Mnogim Bošnjacima iz Bosanske krajine želja da pomognu u odbrani napadnute domovine bila je jača od preklinjanja njihovih majki i supruga da ne idu u opkoljeni Bihaćki okrug. Iz zemalja Zapadne Evrope, gdje ih je zatekao početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, krenuli su braniti svoju zemlju. Na putu su ih čekale brojne prepreke, od prolaska neprijateljskih linija do lutanja po šumama

Krajišnici koji su devedesetih godina radili u zemljama Zapadne Evrope, kada su čuli za strahote koje se dešavaju u Bosni i Hercegovini, odlučili su napustiti posao i sve blagodati mira, te krenuti da brane svoju domovinu. Posljednji autobus s Krajišnicima ušao je u Bosnu i Hercegovinu 15. aprila 1992. godine preko Bosanskog Šamca. Ostalima nije bilo dopušteno da prođu. Krajišnici su u susjednoj Hrvatskoj, u Karlovcu, ostali neko vrijeme i razmišljali kako da se priključe bosanskim patriotima. Jedni su odlučili sačekati da se nađe način prelaska u Bosansku krajinu, a veća grupa odlučila je da ide u bilo koji dio Bosne samo da se uključe u odbranu domovine. Čuli su da se može preći u centralnu Bosnu, u Travnik, te da je ondje Fikret Ćuskić formirao 7. krajišku brigadu Armije RBiH, kojoj su se oni kasnije priključili.

DVOSTRUKI DOPRINOS ODBRANI

Krajišnici su dali značajan doprinos odbrani Jajca, Trnova, Grepka i nastojali su se probiti ka Goraždu. Često su ih prebacivali s linije na liniju, manevrišući s njima u skladu s potrebama. Kada je palo Jajce, iz dosad nerazjašnjenih okolnosti, a linije pomjerene na Turbe, Krajišnici su odlučili ići za Bosansku krajinu.

Jasmin Veladžić Spiro radio je u Sloveniji kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Gledao je kako njegove radne kolege srpske nacionalnosti ostavljaju sve i odlaze u rat. Ljubav prema domovini bila je jača od dobrog posla i visokih primanja koja je tada imao. “Nas su razni političari uvjeravali da nema potrebe da idemo, već da je bolje da ostanemo i radimo, privređujemo tu gdje jesmo, u Sloveniji. Međutim, ipak je želja bila jača od svega i konačno smo našli čovjeka koji nam je dao informacije o tome gdje da idemo kako bismo prešli u Bosnu. Priključio sam se jednoj skupini na vojnoj obuci u Kočevlje, gdje smo dobili i oružje, a zatim ilegalno prešli u Hrvatsku, u Delnice, i susreli se s Fikretom Ćuskićem, komandantom 7. korpusa, koji nam je nahvalio 7. krajišku i rekao da u njoj ima puno Krajišnika, te da ćemo u Krajinu doći kao oslobodioci. Od nas stotinu, koliko nas je prošlo obuku, mnogo ih je odustalo i ostalo je nas dvadesetak. Nakon pada Jajca, u nama više nije bilo onog žara da ćemo biti oslobodioci, a paralelno s tim, u hrvatskim medijima slušali smo o padu nekih linija oko Bužima, te se spremali za akciju oslobađanja Sarajeva. Sve je to u nama rodilo novu želju za odlaskom, ovaj put u rodnu Krajinu, gdje su nam bile i porodice o kojima nismo ništa znali. Vratili smo se opet u Hrvatsku i ondje ponovo tražili način da uđemo u Bosnu i Hercegovinu, ali ovaj put u Krajinu. Pokušavali su me mnogi uvjeriti da ne idem ponovo u rat. Iz Hrvatske sam se telefonski čuo i s majkom i sa suprugom, koje su mi govorile da ne idem. Obećao sam im da neću. Ali ta moja želja bila je nešto što je jače od mene i jednostavno sam morao ići. Krenuli smo u srijedu, a već u petak smo izbili u Veliku Kladušu. Ljudi nisu mogli vjerovati da smo uspjeli preći”, priča Jasmin Veladžić, koji je u akciji “Breza 94” nagazio na minu i ostao bez noge.

Silazeći preko brda Mašvine, krajiški dobrovoljci koji su se iz Karlovca zaputili u tadašnji opkoljeni Bihaćki okrug nailazili su na razne prepreke. Bio je kraj januara, kiša ih je pratila sve vrijeme, a naletjeli su i na jedinice vojske tadašnje SAO Krajine, na minska polja i na Koranu, koju su morali hladnu pregaziti.

“Na samom početku morali smo bosi pregaziti rijeku Mrežnicu. Proveli smo jedan cijeli dan na Slunjskim brdima skriveni u šumi i čekali mrak da bismo mogli nastaviti dalje jer se tu nalazila srpska vojska”, prisjeća se Mirsad Džinović iz sela Bukovica, koji se zatekao u Sloveniji kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Džinović se priključio svojim Krajišnicima na vojnoj obuci u Sloveniji, gdje je dobio svu potrebnu opremu i naoružanje. Prije njih su već išle određene grupe za Bosnu, što je bilo primijećeno od strane vojske SAO Krajine. Nakon što su po dolasku u Bosnu proveli neko vrijeme u Travniku, gdje su se borili u jedinicama 7. korpusa Armije RBiH, odlučili su ići nazad u Hrvatsku, odakle će ponovo nastojati pronaći put ulaska u Bihaćki okrug.

“U Travniku smo proveli šest mjeseci, a nakon pada Jajca, nas šesnaest je odlučilo ići za Krajinu. Išli smo iz Travnika, preko Mostara do Karlovca, gdje smo se stacionirali. Tu smo se susreli s našim ljudima. Odlučili su novčano nam pomoći oko nabavke naoružanja i sredstava potrebnih za plaćanje vodiča. Putovali smo dvije noći i jedan dan. Krili smo se po šumama i putovali rutom kojom niko prije nas nije išao. Vojska SAO Krajine tada je pokrivala ogromnu teritoriju, oko trećine Hrvatske, s 200.000 stanovnika”, priča Džinović, koji je ranjavan dva puta, a danas živi i radi u Sloveniji

OČI U OČI S NEPRIJATELJEM

Na Slunjskom poligonu bila je osmatračnica, priča Šaban Džajić iz Bosanske Krupe, ali su imali veliku sreću da baš tada stražara nije bilo na mjestu gdje obično bude. Inače bi ih sve pobio bez imalo muke. Tu su se ulogorili i gledali kako se obučavaju specijalci SAO Krajine. Stotinjak metara od neprijatelja, hrabri Krajišnici strpljivo su čekali noć kako bi nastavili prema Bosanskoj krajini.

“Prije rata sam radio u policiji u Hrvatskoj. Kada je izbio rat u Hrvatskoj, osjećao sam da to nije moj rat, te sam napustio posao i otišao raditi u Sloveniju. Poslije, kada sam čuo da se okupljaju bosanske patriote, priključio sam im i nakon obuke smo krenuli preko Hrvatske za Travnik, a potom u Krajinu. Priključili smo se 5. korpusu Armije BiH, u kojem smo dali svoj doprinos odbrani i oslobađanju okupiranih teritorija naše zemlje. Na kraju rata vratio sam se starom poslu i nastavio raditi kao policajac ovdje u Krajini. Oženio sam se poslije rata, dobio dvoje djece i živim u svojoj Bosni, za koju sam se i borio”, kaže nam Džajić.

Husein Porobić bio je u Austriji kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Imao je 28 godina kada je odlučio napustiti sve blagodati života u Zapadnoj Evropi i priključiti se svojim zemljacima koji su krenuli za Bosnu i Hercegovinu. Porodica mu je bila u Krajini, a on je otišao u Travnik, računajući da će se uspjeti probiti do Krajine i kući se vratiti kao oslobodilac. Međutim, nakon što su se stvari odigrale po sasvim drukčijem scenariju, odlučio je probati novi proboj za Krajinu, ovaj put direktno iz Hrvatske.

“Kada je rat u Bosni već bjesnio, iskoristio sam praznike u aprilu da dođem kod prijatelja u Sloveniju i malo se raspitam o stanju naroda u domovini. Tu sam čuo mladića kako priča o 7. krajiškoj brigadi i da se on sprema da im se priključi. Vratio sam se u Austriju i, razmišljajući o svemu šta se dešavalo, donio odluku da sve ostavim i krenem u Krajinu, pa, ako ne uspijem, da se onda priključim 7. krajiškoj. Tako je i bilo. Učestvovali smo u raznim akcijama i bili zajedno tamo sve do pada Jajca, da bismo nakon toga skontali da smo isuviše daleko od kuće, te da trebamo probati vratiti se kućama i biti podrška našem narodu i 5. korpusu”, objašnjava Porobić.

Po povratku u Hrvatsku stupio je u kontakt s bratom i porodicom koji su bili u Cazinu i obavijestio ih da je naumio pokušati napraviti proboj u Krajinu. Oni su ga odgovarali danima, a on se nije nimalo pokolebalo. Put nije bio nimalo lahak, a rizik je bio ogroman. “Kada smo pregazili Mrežnicu, vodič je primijetio da su nas opazili te je odlučio skrenuti s rute i onda smo se izgubili. Kružili smo neko vrijeme ne mogavši pronaći izlaz i put koji je on poznavao. Udarili smo tu rutu kroz neko šipražje, gdje smo se svi izgrebali, te se konačno našli na njemu poznatom putu i nastavili dalje. Izašli smo na teritoriji koja pripada Velikoj Kladuši, negdje pred zoru. Nailazili smo na srpska sela na samom rubu Hrvatske. Čuli smo pse i horoze kako se oglašavaju pred zoru. Srećom, nismo naišli na mještane. Po dolasku sam se javio u Sekretarijat za narodnu odbranu, a oni su me, s obzirom na to da sam bio vezista, prebacili u Komandu i centar veze Odjela za odbranu”, prisjetio se Porobić.

PRIJETNJE AUTONOMAŠA

Jusuf Bajrektarević dva je puta bio rastavljen od porodice. Prvi put kada ga je rat zatekao na radu u Austriji, nakon čega se odlučio vratiti u Bosnu, doći u centralnu Bosnu i među prvima se priključiti 7. krajiškoj brigadi Armije RBiH. Drugi put kada se vratio u Krajinu, u kojoj je pogubna “autonomija” već zaživjela i podijelila Krajišnike, njegova se porodica našla na teritoriji koju su okupirale snage autonomaša Fikreta Abdića. Bajrektarević se ovaj put morao boriti protiv izdajnika iz svog naroda kako bi spasio porodicu.

“Nisam imao nimalo dileme kada sam se ponovo vratio u Hrvatsku, odakle smo i došli prvi put u Bosnu, da li trebam ići u Krajinu ili ne. Mogao sam se vratiti u Austriju i nastaviti raditi jer ništa me nije sprečavalo da to učinim. Ali, nisam o tome ni razmišljao uopće. U glavi mi je bila samo jedna misao: kako proći srpske linije i ući u Krajinu. Nakon što smo se konačno vratili svojim kućama, dočekalo nas je novo iskušenje i bratoubilački sukobi, a moja se porodica našla usred toga jer mi je kuća bila na teritoriji koju su okupirale paravojne snage Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Odlučio sam da budem upravo tu na liniji i među prvima koji će ući u selo kada ga snage 5. korpusa Armije RBiH budu oslobađale. Budući da se mi u Krajini svi dobro poznajemo, vrlo brzo se pročulo da sam ja na liniji sa strane 5. korpusa, a da mi je porodica tu odmah iza linije. Često bih slušao Abdićeve vojnike kako viču da će mi pobiti ženu i djecu ako ne pređem na njihovu stranu, ali nije mi palo napamet da to učinim. Uspjeli smo osloboditi taj teritoriji i susreo sam se s porodicom. To mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u tom ratnom periodu”, kaže Bajrektarević.

Danas su ovi hrabri ljudi rasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini i Evropi. Povremeno se susretnu i uz roštilj ožive uspomene na vrijeme kada je domovina bila važnija od vlastitog života.