Neko bi rekao da je riječ o dvostrukim mjerilima, no sve je izglednije da su i spomenuti ekstremni mediji, novinari kao i javne ličnosti i udruženja koja ih brane ustvari dio jednog te istog političko-ideološkog bloka.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Borba za normalizaciju govora mržnje u javnom se diskursu nastavlja. Naravno, nije riječ o normalizaciji govora mržnje per se, nego normalizaciji medijskog govora mržnje isključivo prema Bošnjacima.

Kao i obično, napori u tom smislu idu u ritmu jedan-dva, prvi potez povlače sami megafoni antibošnjačkog šovinizma, poput ekstremnih hrvatskih medija Dnevnik ili Poskok, a zatim, nakon reakcija na takav šovinizam, od kojih su neke neminovno pretjerane pa često i same pripadaju govoru mržnje, na scenu stupaju amortizeri i relativizatori poput Sanje Vlaisavljević ili volšebnih “BH novinara”, koji su tu da osude takve reakcije, ali ne i sami razlog zbog kojih je do njih došlo, tačnije, koje nastoje govor mržnje prema Bošnjacima podvesti pod slobodu govora.

Upravo se to dogodilo u nedavnom slučaju “novinarke” Glorije Lujanović, koja još od pravomoćne presude za udruženi zločinački poduhvat hercegbosanskoj šestorki neumorno pokušava rehabilitirati ideju Herceg-Bosne, te da tu zločinačku tvorevinu i zločinački način na koji je funkcionirala nekako podvede pod odbranu hrvatskog naroda od “muslimanske agresije”.

Lujanovićka ne samo da je jedan od najekstremnijih revizionista i negatora UZP-a nego je ona i jedan od najmalicioznijih propagandista koji barata najmonstruoznijim terminima, poput tvrdnji da je “sjeme ISIL-a posijano u Bosni i Hercegovini”, kontinuirano jedinu u ratu legalnu oružanu silu Bosne i Hercegovine naziva “tzv. ARBiH”, suprotno svim dokazima i svim Haškim presudama tvrdi da nije bilo UZP-a, nego da su Vlada RBiH i Armija RBiH pokušali stvoriti “islamistički heartland” ili “bošnjački lebernsraum” u srednjoj Bosni i tako dalje, i tako gore.

Sama Lujanovićka notorna je i po tome što se često na najprimitivniji način izruguje Bošnjacima na svom Facebooku, često parodirajući čak i majke Srebrenice.

Naravno, ovakve monstruozne podvale, brutalni revizionizam, šagoljevski govor mržnje i maliciozne provokacije morale su kad-tad izazvati neumjerene reakcije, što im možda i jeste bio krajnji cilj. Kako se i očekivalo, nakon neumjesnih reakcija na Lujanovićkine podvale, krenula je kampanja ne samo ekstremnih hrvatskih medija i ličnosti nego i njihovih sarajevskih jataka koji su osudili prijetnje Lujanovićki, ali su istovremeno njen govor mržnje i otvoreni šovinizam nazvali “slobodom govora”.

Sanja Vlaisavljević, valjda zadužena podrškom koju joj u njenom križarskom pohodu protiv sarajevskih “građanskih” protivnika pružaju mediji za koje Lujanovićeva piše, čak je Lujanovićku nazvala “gloriom slobodnog novinarstva”, poručujući njenim neistomišljenicima da “dokažu suprotno”, valjda zaboravljajući da je sud u Hagu već dokazao suprotno onome što Lujanovićka propagira.

A možda i sama Vlaisavljevićka smatra da je Armija RBiH preteča ISIL-a, da nije bilo UZP-a, da se HVO branio u Lašvanskoj dolini, Ahmićima, Stupnom Dolu ili Vrbanji itd.? Ko zna?

Ono što je sigurno jeste da su Vlaisavljevićki problem samo prijetnje jednoj šovinističkoj novinarki, ali ne i historijski revizionizam i govor mržnje prema čitavom narodu koji prakticiraju ta novinarka i medij za koji ona radi, uprkos tome što je upravo takav govor mržnje bio uvod u udruženi zločinački poduhvat nad Bošnjacima od onih ličnosti i organizacija koje dotična novinarka brani.

U cijelom ovom događaju izuzetno je zanimljivo i ponašanje samoprozvanog udruženja “BH novinari”, koje već ko zna koji put brani otvorene megafone govora mržnje, ali, recimo, nikada nije našlo za shodno niti da se oglasi kada su novinarima Stava upućivane prijetnje, često i od javnih ličnosti, među kojima neke upućivale i obećanja obračunom nakon izbora, i to u smislu da će novinari Stava klečati na koljenima moleći za milost.

Neko bi rekao da je riječ o dvostrukim mjerilima, no sve je izglednije da su i spomenuti ekstremni mediji, novinari kao i javne ličnosti i udruženja koja ih brane ustvari dio jednog te istog političko-ideološkog bloka.