Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda čak i blistavu šanersku karijeru
, zaspao iza sabaha, a probudio se oko podneva. Dan je lijep, sunčan, prozračan, a zrak prepun vlage uslijed višednevnih kiša. Ipak, ne smeta mi to. Na ulici, na biciklu, u svojoj usamljenosti raspričan sam sa sobom, jer druge djece u komšiluku osim njega nema, uporno, gore-dolje, vozika se desetogodišnji dječak kojeg zovem “Hoće l'”. Tako se, umjesto pozdrava, obraća svima, pa ga tako i zovem, a pravo ime mu ne znam.</p>
<p>“Hoće l'” je bistro, pametno dijete. Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda čak i blistavu šanersku karijeru.</p>
<p>Sjedim na terasi, u prijatnoj hladovini, pijem kahvu ili ona mene, svejedno; nakon što se navozikao i napričao sam sa sobom, rumenih, znojem oblivenih obraza, “Hoće l'” ode kući, a na terasi se neprimjetno, kao iz zemlje iznikao, baš onako diluvijalno, pojavi komšija M.</p>
<p>Pozdravi, spusti se na stolicu i kratko me pogleda.</p>
<p>– Izgledaš svježe – reče.</p>
<p>– Tek sam se probudio.</p>
<p>– Sinoć nisi spavao?</p>
<p>– Ne.</p>
<p>– To ti je od rata.</p>
<p>– Znam.</p>
<p>– Kako ide sa ženama?</p>
<p>– Odlično.</p>
<p>– Imaš li kakvu?</p>
<p>– Nemam.</p>
<p>– I, šta je tu odlično?</p>
<p>– Sa ženama je dobro, a bez njih odlično. Odmaram se od opetovanih cico-maco budalaština.</p>
<p>– Dobro, ti nabolje znaš.</p>
<p>– Nego – rekoh – često sanjam ono što sam već sanjao, ali sve do u detalj isto. Čudno.</p>
<p>– Hajde, pričaj, slušam, ti znaš da se ja pomalo razumijem u te stvari!</p>
<p>– Sinoć, zapravo jutros, sanjam kako sam u Ameriku doputovao. Avion se spušta, zaustavlja, a nekakav glas viknu: “Montana”, pa zaključim da sam u Americi, u državi Montana. Izlazim iz aviona, vidim u nekom sam malom gradu, mrak je, nigdje nikog, sve čisto, uredno, ulična rasvjeta snažno obasjava široku ulicu kojom hodam, a s obiju strana drvoredi i velike kuće u bijelo ofarbane, svaka sa širokim trijemom i brižljivo pokošenim travnjakom. A mene ni briga nije što sam u Americi, u državi Montana i u gradu kojem ne znam ime. Tražim ja kakav granap cigare da kupim. Nigdje ne bi granapa i, šta ću, vratim se u avion.</p>
<p>Spustim se na sjedište do prozora, čekam, a ne znam ni šta čekam, nikog osim mene u avionu nema. Okrenem se prema prozoru, a s druge strane stakla stoji vojnik. Na njemu maskirna uniforma, ista kakvu sam i ja nosio u ratu, na ramenu obješena puška, automatska. Gledam ga, lice mu vedro, dobroćudno, pomalo se i smješka i kroz smiješak ljubazno me pita:</p>
<p>– Oprosti što te uznemiravam, ali kad si već tu, hoćeš li da te upucam malo?</p>
<p>– Hajde, de, halal ti bilo!</p>
<p>– E, onda, neću – reče i naglo se namrgodi.</p>
<p>– A je li to rat izbio negdje – pitam.</p>
<p>– Zašto misliš da je izbio rat?</p>
<p>– Zato što nosiš maskirnu uniformu i pušku!</p>
<p>– Zar mora izbiti rat da bih nosio uniformu i pušku?</p>
<p>– Ne mora, ali… Nego, reci mi, vidim da si Bosanac, odakle dolaziš i otkud ti ovdje u Montani?</p>
<p>– Ja sam došao sa zvijezde i tamo nigdje nikog nema!</p>
<p>– Sa planine Zvijezde?!</p>
<p>– Sa zvijezde sam došao i tamo nigdje nikog nema!</p>
<p>– Dobro, jesi li došao sa planine Zvijezde ili sa zvijezde odnekud s nebesa?</p>
<p>– Ti si ili blesav ili praviš budalu od mene – odbrusi ljutito i ode.</p>
<p>Eto, to je sve. Tad sam se probudio.</p>
<p>– Veliš, već si sanjao takav san – pita M.</p>
<p>– Da.</p>
<p>– Pa, to je bar jednostavno! Taj vojnik si ti, još uvijek se boriš, ne predaješ se, a zvijezda na kojoj nikog nema je ovaj grad koji te je izopćio! Ovdje za tebe ništa nema! Eto, to je to!</p>
<p>Šutimo. M. mi nudi motanu cigaretu. Ne želim, znam kakav smrad puši. I dok M. odbija dimove i srče hladnjikavu kahvu, vidim, desetogodišnji dječak, budući uspješni šaner, ponovo je na ulici. Ovog puta s loptom. Šutira loptu o zid, fingira utakmicu i izgovara imena naših fudbalera: Džeko – goool; Pjanić – sjajan gol iz slobodnog udarca; Ibišević – goool, kakva majstorija Ibiševića…</p>
<p>M. se nakašlja, zagušen smradom lošeg duhana, dječak se prenu, prekide “utakmicu”, pogleda prema terasi, mahnu rukom, nasmiješi se, usuka stomak, napuni pluća zrakom i koliko ga grlo nosi uzviknu: “Hoće l’?”</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PATULJAK BALTASARA CARLOSASljedeći članak
Kad hutba završi na šalteru
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo