zgradu “poput turske džamije s minaretom kao dimnjak”. Rezultat te akrobacije i danas stoji u Potsdamu. Konačno, u Dresdenu je 1907. godine na zgradi nove tvornice duhana proizvođač cigareta Hugo Zietz nadogradio svoju građevinu islamskim elementima. Dimnjak je postao minaret. Na krovu je stajala staklena kupola. Na pročelju je napisano velikim slovima “Salem Aleikum”.

Zaluđenost “turskom modom” prošla je onako kako je i došla. Početkom 20. stoljeća zaboravljene su ili uništene brojne veličanstvene građevine. Kupole i minareti bili su jedno od obilježja Düsseldorfa od 1895. godine, mjesto gdje su u beduine prerušeni konobari služili kahvu. Arapski kafić nakon toga je postao kino. Do 1964. godine Café “Orient” je preživio u Wiesbadenu. Tada su bageri srušili i uništili nekada popularnu kafanu, da bi na tom mjestu bila izgrađena osmospratnica. Impresivne “orijentalne” kupole u Dresdenu i nove sinagoge u Berlinu ranjene su savezničkim bombama iz Drugog svjetskog rata, da bi ih nakon toga dokrajčila socijalistička obnova.

U “džamiji” u Schwetzingenu nakon Drugog svjetskog rata, američki vojnici napravili su džez‑klub. Nakon njihovog povlačenja, nestalo je i Crvene džamije. Brošura iz osamdesetih godina opisuje nekada veličanstvenu konstrukciju kao “potpuno truhlu”, oštećenu vremenom i uništene kupole, ali tada se savezna država Baden-Württemberg sjetila svog “orijentalnog” naslijeđa. Za oko deset miliona eura građevina je potpuno obnovljena i zaista je postala džamija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Otvorena je kada je tadašnji premijer te njemačke države Winfried Kretschmann pozvao muslimane na iftar u dvorcu Schwetzingen.